Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-312/09 (Š. B., A. R. i I. B.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-312/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 312/09, rješavajući apelaciju Šeme Beganovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šeme Beganovića Amira Radončića i Ismeta Bajramovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000-729 od 15. decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-07-

000176 od 29. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šemo Beganović, Amir Radončić i Ismet Bajramović, (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Jusuf Šeta, advokat iz Zenice, podnijeli su 4. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 729 od 15. decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-07-000 176 od 29. februara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-07-000 176 od 29. februara 2008. godine odbijen je, kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se Kazneno popravni zavod-zatvorenog tipa u Zenici (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantima isplati iznos od 3.997,78 KM, odnosno isplati pojedinačne iznose kako je precizirano u izreci presude za svakog apelanta posebno, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je Općinski sud analizom provedenih dokaza, čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude, nesporno utvrđeno da su apelanti uposlenici tuženog, te da su u periodu od 1. januara 2004. godine do 31. decembra 2005. godine (u daljnjem tekstu: sporni period) radili na poslovima i radnim zadacima na kojima se računa staž osiguranja u uvećanom trajanju i to tako što se 12 mjeseci efektivnog staža računa kao 16 mjeseci staža osiguranja u smislu odredaba Odluke o utvrđivanju poslova na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stepenu uvećanja staža osiguranja u Federalnim ustanovama za izvršenje kazne zatvora, sudskoj policiji i Federalnom ministarstvu pravde („Službene novine FBiH“ broj 62/03, u daljem tekstu: Odluka). Također je nesporno utvrđeno da je tuženi u spornom periodu, obračunavao i isplatio apelantima poseban dodatak na plaću u visini od 15%, po osnovu uslova rada na poslovima za koje se staž osiguranja uvećava sa 12 mjeseci na 16 mjeseci, a shodno odredbama tačke V Odluke.

3. Općinski sud je nadalje naveo da je sporno da li je tuženik bio obavezan da apelantima u spornom periodu isplati poseban dodatak na plaću u visini od 30%, po osnovu uslova rada na poslovima za koje se staž osiguranja uvećava sa 12 mjeseci na 16 mjeseci. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je odredbom tačke V Odluke propisano „da su posebni uvjeti rada koji određuju stepen uvećanja staža osiguranja iz tačke II i III Odluke, osnov za utvrđivanje posebnog dodatka na plate, tako što se poseban dodatak na platu u visini do 30% određuje za poslove za koje se staž osiguranja uvećava sa 12 mjeseci na 16 mjeseci“. Također, Općinski sud je ukazao da je odredbom tačke VI Odluke propisano da će „Federalno ministarstvo pravde na prijedlog rukovodioca organa iz tačke I Odluke, a u skladu sa pravilnicima o unutrašnjem ustrojstvu-organizaciji, za svaku osobu (zaposlenog) koja ima pravo na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, donijeti rješenje o stažu osiguranja sa uvećanim trajanjem i iznos uvećanja staža osiguranja, prema kriterijima utvrđenim tačkom II odnosno III Odluke“. Imajući u vidu citirane odredbe Odluke, te nesporno utvrđenu činjenicu da su apelanti po osnovu posebnih uslova rada u spornom periodu primali poseban dodatak na plaću u visini od 15%, Općinski sud je zaključio da je tuženik u konkretnom slučaju postupio u skladu sa odredbom tačke V navedene Odluke, kojom je utvrđen dodatak na plaću u visini „do 30%“, a ne „od 30%“ kako navode apelanti. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete na ime razlike između visine od 15% isplaćenog i 30% onog dodatka na platu koji im je po njihovom mišljenju trebao biti isplaćen u skladu sa relevantnim odredbama predmetne Odluke.

4. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 004-0-Gž-08-000 729 od 15. decembra 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se predmetnom Odlukom utvrđuju poslovi u Kazneno-popravnim ustanovama, sudskoj policiji i Federalnom ministarstvu pravde na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stepen uvećanja staža, saglasno odredbi iz tačke I Odluke. Kantonalni sud je također citirao odredbe tačke V i VI navedene Odluke, te je s tim u vezi istakao da iz odredbe tačke VI Odluke jasno proizlazi način primjene predmetne odluke, a to jeste posredno od strana Federalnog ministarstva pravde kroz donošenje pojedinačnih akata-rješenja za sve zaposlenike koji ispunjavaju uslove za ostvarivanje navedenih prava. Pored toga, Kantonalni sud je obrazložio da Odluka uopće ne sadrži preciznije odredbe u kojem roku će rukovodilac organa iz tačke I Odluke podnijeti prijedlog Federalnom ministarstvu pravde niti u kojem roku će se donijeti zaposlenima pojedinačna rješenja od strane Federalnog ministarstva pravde o određivanju staža osiguranja i stepena uvećanja, a što je i po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio.

5. Budući da su apelanti u svojim žalbenim navodima tvrdili da im se u spornom periodu trebala isplaćivati „naknada u visini od 30%“, Kantonalni sud je naveo da se odredbom tačke V Odluke propisuje poseban dodatak na platu u visini do 30% za poslove za koje se staž osiguranja uvećava sa 12 mjeseci na 16 mjeseci. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da odredbom tačke V Odluke nije određena visina posebnog dodatka na platu u „fiksnom iznosu od 30%“, već se po mišljenju Kantonalnog suda ostavlja prostor da se ta visina utvrdi pravilnikom organa i posebnim rješenjima Federalnog ministarstva pravde „u srazmjeri od 1% do 30%“. Na osnovu toga, Kantonalni sud je zaključio da tuženi u konkretnom slučaju nije postupao na štetu apelanata, budući da je u smislu odredbe tačke V Odluke, rješenjem Federalnog ministarstva pravde donesenog na prijedlog direktora tuženog, visina posebnog dodatka na platu mogla biti utvrđena u bilo kojem procentu od 1% do 30%. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

6. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su redovni sudovi, odlučujući o njihovom tužbenom zahtjevu, proizvoljno primjenili relevantne odredbe Odluke. Naime, apelanti su naveli da je Odluka stupila na pravnu snagu 1. januara 2004. godine, te po njihovom mišljenju, tuženi je bio dužan da im u spornom periodu „uveća plaću za 30%“, a pravilnom primjenom relevantnih odredaba Odluke. Budući da im je „pravo na naknadu od 30%“ priznato od 1. januara 2006. godine, apelanti smatraju da su pretrpjeli materijalnu štetu jer im je u spornom periodu obračunata naknada po osnovu uslova rada u visini od 15%, a ne od 30% koja im je po njihovom mišljenju trebala biti isplaćivana.

7. Odluka o utvrđivanju poslova na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stepenu uvećanja staža osiguranja u Federalnim ustanovama za izvršenje kazne zatvora, sudskoj policiji i Federalnom ministarstvu pravdeo („Službene novine FBiH“, broj 62/03), u relevantnom dijelu, glasi:

II [...]

Za osobe koje rade u kazneno-popravnim zavodima zatvorenog tipa na poslovima iz stava 1. ove tačke, zapovjednika sudske policije i sudskoj policiji, staž osiguranja u uvećanom trajanju računa se tako što se 12 (dvanaest) mjeseci efektivnog staža računa kao 16 (šesnaest) mjeseci staža osiguranja.

V

Posebni uvjeti rada, koji određuju stepen uvećanja staža osiguranja iz tač. II i III ove odluke, osnov su za utvrđivanje posebnog dodatka na plaće, tako što se poseban dodatak na plaću u visini do 30% određuje za poslove za koje se staž osiguranja uvećava sa 12 mjeseci na 16 mjeseci, a do 20% za poslove za koje se staž osiguranja uvećava sa 12 na 15 mjeseci. VI

Federalno ministarstvo pravde će, na prijedlog rukovodioca organa iz tačke I Odlike, a u skladu sa pravilnicima o unutrašnjoj organizaciji, za svaku osobu iz tačke IV ove odluke, koja ima pravo na staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, donijeti rješenje o stažu osiguranja sa uvećanim trajanjem i iznos uvećanja staža osiguranj, u skladu sa kriterijima utvrđenim u tački II Odnosno tački III ove odluke.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi, primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-312/09 (Š. B., A. R. i I. B.) | Sudska praksa | Aktio