Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4949/11 („NOVA BANKA“a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4949/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. veljače 2012. godine, u predmetu broj AP-4949/11, rješavajući zahtjev „NOVE BANKE“ a.d. Banjaluka za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 5. i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev „NOVE BANKE“ a.d. Banjaluka za donošenje privremene mjere.

Odlaže se izvršenje Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Ps 009909 09 Rev od 27. listopada 2011. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudaca, ne odluči drugačije.

OBRAZLOŽENJE

1. „NOVA BANKA“a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke koju zastupa Ljiljana Božičić-Popović, odvjetnica iz Banjaluke podnijela je 22. prosinca 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Ps 009909 09 Rev od 27. listopada 2011. godine. Apelantica je 23. siječnja 2012. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio posebnu mjeru zabrane izvršenja presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji. Apelantica je 24. siječnja 2012. godine dopunila apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 1171 Ps 009 909 07 Ps od 17. prosinca 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Ps 009909 09 Pž od 27. travnja 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženog kojim je tražio da se obveže apelantica da mu na ime naknade štete isplati iznos od 96.665,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te troškove postupka u iznosu od 10.010,00 KM. Istom presudom Osnovni sud u Banjaluci obvezao je tužitelja-protutuženog da apelantici naknadi iznos od 54.184,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 3.820,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da je, između ostalog, izvršio uvid u nalaz vještaka financijske struke, ugovore iz 2002. godine između apelantice i tužiteljaprotutuženog, te da je saslušao svjedoke, nakon čega je utvrdio da nije sporno da su tužitelj-protutuženi i apelantica bili u poslovnom odnosu na temelju ugovora o obavljanju platnog prometa u poslovima prihvatanja platnih kartica „Masterkard“, da se tužitelj-protutuženi nije pridržavao preuzetih ugovornih obveza, a niti dobrih poslovnih običaja prilikom obavljanja spornih transakcija, odnosno da je postupao suprotno članku 12. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u svezi tužitelj-protutuženi nije dokazao pravni osnov za nastanak ugovorne i izvanugovorne odgovornosti za štetu. Upravo suprotno tužitelj-protutuženi je svojim radnjama nanio apelantici štetu, tako da je obvezao tužitelja-protutuženog da apelantici isplati iznos od 54.184,40 KM (razlika između iznosa koji je nastao kao rezultat transakcija nastalih protivno odredbama ugovora i iznosa koji je apelantica prebacila sa računa tužitelja protutuženog na svoj račun).

3. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Ps 009909 09 Rev od 27. listopada 2011. godine, revizija tužitelja-protutuženog je uvažena preinačene nižestupanjske presude tako što se usvaja tužbeni zahtjev i obvezuje apelantica da isplati tužitelju-protutuženom iznos od 96.665,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 10.010,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev kojim je traženo da se tužitelj-protutuženi obveže da apelantici na ime naknade štete isplati iznos od 54.184,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka, te obvezana apelantica da tužitelju-protuženom naknadi troškove žalbenog i revizijskog postupka u iznosu od 7.095,00 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Vrhovni sud je istakao da sukladno odredbi članka 14. stavak 2. u svezi sa člankom 17. Zakona o unutarnjem platnom prometu prijenos sa jednog računa na drugi vrši se na temelju naloga koji imatelj računa ispostavlja banci kao nositelju platnog prometa sukladno članku 4. istog zakona. Tužitelj-protutuženi nije dao nalog apelantici da novčani iznos sa njegovog prebaci na svoj račun i time blokira navedena sredstva tužitelja-protutuženog. Apelantica je nezakonitim raspolaganjem sredstvima tužitelja-protutuženog njemu pričinila štetu pa su ispunjeni uvjeti iz članka 154. ZOO, da se tužitelju-protutuženom dosudi naknada štete u iznosu od 96.665,60 KM sa kamatama. U odnosu na protutužbeni zahtjev apelantice, Vrhovni sud je istakao da apelantica nije dokazala da su transakcije izvršene, odnosno da je to i dokazano nema dokaza da su djelatnici tužitelja-protuženog omogućili takve transakcije, odnosno nema dokaza da je apelantica pretrpjela štetu. Vrhovni sud je zaključio da nema dokaza da je umanjena apelantičina imovina što je uvjet za naknadu štete u smislu članka 154. ZOO, tako da protutužbeni zahtjev nije utemeljen.

4. Apelantica ističe da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda. Obrazlažući zahtjev za privremenu mjeru apelantica je istakla da tužitelj-protutuženi nema nikakvu imovinu iz koje bi apelantica mogla namiriti potraživanje što prozilazi iz Izvoda iz Centralnog registra iz kojeg se jasno vidi da su svi računi tužitelja protutuženog blokirani ili ugašeni kao i aktualnim izvodom iz sudskog registra iz kojeg se vidi da ovo gospodarsko društvo faktički ne posluje, ne obavlja registriranu djelatnost jer djelatnost nije usklađena sa propisima iz ove oblasti. Apelantica ističe da u prijedlogu za izvršenje nije naveden žiro račun tužitelja već je naveden račun punomoćnika u izvršnom postupku. Time bi se izbjegla mogućnost da se novac uplati na račun tužitelja-protutuženog, a samim tim i mogućnost protuizvršenja u slučaju da apelacija bude usvojena.

5. Apelantica je 24. siječnja 2012. godine dopunila apelaciju odnosno dostavila prijedlog za izvršenje iz kojeg slijedi da je na temelju presude Vrhovnog suda tužitelj-protutuženi kao tražitelj izvršenja podnio prijedlog za izvršenje protiv apelantice kao izvršenika, pljenidbom novčanih sredstava apelantice do visine ukupnog potraživanja koja se nalaze deponirana na računu kod NLB Razvojne Banke a.d. Banjaluka, te prijenosom tih sredstava na račun punomoćnika tužitelja-protutuženog. Apelantica je dostavila i Rješenje o izvršenju broj 71 0 IP 134169 11 IP od 27. prosinca 2011. godine, te prigovor na ovo rješenje.

6. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tijekom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. U konkretnom slučaju, apelantica navodi da tužitelj-protutuženi nema nikakvu imovinu iz koje bi apelantica mogla namiriti potraživanje u slučaju da dođe do protuizvršenja (eventualno usvojene apelacije i ukidanja presude Vrhovnog suda, odnosno eventulano pozitivnog rješavanja). Apelantica je dostavila izvode računa iz određenih banaka iz kojih slijedi da su računi tužitelja ili blokirani ili ugašeni, te prijedlog za izvršenje iz kojeg proizilazi da je tražena pljenidba apelantičinih sredstava te prijenos na račun punomoćnika tužitelja-protutuženog. Ustavni sud primjećuje da ako navedena pravna osoba prestane postojati, apelantica će se suočiti sa dugotrajnim postupkom naplate svojih potraživanja, možda čak i nemogućnosti naplate, tako da bi nesumnjivo pretrpjela štetu, ovo posebno ako se ima u vidu djelatnost kojom se apelantica bavi. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra opravdanim da u konkretnom slučaju donese privremenu mjeru, ocjenjujući da bi za apelanticu mogle nastati neotklonjive štetne posljedice, što je dovoljan razlog za donošenje privremene mjere, tj. da je u interesu i apelantice i postupka da se usvoji privremena mjera i da se ne provodi izvršenje presude Vrhovnog suda do konačne odluke o apelaciji.

9. Na temelju izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju stekli uvjeti za primjenu članka 77. Pravila Ustavnog suda.

10. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4949/11 („NOVA BANKA“a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio