Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1160/09 (M. A.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Prekid postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1160/09

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1160/09, rješavajući apelaciju Mate Aničića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mate Aničića, podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pokrenutim pred Općinskim sudom u Mostaru broj 07 58 P 900681 04 P.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mate Aničića u odnosu na navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4.

Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku pokrenutim pred Općinskim sudom u Mostaru broj 07 58 P 900681 04 P, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mate Aničić iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 14. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 900681 04 P (ranije br. P-1294/04 i Ps-10/03).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) kao i Dražena i Donate Lugonja, Javnog pravobranilaštva Grada Mostara te JP “Željeznice BiH“, kao učesnika u postupku, zatraženo je 17. decembra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 8. decembra 2011. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj 07 58 P 900681 04 P.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. decembra 2009. godine, a Općinski sud 11. januara 2010. godine. Drugi učesnici u postupku nisu odgovorili na apelaciju. Općinski sud je 22. decembra 2011. godine dostavio na uvid spis broj 07 58 P 900681 04 P.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 26. marta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Postupak do donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3208/06

6. Apelant, AD „Demos“ Derventa (u daljnjem tekstu: Demos) i Ivan Škutor, kao tužitelji, su pokrenuli parnični postupak u Općinskom sudu 2. jula 2003. godine, podnošenjem tužbe protiv JP “Željeznice FBiH“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: I-tuženi ili Željeznice), Dražena Lugonje (u daljnjem tekstu: II-tuženi) i Grada Mostara (u daljnjem tekstu: IV-tuženi). Tužitelji su 5. decembra 2005. godine tužbu proširili i na Donatu Lugonja (u daljnjem tekstu: III-tužena). Predmet je bio evidentiran pod brojem Ps-10/03, a potom pod brojem P-1294/04. Nakon uvođenja CMS sistema predmet je evidentiran pod brojem 07 58 P 900681 04 P.

7. U tužbi su, između ostalog, iznesene tvrdnje da je „Demos“ pravni slijednik Tvornice obuće „Derventa“ i pretpostavljeni vlasnik poslovnog prostora, koji se nalazi u Mostaru, na adresi Kneza Domagoja broj 4, ukupne površine 39 m², u prizemlju zgrade izgrađene na k.č. br. 1322/12 k.o. Mostar (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor), kojeg je 8. marta 2003. godine prodao apelantu i Ivanu Škutoru. Budući da apelant i Ivan Škutor nisu mogli ući u posjed spornog poslovnog prostora, jer ga je koristio II-tuženi, oni su, u svojstvu pretpostavljenih vlasnika, tužbom zahtijevali predaju u posjed spornog poslovnog prostora i naknadu za upotrebu tuđe stvari.

8. Istovremeno, u drugom predmetu, „ Demos“ kao pretpostavljeni vlasnik, kod istog suda, je pokrenuo parnični postupak protiv tuženog „Urbing“ JP za obnovu i izgradnju Mostar (u daljnjem tekstu: Urbing), radi utvrđenja i uknjižbe. Općinski sud je 25. maja 2005. godine donio Presudu broj Ps.21/03-CZ kojom je utvrdio da je „Demos“ etažni vlasnik 1/1 spornog poslovnog prostora. Presuda je postala pravomoćna 25. juna 2005. godine, te je na osnovu nje „Demos“ upisan kao etažni vlasnik spornog poslovnog prostora s dijelom 1/1. Nakon toga, apelant i Ivan Škutor su, 20. oktobra 2005. godine, kupoprodajni ugovor kojim su kupili poslovni prostor u martu 2003. godini, ovjerili u Općinskom sudu pod brojem Ov-41378/2995.

9. Postupajući povodom tužbe apelanta i dr., Općinski sud je Presudom broj 07 58 P 900681 04 P od 22. aprila 2008. godine obavezao tužene od I do III, da apelantu vrate sporni poslovni prostor, slobodan od lica i stvari, u roku od 30 dana. Obavezan je I-tuženi da na ime naknade za upotrebu tuđe stvari u svoju korist u periodu od 25. maja 2005. do 25. jula 2005. godine isplati „Demosu“ iznos od po 410,00 KM mjesečno, sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, obavezani su tuženi od I do III da solidarno naknade apelantu štetu u iznosu od 820,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. marta 2008. godine do isplate, kao i da apelantu naknade troškove postupka u iznosu od 5.236,00 KM. Općinski sud je, u preostalom dijelu, u odnosu na ove tužene, tužbeni zahtjev odbio. Također, Općinski sud je odbio u cijelosti i tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu IV-tuženi naknadi štetu u iznosu od 35.280,80 KM.

10. Predmet je 17. juna 2008. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi rješavanja o žalbi.

11. Ustavni sud je 17. marta 2009. godine donio Odluku o dopustivosti broj AP 3208/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3208/06 od 17. marta 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio, kao nedopuštenu, apelaciju apelanta i Ivana Škutora, podnesenu, između ostalog, i zbog dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda broj 07 58 P 900681 04 P zbog toga što je zaključio da je očigledno (prima facie) neosnovana.

12. U obrazloženju donesene odluke, Ustavni sud je naveo, između ostalog, da apelanti u vrijeme podnošenja tužbe nisu imali jasan pravni osnov za postupanje suda u konkretnoj pravnoj stvari s obzirom na to da u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora 2003. godine ni prodavac „Demos“nije bio stvarni, već pretpostavljeni vlasnik poslovnog prostora čiju su predaju u posjed apelanti tražili. Također, navedeno je da je Općinski sud od trenutka kada su se stvorili uvjeti za rad povodom tužbe, dakle od 2006. godine, postupak okončao za dvije i po godine. Nadalje, Ustavni sud je ocijenio da je Općinski sud, počevši od 2006. godine, u pogledu održavanja ročišta i izvođenja dokaza, te prikupljanja dokazne građe bio aktivan i da nije odgovoran za odugovlačenje predmetnog postupka. Nasuprot tome, Ustavni sud je zaključio da su apelanti svojim ponašanjem u periodu od podnošenja tužbe, dakle jula 2003. godine, pa do 2005. godine značajno doprinijeli dužini trajanja postupka s obzirom na to da sudu, uz podnesenu tužbu, nisu dostavili neophodnu dokumentaciju-dokaze o osnovu prema kojem su podnijeli tužbeni zahtjev, a koju su tokom perioda od dvije godine sukcesivno dostavljali (presuda kojom je utvrđeno pravo vlasništva na poslovnom prostoru, ovjeren kupoprodajni ugovor).

Postupak nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3208/06

13. U međuvremenu, Kantonalni sud je 11. marta 2009. godine, Rješenjem broj 58 0 P 900681 08 Gž žalbu I-tuženog, II-tuženog i III-tužene uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Istim rješenjem Kantonalni sud je odlučio da je apelantova žalba bespredmetna. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da iz prvostepenog spisa proizlazi da je među parničnim strankama problematično pitanje vlasništva na spornom poslovnom prostoru. Navedeno je da je Općinski sud utvrdio da je vlasnik tog prostora bio I-tužitelj, na osnovu Presude broj Ps.21/03-CZ od 25. maja 2005. godine. Međutim, Kantonalni sud je istakao da se kod istog suda, pod brojem 07 58 P 001839 05 P (ranije P-1839/05), vodi postupak povodom tužbe Željeznica protiv tuženih Urbinga, „Demosa“, apelanta i Ivana Škutora. Navedeno je da su u tom predmetu Željeznice tražile da sud utvrdi da imaju pravo etažnog vlasništva na spornom poslovnom prostoru. Dalje je navedeno da će se u tom postupku utvrditi i da li je „Demos“ mogao 2003. godine prodati sporni poslovni prostor.

14. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je iz spisa zemljišnoknjižnog odjela Osnovnog suda u Mostaru - broj Dn-643/99 utvrdio da je 22. septembra 1999. godine rješenjem dozvoljena, između ostalog, i uknjižba društvenog vlasništva na svim zgradama koje su izgrađene i na k.č. broj 1322/12 na kojoj se nalazi sporni poslovni prostor, s dijelom 1/1 u korist Urbinga. Navedeno je da je potom Kantonalni sud, odlučujući o žalbi Željeznica protiv donesenog rješenja, donio Rješenje broj 007-0- Gž-06-001167 od 1. februara 2007. godine kojim je žalbu uvažio i pobijano rješenje ukinuo, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno rješavanje. Kantonalni sud je u tom predmetu zaključio da upis Urbinga kao nosioca prava raspolaganja na spornom poslovnom prostoru sa dijelom 1/1 nije pravilan i rješenje je ukinuto a novo nije doneseno a to onda, kako je istakao Kantonalni sud, ima uticaja na Presudu Općinskog suda broj Ps.21/03-CZ od 15. maja 2005. godine, jer je u tom postupku utvrđeno vlasništvo „Demosa“ u odnosu na Urbing, koji je u vrijeme donošenja te presude bio upisan kao vlasnik spornog poslovnog prostora. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud nepravilno postupio zato što nije primijenio odredbu člana 379. stav 1. tačka 1 ZPP-a, odnosno što je odlučio da sam rješava o prethodnom pitanju vlasništva na spornom poslovnom prostoru, umjesto da prihvati prijedlog tuženih i postupak prekine.

15. Kantonalni sud je predmetni spis vratio Općinskom sudu 1. aprila 2009. godine.

16. Općinski sud je održao pripremno ročište i glavnu raspravu 15. maja 2009. godine, te je nakon provedenog dokazanog postupka zaključio glavnu raspravu.

17. Općinski sud je Presudom broj 07 58 P 900681 04 P od 15. juna 2009. godine ponovno odlučio istovjetno kao i u Odluci broj 07 58 P 900681 04 P od 22. aprila 2008. godine, izuzev što je povećao dosuđene troškove postupka na iznos od 5.543,60 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, istakao da je pitanje vlasništva na spornom poslovnom prostoru već riješeno Presudom broj Ps.21/03-CZ od 25. maja 2005. godine, koja ima sva dejstva koja su joj garantirana odredbama ZPP-a, Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama. Pored toga, Općinski sud je istakao da pravomoćno okončanje postupka u predmetu broj Dn-499/2007 ne predstavlja prethodno pitanje za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari sve dok egzistira pravomoćna sudska presuda kojom je utvrđeno da je „Demos“ isključivi etažni vlasnik spornog poslovnog prostora.

18. Predmet je 12. oktobra 2009. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi rješavanja žalbi.

19. Kantonalni sud je 8. jula 2010. godine, Rješenjem broj 58 0 P 900681 09 Gz 2 žalbe I-tuženog, II-tuženog i III-tužene uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Istim rješenjem, Kantonalni sud je odlučio da je apelantova žalba bespredmetna. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da smatra da Općinski sud nije dovoljno obrazložio zašto postupci br. 07 58 P 001839 05 P i Dn-400/07 (643/99), koji se vode povodom spornog poslovnog prostora, ne predstavljaju prethodno pitanje. Kantonalni sud je naglasio da je Općinski sud, imajući u vidu da je pitanje prava vlasništva i raspolaganja spornim poslovnim prostorom pitanje iz kojeg proizlaze sva druga prava tužitelja i tuženih, trebao prekinuti postupak u ovoj pravnoj stvari do okončanja postupaka u navedenim predmetima. Kantonalni sud je predmetni spis vratio Općinskom sudu 15. septembra 2010. godine.

20. Općinski sud je održao pripremno ročište 15. oktobra 2010. godine na kojem je donio rješenje da se postupak u ovoj pravnoj stvari prekida do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pod brojem 07 58 P 001839 05 P te postupka Zemljišnoknjižnog odjela u predmetu broj Dn-400/07 (643/99). Tom prilikom, sve stranke u postupku su izjavile da ne traže pismeni otpravak donesenog rješenja te su se, također, odrekle prava na žalbu na doneseno rješenje.

21. Iz spisa broj 07 58 P 900681 04 P koji je Općinski sud dostavio Ustavnom sudu 22. decembra 2011. godine, proizlazi da predmetni postupak još uvijek nije nastavljen.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kako je naveo „u tom dijelu i na razuman rok“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, te istakao da je Općinskom sudu bilo potrebno skoro pet godina od podnošenja tužbe da odluči da mu se treba vratiti sporni poslovni prostor. Nakon toga, apelant navodi da je Kantonalni sud usvojio podnijete žalbe i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak, što za njega znači daljnje odugovlačenje postupka te, kako on to tvrdi, „onemogućavanje zaštite prava na povrat prostora kao vlasniku te ograničavanje raspolaganja vlastitom imovinom“. Apelant dalje navodi da su, njemu nepoznatog datuma 2007. godine, Željeznice tražile poništenje Rješenja Dn.643/99 od 22. septembra 1999. godine, a u tom postupku apelantu „nije omogućeno da sudjeluje“, te da je Kantonalni sud Rješenjem broj 07 0Gž-06-001167 od 1. aprila 2007. godine poništio osporeno rješenje „isključivo iz razloga (teritorijalne podjele Mostara i organizacija)“ što Urbing nije jedini slijednik ranijeg SIZ-a, već je to bio i „Dom“, kao ovlaštena organizacija za poslovne prostore na istočnoj strani Mostara, i postupak vratio na ponovni postupak. Dalje, apelant navodi da je sve „za njega bitne drugostepene odluke“ donijelo isto vijeće Kantonalnog suda u Mostaru, „sa pripadnicima ili bošnjačkog ili probošnjačkog miljea“, te da on „ima razloga vjerovati da se presuđuje protiv njega, zbog diskriminacije na nacionalnoj i vjerskoj osnovi – jer je Hrvat i katolik“. Apelant, također, navodi da podnosi apelaciju „zbog neopravdano dugog trajanja parničnih postupaka po [njegovim] tužbama i tužbama [njegovih] prednika u odnosu na sporni poslovni prostor, sveopćeg preferiranja [njemu] suprotne stranke i diskriminacije pred vijećem drugostepenog suda“.

b) Odgovor na apelaciju

23. Općinski sud je istakao su odluke u predmetnom postupku donesene nakon provedenog postupka i ocjene svih dokaza uz omogućavanje apelantu da slobodno disponira svojim pravom. Dalje je Općinski sud istakao da je postupak vođen u skladu s odredbama ZPP-a, te da su obje prvostepene presude donesene u razumnom roku, pogotovo kada se ima u vidu složenost predmetnog postupka.

24. Kantonalni sud je istakao da u cijelosti ostaje kod navoda datih u Rješenju broj 58 0P 900681 08 Gž od 11. marta 2009. godine.

V. Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 379. stav 1. tačka 1 Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti: 1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju ;

Član 380. stav 2.

Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku.

Član 381. stav 2.

(2) Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u Članu 379. [ ] stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

VI. Dopustivost

a) Preuranjenost apelacije

26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navodne povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (osim u odnosu na navode apelanta o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;

27. Prema navedenim odredbama apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

28. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije se nalazi u fazi prekida po rješenju Općinskog suda od 15. oktobra 2010. godine, pa slijedi da je apelacija, u smislu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, a u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. stav 1. Evropske konvencije (osim u odnosu na navode apelanta o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, preuranjena.

b) Dopustivost u odnosu na razuman rok

29. S druge strane, Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

30. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je, iako je u međuvremenu nakon podnošenja apelacije predmetni postupak prekinut rješenjem suda protiv kojeg parnične stranke nisu izjavile žalbu i time nisu iscrpile sve djelotvorne pravne lijekove u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog, predmetna apelacija je u ovom dijelu u vrijeme podnošenja bila dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

32. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Relevantni principi

35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započeo 2. jula 2003. godine podnošenjem tužbe Općinskom sudu, te da je Rješenjem broj 07 58 P 900681 04 P od 15. oktobra 2010. godine taj postupak prekinut do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi u Općinskom sudu pod brojem 07 58 P 001839 05 P kao i postupka u predmetu broj Dn-400/07 (643/99). Dakle, do donošenja rješenja o prekidu postupka, parnični postupak po apelantovoj tužbi je ukupno trajao sedam godina i oko tri i po mjeseca.

37. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je prilikom donošenja odluke o prethodnoj apelantovoj apelaciji vezanoj za isti parnični postupak, 17. marta 2009. godine donio Odluku o dopustivosti broj AP 3208/06 kojom je odbacio kao nedopuštenu podnesenu apelaciju, između ostalog, i zbog nerazumne dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda broj 07 58 P 900681 04 P zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u ovoj odluci, rukovodeći se pravilom ne bis in idem, razmotriti apelantove navode vezane za eventualnu povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u periodu od donošenja odluke Ustavnog suda u predmetu AP 3208/06, od 17. marta 2009. godine do donošenja osporenog Rješenja Općinskog suda broj 07 58 P 900681 04 P od 15. oktobra 2010. godine, a to je dakle period od jedne godine i oko sedam mjeseci.

38. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od jedne godine i oko sedam mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

39. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče utvrđivanja osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za predaju u posjed spornog poslovnog prostora, te naknade za korištenje tuđe stvari. Dalje, Ustavni sud ističe da je u predmetnom parničnom postupku učestvovalo više lica, kako na strani tuženih, tako i tužioca. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o naročito složenom sudskom postupku.

40. U pogledu dužine postupka koju će ispitivati, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon vraćanja predmeta s Kantonalnog suda (1. aprila 2009. godine), u najkraćem mogućem vremenu uzeo predmet u rad, održao pripremno ročište i glavnu raspravu (15. maja 2009. godine) i već 15. juna 2009. godine donio presudu. Zatim, da je Kantonalnom sudu dostavio predmetni spis radi odlučivanja o žalbama odmah nakon što je izvršio potrebne procesne radnje koje se tiču dostavljanja žalbi na odgovor suprotnim strankama u postupku.

41. Cijeneći postupanje Kantonalnog suda u ponovnom postupku, Ustavni sud zapaža da je taj sud za oko devet mjeseci od prijema predmeta od Općinskog suda (12. oktobra 2009. godine) odlučio o podnijetim žalbama protiv prvostepene presude, te da je u kratkom roku nakon donošenja odluke predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. Nakon toga, i Općinski sud je, odmah nakon prijema predmeta (15. septembra 2010. godine), zakazao i održao pripremno ročište 15. oktobra 2010. godine, te je tom prilikom odlučio da se predmetni postupak prekida. Ustavni sud zapaža da su u cjelokupnom postupku koji je uslijedio nakon donošenja odluke Ustavnog suda broj AP 3208/06 od 17. marta 2009. godine i Općinski i Kantonalni sud poduzimali sve procesne radnje u kratkim rokovima, te da su u tom periodu donijeli tri odluke.

42. Također, Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta proizlazi da Općinski sud nije dalje u mogućnosti da vodi postupak niti da donese odluku o tužbenom zahtjevu, budući da je donio odluku o prekidu postupka do okončanja postupka vezanog za utvrđivanje prava vlasništva i z.k. upisa spornog poslovnog prostora. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz spisa predmeta koji je Ustavnom sudu dostavio Općinski sud proizlazi da se i apelantov punomoćnik odrekao prava na žalbu na rješenje Općinskog suda kojim je predmetni postupak prekinut. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se dužina ovog postupka nakon donošenja Odluke Ustavnog suda AP 3208/06 od 17. marta 2009. godine ne može smatrati nerazumnom.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da u predmetu broj 07 58 P 900681 04 P nije došlo do povrede apelantovog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su u cjelokupnom postupku koji je uslijedio nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3208/06 od 17. marta 2009. godine redovni sudovi u kratkim rokovima poduzimali procesne radnje iz svoje nadležnosti.

45. Ustavni sud zaključuje da je apelacija preuranjena u odnosu na apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, s obzirom da predmetni postupak još uvijek nije pravomoćno okončan.

46. Na osnovu člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1160/09 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio