Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-853/09 (M. M.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nadležnost suda
- Prava iz radnog odnosa
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-853/09
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 853/09, rješavajući apelaciju Momira Malića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 23. februara 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Momira Malića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 049 879 09 Gž od 13. februara 2009. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Momiru Maliću, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Momira Malića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 049 879 09 Gž od 13. februara 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 049879 03 P od 3. decembra 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momira Malića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 049 879 09 Gž od 13. februara 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 049879 03 P od 3. decembra 2008. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Momir Malić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049 879 09 Gž od 13. februara 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049879 03 P od 3. decembra 2008. godine. Apelant je 26. juna 2009. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio osporene odluke.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo RS) zatraženo je 3. jula 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je 15. jula 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Osnovni sud i Pravobranilaštvo RS 20. jula 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva RS dostavljeni su apelantu 23. jula 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 27. oktobra 2003. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene Republike Srpske, Vojske Republike Srpske, radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa.
7. Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 049879 03 P od 3. decembra 2008. godine kojim se proglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, te ukinuo provedene radnje u postupku i odbacio apelantovu tužbu. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 121. Zakona o Vojsci propisano da rješavanje o pravnim odnosima po osnovu službe u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojska RS) spada u upravnu nadležnost. Osnovni sud je ukazao da akti koje donesu vojni organi po osnovu radno-pravnog odnosa lica u službi u Vojsci RS predstavljaju upravne akte u smislu odredaba člana 7. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da apelantovo potraživanje ne spada u sudsku nadležnost, već u nadležnost vojnih organa Vojske RS, čiji akti imaju pravni karakter upravnog akta protiv kojeg je, nakon donošenja drugostepenog rješenja, dozvoljena sudska zaštita u upravnom sporu podnošenjem tužbe nadležnom sudu u smislu odredaba čl. 27. i 28. Zakona o sudovima Republike Srpske. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je takav pravni stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Srpske u Presudi broj 118-0-Rev-06-000453 od 18. januara 2008. godine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari ne spada u sudsku nadležnost, te je stoga odlučio kao u dispozitivu rješenja shodno odredbama člana 16. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 049 879 09 Gž od 13. februara 2009. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da potraživanja po osnovu radnog odnosa lica u službi u Vojsci RS, kakvo svojstvo ima apelant, ne spada u sudsku nadležnost već u nadležnost vojnih organa Vojske RS. Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ukazao da akti doneseni u tim stvarima imaju karakter upravnih akata, koji nakon donošenja drugostepene odluke postaju konačni i protiv kojih se može pokrenuti upravni spor podnošenjem tužbe nadležnom sudu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, te je stoga odlučio kao u dispozitivu rješenja shodno odredbama člana 235. tačka 2. u vezi sa članom 236. ZPP-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili Zakon o Vojsci, te pogrešno zaključili da predmetna pravna stvar spada u upravnu nadležnost. Naime, apelant navodi da Zakon o Vojsci ne sadrži odredbe o zaštiti prava radnika, te da je stoga trebalo primijeniti relevantne odredbe Zakona o radu. Pri tome, apelant navodi da je Okružni sud u više identičnih predmeta zauzeo stav da "Zakonom o Vojsci nije propisan postupak zaštite prava iz radnog odnosa, tako da se za rješenje spora u kojem tužilac potražuje novčane naknade po osnovu radnog odnosa, primjenjuje Zakon o radu, kao mjerodavno pravo". Pored toga, apelant navodi da je predmetnu tužbu podnio 27. oktobra 2003. godine, da je postupak pred Osnovnim sudom trajao pet godina, a da Osnovni sud nije održao nijedno ročište (pet puta je odložio zakazana ročišta). Apelant dalje navodi da novčano potraživanje iz radnog odnosa predstavlja imovinu za koju je osnovano očekivao da će mu biti dosuđena u predmetnom sudskom postupku, te stoga smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. Također, apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije "jer očito za ovakvo proizvoljno donošenje sudskih odluka i za ovakvo nasilje nad pravom i pravdom nema djelotvornog pravnog lijeka". Imajući u vidu navedeno, apelant traži od Ustavnog suda da ukine osporenu drugostepenu odluku i naloži Okružnom sudu da donese zakonitu odluku, te da naredi Republici Srpskoj da isplati apelantu troškove postupka pred Ustavnim sudom, kao i da mu "isplati dodatni iznos od 5.000,00 KM na ime naknade štete koju je pretrpio i koju trpi zbog donošenja nezakonite sudske odluke na njegovu štetu".
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelant zaštitu svojih prava mogao ostvariti u skladu s relevantnim odredbama Zakona o Vojsci tj. u upravnom postupku, a što je u skladu i sa Zakonom o upravnim sporovima koji je bio na snazi u vrijeme učinjene povrede. Također, Okružni sud je naveo da je Vrhovni sud Republike Srpske, u identičnim pravnim stvarima, u većem broju odluka zauzeo stav da takvi sporovi ne spadaju u nadležnost redovnih sudova. Okružni sud je ukazao da, iako sudska praksa u našem zakonodavstvu nije izvor prava, te odluke najvišeg suda u Republici Srpskoj imaju značaja, u smislu da se ujednači sudska praksa i jednako postupa u istim stvarima, čime se ostvaruje princip jednakosti građana pred zakonom. S obzirom da je u predmetnoj pravnoj stvari isključena nadležnost redovnih sudova, Okružni sud je naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava, pa je predložio da se apelacija odbije.
11. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi, budući da je taj sud prvostepeno rješenje donio na osnovu pozitivnih zakonskih propisa, a ne na osnovu sudske prakse.
12. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo RS je navelo da smatra da su osporene odluke pravilne i na zakonu zasnovane, da nije došlo do povrede apelantovih prava, te predložilo da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
14. U Zakonu o Vojsci ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 31/96, 22/97, 46/01 i 33/04) relevantne odredbe glase:
Član 121.
Ako zakonom ili propisom donesenim na osnovu zakona nije određena nadležnost drugog organa, za rješavanje o upravnim stvarima u prvom stepenu stvarno je nadležan starješina jedinice, na položaju komandanta samostalnog bataljona (diviziona) i komandanta puka - ili starješina jedinice njima ravnog ili višeg položaja za koji je formacijom predviđen čin potpukovnika ili viši čin.
O žalbi protiv rješenja starješine iz stava 1. ovog člana rješava starješina jedinice neposredno pretpostavljen starješini koji je donio prvostepeno rješenje.
Član 122.
Za donošenje rješenja u upravnom postupku mjesno je nadležan starješina jedinice u kojoj se lice, o čijem se pravu, odnosno obavezi rješava, nalazi u službi.
Ako se rješava o pravu, odnosno obavezi starješine jedinice iz stava 1. ovog člana, ili ako taj starješina po zakonu treba da bude izuzet od rješavanja iz drugih razloga, za donošenje rješenja mjesno je nadležan starješina jedinice koji mu je neposredno pretpostavljen.
15. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/94) relevantne odredbe glase:
Član 6. stav 2.
Upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim državni organ, preduzeće ili druga organizacija ili ustanova i zajednica, u vršenju javnih ovlaštenja, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari.
16. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Pod organom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se republički organi uprave i republičke upravne organizacije, organi jedinice lokalne samouprave, preduzeća, ustanove i druga pravna lica kada u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima (u daljnjem tekstu: nadležni organ).
Član 7. stav 2.
Upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi, odnosno neposrednom ličnom interesu fizičkih i pravnih lica ili drugih stranaka u kakvoj upravnoj stvari.
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Dopustivost u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
20. U pogledu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra" uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).
21. Ustavni sud ukazuje da, u slučaju kada je određena osoba u radnom odnosu, ona obavljajući određene poslove za poslodavca "legitimno", u skladu s odredbama iz radno-pravnih odnosa, očekuje naknadu za taj svoj rad. Takva vrsta naknade predstavljala bi imovinu zaštićenu Evropskom konvencijom po navedenom principu "legitimnog očekivanja". Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su zaključili da apelantov zahtjev za isplatu novčanih potraživanju iz radnog odnosa ne spada u sudsku nadležnost, već u upravnu, zbog čega su se proglasili nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije ni odlučivano o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već samo o procesnoj dopustivosti predmetne tužbe. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovo uvjerenje da će uspjeti s ovakvim zahtjevom, koji je podnesen nenadležnom organu, ne predstavlja ni "legitimno očekivanje" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije i član 13. Evropske konvencije
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 P 049 879 09 Gž od 13. februara 2009. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. marta 2009. godine, apelacija je podnesena 19. marta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija navedena rješenja Okružnog suda i Osnovnog suda, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
29. Osim toga, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
30. Ustavni sud zapaža da je apelant 27. oktobra 2003. godine pokrenuo predmetni postupak, te da je taj postupka okončan Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 049 879 09 Gž od 13. februara 2009. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od oko pet godina i tri mjeseca.
c) Analiza dužine trajanja postupka
31. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da je predmetni postupak okončan procesnim rješenjem kojim je sud isključivo odlučivao o tome da li su ostvarene procesne pretpostavke za vođenje predmetnog parničnog postupka a o čemu sud, shodno relevantnim odredbama ZPP-a, odlučuje u fazi prethodnog ispitivanje tužbe, Ustavni sud smatra da eventualna složenost predmeta, kao jedan od kriterija koje Ustavni sud ima u vidu pri ocjeni dužine postupka, nije uticala na trajanje predmetnog postupka, te se stoga Ustavni sud neće posebno baviti tim pitanjem.
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant 27. oktobra 2003. godine podnio tužbu radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa, povodom koje je Osnovni sud donio rješenje od 3. decembra 2008. godine kojim se proglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari. Dakle, postupak pred Osnovnim sudom je trajao punih pet godina, da bi se na kraju okončao donošenjem procesne odluke. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je apelantov predmet bio zaveden kao "radni spor", koji je po prirodi hitan i koji, stoga, zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja. Imajući u vidu navedeno, te značaj koje konkretna pravna stvar – isplata novčanih potraživanja iz radnog odnosa – ima za apelanta, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog sudskog postupka a priori suprotna principu "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti niti je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ukazao na takve okolnosti. Što se tiče Okružnog suda, Ustavni sud ukazuje da taj sud nije uticao na dužinu trajanja postupka, budući da je u vrlo kratkom roku donio odluku povodom apelantove žalbe. Stoga, Ustavni sud smatra da odgovornost za dužinu postupka u potpunosti snosi Osnovni sud.
33. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
35. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
36. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom da je predmetni postupak trajao oko pet godina, te da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznos od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište Osnovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
37. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastava apelacije isključivo snose apelanti.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
38. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi pozvali na odredbe člana 121. Zakona o Vojsci i odredbe člana 7. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, te zaključili da apelantov zahtjev spada u upravnu nadležnost, a ne u sudsku, zbog čega su se proglasili nenadležnim u skladu s članom 16. st. 1. i 2. ZPP-a. Dovodeći u vezu relevantne zakonske odredbe s odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
Ostali navodi
40. Što se tiče apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da taj član ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, iz apelacionih navoda Ustavni sud zaključuje da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s odlukom kojom se redovni sud proglasio stvarno nenadležnim, a za koju smatra da krši i njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, očigledno je da je apelant koristio pravni lijek protiv ove odluke i da ju je potvrdio drugostepeni sud. Ovakav ishod postupka po žalbi na prvostepeno rješenje ne čini ovaj pravni lijek neefektivnim. Dakle, apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka pred redovnim sudovima na dvije instance ne može rezultirati povredom prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak, koji je hitne prirode, pred Osnovnim sudom u Banjaluci trajao punih pet godina, da bi se na kraju okončao donošenjem procesne odluke kojom se sud proglasio nenadležnim za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari.
43. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni člana 13. Evropske konvencije.
44. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović