Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4810/11 (I.K.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4810/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP-4810/11, rješavajući zahtjev I.K. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev I.K. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. I.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Draženka Jurišić, advokat iz Mostara, podnio je 16. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 061390 11 Kž od 29. novembra 2011. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 061390 10 K od 22. novembra 2010. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje kaznene sankcije dok se ne riješi o apelaciji. Apelant je dopunio apelaciju 28. decembra 2011. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 061390 10 K od 22. novembra 2010. godine apelant je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnih djela i to: produženog krivičnog djela primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) na način kako je opisano pod tačkom 1. i 1a. izreke presude za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZ FBiH na način opisan pod tačkom 2. izreke presude za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, te krivičnog djela protuzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 1. KZ FBiH na način opisan pod tačkom 3. izreke presude za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Apelant je na osnovu odredbi člana 54. KZ FBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i devet mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 12. avgusta do 12. septembra 2009. godine. Navedenom presudom apelantu je oduzeta imovinska korist i darovi i to: novac u iznosu od 2.000 KM i 1.200 eura, umjetnička slika autora Ivice Vlašića, jedan livanjski sir i turbina za vozilo marke Passat. Na osnovu člana 382. stav 4. KZ FBiH apelantu je oduzeta imovinska korist u iznosu od 100 eura, a na osnovu člana 383. stav 4. KZ FBiH apelantu je oduzeta imovinska korist u iznosu od 2.000 kuna. Na osnovu člana 76. KZ FBiH apelantu je izrečena mjera sigurnosti zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti u trajanju od tri godine računajući od dana pravosnažnosti presude s tim što se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne neće uračunavati u trajanje ove mjere.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud proveo detaljan dokazni postupak. Pri tome je navedeno da je sud odbio prihvatiti i izvesti dokaze odbrane i to: mišljenje o mogućnosti korištenja vanzavodskih pogodnosti osuđenika M. M. i V. M. od 22. januara 2008. godine, odgovor Ministarstva unutrašnjih poslova PU Mostar od 8. januara 2008. godine, zahtjev KPZ u Mostaru od 21. januara 2008. godine upućen PU Mostar i mišljenje MUP-a HNŽ Sektora krim policije od 11. januara 2008. godine. Navedeno iz razloga što po mišljenju Općinskog suda pomenuti dokazi nisu govorili o optužbama potvrđene odnosno činjenično korigirane optužnice pa kao takvi nisu mogli biti od uticaja na utvrđivanje činjeničnog stanja, pa ni činjeničnog stanja u korist apelanta.

4. Istaknuto je da je sud tokom postupka opomenuo apelanta na propisan način ponašanja tokom rasprave. Također sud je opomenuo i apelantovu braniteljicu na primjereno ponašanje kroz izbjegavanje teških riječi a nakon što je u nekoliko navrata u odnosu na postupanje tužiteljstva upotrijebila riječi ucjena, pritisak, nezakonito, zlopotreba koje je kvalifikacije sud ocijenio neprimjerenim i na ivici nedopuštenosti. Prvostepeni sud je opomenuo i tužiteljicu da prestane postavljati pitanja svjedocima u kojima je sadržan odgovor. Istaknuto je da je sud u više navrata upoznao apelanta na prezumpciju nevinosti koje pravo uključuje i pravo da sam sebe ne inkriminira i pravilo in dubio pro reo. Navedeo iz razloga jer je apelantova braniteljica jasno izjavila „međutim moj branjenik je taj po kojem ja radim, njegovim napucima ...“ iz čega je zaključeno da braniteljica ima tzv. obvezujući i/ili limitirajući mandat. Navedeno je da je zbog nepoznavanja prava i obvezujućih uputa braniteljici na ukupnu odbranu apelant ozbiljno ugrožavao svoju poziciju definisanu načelima prezumpcije nevinosti i in dubio pro reo . Navedeno je da je sud dao mogućnost braniteljici da uzme potrebno vrijeme za konsultaciju sa apelantom u kojem će mu još jednom objasniti sva njegova prava koja proizlaze iz pojedinih odredbi Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Istaknuto je da odbrana odnosno ni apelant niti braniteljica nisu željeli iskoristiti ovu mogućnost.

5. Dalje je navedeno da je sud analizirajući sve provedene dokaze, kako pojedinačne tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti i dovodeći ih u vezu sa odbranom apelanta utvrdio da je apelant počinio krivična djela za koja je oglašen krivim. Za navedeno sud je dao razloge kroz pojedinačnu ocjenu dokaza.

6. U odnosu na tvrdnju odbrane da nije dobila dodatno vrijeme za očitovanje na izmjenjenu optužnicu istaknuto je da se apelant nakon čitanja korigovane optužnice odmah izjasnio da ju je razumio dok je braniteljica iskazala potrebu za konsultacijom sa svojim branjenikom kako u pogledu njenog razumjevanja tako i u pogledu predlaganja novih dokaza odbrane koje bi moglo uključiti i prijedlog za odgodu ročišta radi pripremanja odbrane u smislu člana 290. ZKP FBiH. Konstatovano je da je sud omogućio braniteljici da se konsultuje sa apelantom nakon čega odbrana nije predlagala odgodu ročišta radi pripremanja odbrane već je samo predložila dodatne dokaze.U odnosu na izmjenu optužnice navedeno je da navedene izmjene nisu predstavljale bitne izmjene osim u dijelu u kome je tužiteljstvo odustalo od jedne radnje za koju je početnom optužnicom teretilo apelanta. Konstatovano je da su se sve izmjene odnosile na preciziranje okolnosti pod kojima su pojedina djela počinjena-usaglašavanje teksta optužnice sa izvedenim dokazima, te da niti jedna izmjena nije išla na štetu apelanta posebno ne u odnosu da bi mijenjala-proširivala krivična djela navedena u optužbi.

7. Protiv prvostepene presude apelantova braniteljica je je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj 58 0 K 061390 11 Kž od 22. novembra 2010. godine djelimično uvažio i presudu Općinskog suda preinačio u odluci o krivičnopravnoj sankciji na način da se za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZ FBiH iz tačke 2. izreke presude utvrđuje kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, za krivično djelo protivzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 1. KZ FBiH iz tačke 3. izreke presude utvrđena je kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca. Za krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH iz tačaka 1 i 1a. izreke presude uzeta je kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, te je na osnovu člana 54. stav 2. tačka b. KZ FBiH apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca. U preostalom dijelu presuda je ostala neizmjenjena.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je u pogledu žalbenog osnova zbog odluke o krivičnoj sankciji Kantonalni sud cijeneći preostale otežavajuće i olakšavajuće okolnosti nakon uvažavanja apelantovih žalbenih navoda u ograničenom opsegu, te ocjenom porodičnosti apelanta kao dodatnih olakšavajućih okolnosti, te uzimajući u obzir konačne zaključke prvostepenog suda o karakteru i objektivnoj težini pojedinih počinjenih djela u sticaju drugostepeni sud je utvrdio da je kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci za krivično djelo iz člana 380. stav 2. KZ FBiH pravilno odmjerena i utvrđena nasuprot tome da se utvrđene kazne za ostala krivična djela ukazuju kao prestroge za okvire kažnjavanja koje je zakon za ta djela predvidio a na što ukazuje i odnos prema pravilnoj kazni za krivično djelo iz tačke 1. i 1a. izreke prvostepene presude. Kantonalni sud je našao da su odgovarajuće kazne za krivično djelo iz člana 383. stav 1. KZ FBiH kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci a za krivično djelo iz člana 382. stav 1. KZ FBiH kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koje su uzete kao utvrđene. Stoga je primjenom odredbi člana 54. stav 2. tačka b. KZ FBiH apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca koja kazna je veća od svake pojedinačne a manja od ukupnog zbira svake od njih. Navedeno je da je jedinstvena kazna izrečena u naznačenom trajanju nakon ponovne ocjene svih okolnosti koje utiču da ona bude veća (otežavajućih) ili manja (olakšavajućih) a ista prema stavu drugostepenog suda u potpunosti ostvaruje svrhu krivičnopravnih sankcija određenu članom 7. KZ FBiH.

9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvecije, čl. 2-4. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju, član

10. Opće deklaracije o pravima čovjeka. Navodi da ukoliko je tužilac prihvatio da u radnjama apelanta postoje obilježja krivičnog djela primanja dara i apelanta optužio isključivo na osnovu iskaza svjedoka „oštećenih“ koji su također počinili krivično djelo davanja dara onda je morao prihvatiti da su i ti „oštećeni“ također počinili krivično djelo davanja dara iz člana 381. KZ FBiH. Stoga smatra da je u predmetnom postupku bio stavljen u nejednak i neravnopravan položaj. Ističe se sudija prvostepenog suda ponašao nekorektno i protivzakonito jer nije dozvolio odbrani da pravilno i potpuno unakrsno ispituje svjedoke apelanta, da izvede svoje predviđene dokaze. Navodi da je apelantova braniteljica u toku postupka bila izložena pravoj torturi i vrijeđanju od strane sudije prvostepenog suda. Dalje navodi da je presuda zasnovana na dokazima na kojima nije mogla biti zasnovana s obzirom na nelegalnost pribavljanja i osiguranja dokaza. Takođe odbrani nije dato dodatno vrijeme da se očituje na izmjenjenu optužnicu. Dalje po mišljenju apelanta apelantu je izrečena neprimjereno visoka kazna. U pogledu izdavanja privremene mjere apelant navodi da bi početak izdržavanja kazne zatvora prouzročio za apelanta nesagledive i nepopravljive posljedice obzirom da je suspendiran na svom poslu u Kazneno popravnom zavodu Mostar do okončanja postupka. Također navodi da je njegova molba za odlaganje početka izdržavanja kazne zatvora (koju je podnio sa medicinskom dokumentacijom čiju je fotokopiju dostavio u prilogu apelacije) odbijena i protiv navedenog rješenja je podnio žalbu. Ističe da se prema uputnom aktu treba javiti na izdržavanje kazne zatvora 2. januara 2012. godine.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

12. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

13. U konkretnom slučaju apelant osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta nije dostavio argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4810/11 (I.K.) | Sudska praksa | Aktio