Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4850/11 (M. V.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4850/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 4850/11, rješavajući zahtjev Milenka Vasiljevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Milenka Vasiljevića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirza Kovač, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 113199 10 Gž od 28. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 113199 03 P od 15. februara 2010. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "naložio Općinskom sudu da se uzdrži od izvršenja za iseljenje po osporavanoj presudi ako bi protivnica apelanta podnijela takav prijedlog" do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 113199 03 P od 15. februara 2010. godine obavezan je apelant da tužiteljici Joki Vasiljević (u daljnjem tekstu: tužiteljica) preda u posjed i nesmetano raspolaganje, slobodan od lica i stvari, stan koji se nalazi u Sarajevu, ulica Hamze Čelenke broj 50 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je vlasništvo tužiteljice sa dijelom 1/1, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Obavezan je apelant da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 540 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je, nakon razvoda braka između tužiteljice i apelanta, Rješenjem Osnovnog suda II u Sarajevu broj Rs-6/90 od 10. jula 1990. godine tužiteljica određena za isključivog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, dok je to pravo prestalo apelantu uz obavezu da napusti stan kada mu tužiteljica obezbijedi nužni smještaj. Takođe, Općinski sud je naveo da je nesporno da je tužiteljica otkupila predmetni stan, odnosno da je vlasnik tog stana sa dijelom 1/1, te da je nesporno da trenutno predmetni stan koristi apelant sa svojom porodicom. Općinski sud je ukazao da je u predmetnoj pravnoj stvari donio Presudu broj P-1235/03 B od 11. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2797/04 od 17. decembra 2007. godine, a kojom je u cjelosti usvojio postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice. Međutim, Općinski sud je ukazao da je Ustavni sud, povodom apelacije koju je apelant podnio protiv navedenih presuda, donio Odluku broj AP 646/08 od 10. juna 2009. godine kojom je usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo navedene presude i predmet vratio Općinskom sudu da donese novu odluku. Općinski sud je naveo da je u ponovnom postupku punomoćnik tužiteljice izjavio da je tužiteljica saglasna da apelantu obezbjedi nužni smještaj shodno navedenoj Odluci Ustavnog suda. Općinski sud je naveo da je, s druge strane, apelantov punomoćnik istakao prigovor presuđene stvari, navodeći da je Rješenjem Osnovnog suda II u Sarajevu broj Rs-6/90 od 10. jula 1990. godine apelant obavezan da iseli iz predmetnog stana nakon što mu tužiteljica obezbijedi nužni smještaj, te da je protekao rok od 10 godina u kojem je tužiteljica mogla da traži iseljenje apelanta iz predmetnog stana. Pri tome, Općinski sud je ukazao da je apelant izjavio da se protivi bilo kakvom nužnom smještaju koji bi mu tužiteljica eventualno obezbjedila, navodeći da je penzioner, da ima porodicu, mala novčana primanja, te da bi imao obezbjeđen nužni smještaj samo šest mjeseci nakon čega bi morao da izađe na ulicu. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je Rješenjem Osnovnog suda II u Sarajevu broj Rs-6/90 od 10. jula 1990. godine određeno da je apelant dužan da iseli iz predmetnog stana kada mu tužiteljica obezbijedi nužni smještaj. S obzirom da navedenim rješenjem apelantu nije naloženo da iseli iz predmetnog stana, već je apelant obavezan da napusti stan nakon obezbjeđenja nužnog smještaja, te da je nesporno da apelantu nije obezbjeđen nužni smještaj, Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor presuđene stvari. Takođe, Općinski sud je naveo da je neosnovan i apelantov prigovor zastare, budući da pravo na podnošenje tužbe kojom vlasnik zahtijeva od posjednika povraćaj individualno određene stvari ne zastarijeva shodno članu 43. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Imajući u vidu da je tužiteljica vlasnik predmetnog stana, te da se apelant decidno izjasnio da ne želi da mu tužiteljica obezbijedi nužni smještaj, Općinski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice shodno odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 113199 10 Gž od 28. septembra 2011. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, postupajući u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj AP-646/08 (kojom je utvrđena povreda apelantovog prava na dom, budući da su redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev za iseljenje apelanta, iako tužiteljica nije obezbjedila nužni smještaj apelantu, a što je bio uslov za apelantovo iseljenje), pravilno utvrdio da apelant ne prihvata nužni smještaj, a što apelant ni žalbom ne dovodi u pitanje. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se apelant u svom iskazu pred sudom decidno izjasnio da ne prihvata nužni smještaj, dok je u žalbi naveo "da mu tužiteljica više nema pravo obezbjeđivati nužni smještaj". Kantonalni sud je ukazao da iz zapisnika od 3. decembra 2009. godine proizlazi da je apelant odbio da zaključi sudsku nagodbu u predmetnom postupku, navodeći da je sudska nagodba moguća samo ukoliko mu tužiteljica kupi drugi stan ili mu omogući da doživotno koristi predmeti stan. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 8. stav

1. Zakona o stambenim odnosima propisano da se pod nužnim smještajem smatra jedna ili više prostorija koje obezbjeđuju korisnika od elementarnih nepogoda i njegovo pokućstvo od oštećenja, s tim da pravo korištenja tih prostorija traje najmanje dvije godine. Kantonalni sud je naveo da institut nužnog smještaja po svojoj pravnoj prirodi ima privremeni karakter kako bi se ranijem nosiocu stanarskog prava obezbjedio smještaj u periodu neposredno nakon prestanka svojstva nosioca stanarskog prava na stanu. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant koristi predmetni stan 20 godina nakon donošenja rješenja na osnovu kojeg mu je prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava. Kantonalni sud je naveo da je, s druge strane, tužiteljica od 1992. godine pa do danas lišena mogućnosti da koristi stan, iako je u međuvremenu (2003. godine) postala i vlasnik predmetnog stana. Imajući u vidu da apelant ne prihvata nužni smještaj, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio postavljeni tužbeni zahtjev, kojim je tužiteljica tražila iseljenje apelanta iz predmetnog stana, shodno odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da je tužiteljica prije 20 godina određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, ali da tada nije ni pokušala obezbjediti nužni smještaj apelantu. Apelant navodi da nema drugog doma izuzev predmetnog stana, dok tužiteljica ima drugi dom, budući da je napustila predmetni stan i otišla da živi u zajedničkom domaćinstvu za drugom osobom. Takođe, apelant navodi da redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, nisu uzeli u obzir Odluku Ustavnog suda broj AP 646/08 od 10. juna 2009. godine kojom je utvrđeno da je apelantu povrijeđeno pravo na dom. Naime, apelant navodi da je Ustavni sud tom odlukom riješio predmet u meritumu, te da se stoga radi o presuđenoj stvari. Apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere.

5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

6. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

7. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine, objavljene na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i izvršna. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

8. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

9. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4850/11 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio