Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2040/09 (B. S.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2040/09
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2040/09, rješavajući apelaciju Besime Stegić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Besime Stegić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci broj 71 0 V 018334 02 V.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj 71 0 V 018334 02 V.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke .
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Besima Stegić (u daljnjem tekstu: apelantica) sa privremenim boravkom u SAD podnijela je 30. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja vanparničnog postupka pokrenutog radi određivanja nosioca stanarskog prava, koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) zatraženo je 18. oktobra 2009. godine, a od Osnovnog suda 8. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Ustavni sud je od Osnovnog suda 15. novembra 2011. godine, a zatim 13. decembra 2011. godine zatražio da dostavi na uvid spis tog suda broj 71 0 V 018334 02 V.
3. Okružni sud je 23. oktobra 2009. godine, a Osnovni sud 26. novembra 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju. Osnovni sud je 23. decembra 2011. godine dostavio na uvid traženi spis.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 11. januara 2011. godine upućeni apelantici.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantica je 12. juna 2002. godine pokrenula vanparnični postupak prijedlogom pred Osnovnim sudom protiv protivpredlagatelja Nebojše Stegića (u daljnjem tekstu: protivpredlagatelj), kojim je tražila da se nakon razvoda braka sa protivpredlagateljem odredi za jedinog nosioca stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci, u Ulici Milana Rakića broj 6, površine 92 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), uz obrazloženje da je njihov brak pravomoćno razveden Presudom Osnovnog suda broj P-I-509/00 od 7. februara 2002. godine, da je njihovo dvoje djece rođene tokom trajanja bračne zajednice nastavilo nakon razvoda braka da žive sa njom, da trenutno žive u Americi, ali da namjeravaju da se vrate u Banju Luku, jer u Americi stanuju u iznajmljenom stanu za koji plaćaju veliku zakupninu, a da protivpredlagatelj ne doprinosi izdržavanju djece. Apelantica, dalje, navodi da je njen bivši muž zasnovao drugi brak i da privremeno boravi u Norveškoj sa novom suprugom i da u njegovom odsustvu iz Banje Luke predmetni stan koristi njegov brat.
7. Osnovni sud je 2. septembra 2002. godine protivpredlagatelju dostavio apelanticin prijedlog na odgovor koji je protivpredlagatelj dostavio sudu 10. septembra 2002. godine.
8. Osnovni sud je zakazao i održao pripremno ročište 26. decembra 2002. godine na kojem je donio rješenje kojim je vanparničnim strankama ostavio rok od mjesec dana radi pokušaja postizanja dogovora o korištenju predmetnog stana, te novo ročište zakazao za 17. februar 2003. godine. Na ročištu održanom 17. februara 2003. godine je konstatirao da će, budući da stranke nisu postigle dogovor, radi izvođenja dokaza i daljnjeg postupanja u predmetnom postupku službenim putem pribaviti spis ovog suda o razvodu braka apelantice i protivpredlagatelja broj PI-509/00, a apelantici je naloženo da sudu dostavi ugovor o korištenju predmetnog stana.
9. Osnovni sud je u predmetnom postupku, dalje, održao još sedam ročišta, 1. septembra, 2. oktobra i 11. decembra 2003. godine, 7. septembra i 1. decembra 2004. godine, te 18. januara i 9. marta 2005. godine, kojim su bili prisutni uredno pozvani ovalašteni opunomoćenici vanparničnih stranaka.
10. Osnovni sud je Rješenjem broj R-II-161/02 od 9. marta 2005. godine odredio apelanticu za jedinog korisnika stanarskog prava na predmetnom stanu s tim da protivpredlagatelju prestaje status korisnika stanarskog prava na navedenom stanu, te da je dužan da se iz stana iseli u roku od 15 dana, nakon što mu apelantica osigura nužni smještaj, uz obrazloženje da je ovaj sud, imajući u vidu činjenicu da je njihov brak razveden zbog poremećenih bračnih odnosa, da stranke nisu uspjele postići dogovor ko će od bivših supružnika nastaviti da koristi predmetni stan, da apelantica sama vodi brigu o djeci bez pomoći protivpredlagatelja, da trenutno žive u Americi kao podstanari gdje plaćaju visoku zakupninu, te da nije u mogućnosti na drugi način riješiti stambeno pitanje za sebe i svoje dvoje djece, a da je protivpredlagatelj u međuvremenu zasnovao novi brak i da ima osigurana primanja, odlučio kao u izreci rješenja.
11. Protivpredlagatelj je 27. maja 2005. godine izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja Okružnom sudu. Osnovni sud je 21. juna 2005. godine od apelantice zatražio odgovor na žalbu, koji je apelantica sudu dostavila istog dana.
12. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-1378/05 od 30. juna 2006. godine žalbu protivpredlagatelja uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno rješavanje uz obrazloženje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe Porodičnog zakona koje reguliraju stjecanje zajedničke imovine bivših supružnika, jer je, po ocjeni tog suda, izvršio pogrešnu ocjenu dokaza.
13. Apelantica je podneskom od 17. septembra i 20. oktobra 2006. godine godine zatražila od Osnovnog suda da nastavi predmetni postupak, te da ovaj sud u predmetnoj pravnoj stvari hitno zakaže glavnu raspravu.
14. Osnovni sud je održao pet ročišta, 11. septembra, 6. novembra i 21. novembra 2007. godine, 15. februara i 9. jula 2008. godine.
15. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 V 018334 02 V od 9. jula 2008. godine odredio apelanticu kao jedinog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu a da protivpredlagatelju prestaje status sunosioca stanarskog prava na navedenom stanu, te da je dužan u roku od 15 dana da se iseli iz stana nakon što mu apelantica osigura nužni smještaj. Osnovni sud je odlučio kao u izreci rješenja postupajući prema odredbi člana 20. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), ocjenjujući činjenično stanje koja od vanparničnih stranaka će nakon razvoda braka ostati nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu a koji su bili zajednički nosioci stanarskog prava prema navedenoj odredbi zakona koja je bila na snazi u vrijeme njihovog razvoda braka, ocjenjujući stambene potrebe oba bivša bračna druga, njihove djece, razloge razvoda braka, kao i druge okolnosti, te utvrdivši da je predmetni stan na korištenje dobila apelantica, da je dijelom u njegovom dobijanju učestvovala i njena majka koja je tada posjedovala manji stan, a koja sada živi i boravi u iznajmljenom stanu, da se apelantica sa djecom trenutno nalazi u Americi, da joj je zdravstveno stanje loše, te da nema mogućnost da na drugi način riješi svoje stambeno pitanje, da želi da se vrati u predmetni stan, dok protivpredlagatelj sada živi sa suprugom iz drugog braka i da povremeno boravi s njom u Norveškoj i da na taj način može riješiti svoje stambeno pitanje, kao i zbog toga što njegova majka, također, posjeduje stan u Banjoj Luci, koji trenutno koriste druga lica.
16. Protivpredlagatelj je 29. septembra 2008. godine protiv rješenja prvostepenog suda izjavio žalbu Okružnom sudu, koju je sud 17. oktobra 2008. godine dostavio apelantici na odgovor. Apelantica je 22. oktobra 2008. godine dostavila odgovor sudu.
17. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 V 018334 09 Gž od 23. marta 2009. godine žalbu protivpredlagatelja uvažio, Rješenje Osnovnog suda od 9. jula 2008. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da zaključak prvostepenog suda nije utemeljen na objektivnim i stvarnim činjenicama, te da taj sud nije dao pravilno obrazloženje izvedenih dokaza.
18. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 V 018334 02 V od 7. oktobra 2010. godine apelanticu odredio kao jedinog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a da protivpredlagatelju prestaje status ranijeg sunosioca stanarskog prava na navedenom stanu, te da je dužan da se iseli iz stana u roku od 15 dana nakon što mu apelantica osigura nužni smještaj.
19. Protivpredlagatelj je 11. januara 2011. godine izjavio žalbu Okružnom sudu protiv prvostepene presude, koju je prvostepeni sud dostavio apelantici na odgovor 18. januara 2011. godine, a apelantica je 1. februara 2011. godine dostavila odgovor sudu.
20. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 V 018334 11 Gž 2 od 28. juna 2011. godine žalbu protivpredlagatelja uvažio, Rješenje Osnovnog suda od 7. oktobra 2010. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu uz obrazloženje da je prvostepeni sud u ponovnom postupku dužan ponovo zakazati ročište povodom apelanticinog prijedloga za određivanje nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka, predložiti da stranke dostave konkretne dokaze, pozvati ih da izvedu i druge materijalne dokaze na okolnost statusa predmetnog stana u vrijeme razvoda braka, kao i u vrijeme odlučivanja o njemu, a taj sud, postupajući dalje prema odredbi člana 20. ZOSO, donijet će odluku za koju će dati dovoljne i logične razloge.
21. Prema stanju spisa predmeta, do donošenja ove odluke Osnovni sud nije donio odluku u ponovnom postupku po Rješenju Okružnog suda od 28. juna 2011. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelantica je navela da joj je, zbog toga što postupak koji je pokrenula pred Osnovnim sudom traje skoro 10 godina, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica nvidi u činjenici što Okružni sud od 2002. godine ustrajava na ukidanju prvostepene presude i njenom vraćanju na ponovni postupak tom sudu koji još nije okončan.
b) Odgovor na apelaciju
23. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojim odlukama zbog čega tvrdi da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji.
24. Osnovni sud je naveo da je tokom trajanja postupka odlučivao u zakonskim rokovima, pa ističe da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji.
V. Relevantni propisi
25. U Zakonu o vaparničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 2.
U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07), ako zakonom nije drugačije određeno.
26. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93 do 31/99) relevantne odredbe glase: Član 19.
Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
[...].
Član 20. st. 1. i 2.
Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava, o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihovoj djeci i drugih lica koja zajedno sa njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima.
Raniji bračni drug, koji je po odluci suda prestao da bude nosilac stanarskog prava, dužan je da se iseli iz stana sa korisnicima stana, koji čine njegovo porodično domaćinstvo, kada mu se obezbijedi nužni smještaj.
27. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 11/00 do 58/08) relevantne odredbe glase:
Član 46.
U slučaju razvoda braka, ako se bračni drugovi ne sporazumiju ko će nastaviti sa korištenjem stana u svojstvu zakupca, na prijedlog jednog od njih sud u vanparničnom postupku određuje bračnog druga koji će nastaviti da koristi stan kao zakupac, vodeći računa o njihovim stambenim potrebama, materijalnom i zdravstvenom stanju, zaštiti i potrebama maloljetne djece i drugim okolnostima.
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. Ustavni sud, dalje, ukazuje na član 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda prema kojem može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da u vrijeme podnošenja apelacije, kao ni do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda, postupak po apelanticinom prijedlogu pred Osnovnim sudom još nije okončan. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. do 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelantica navodi da joj je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
33. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Ustavni sud podsjeća i na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka na određenim instancama posmatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se moraju uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
b) Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula vanparnični postupak 12. juna 2002. godine i da je još u toku. Dakle, postupak u ovoj pravnoj stvari ukupno traje skoro 10 godina, i to je period koji će Ustavni sud ispitati sa aspekta donošenja odluke u razumnom roku.
c) Analiza dužine trajanja postupka
36. U konkretnom slučaju se radi o vanparničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi određivanja nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon razvoda braka. Ustavni sud uočava da iz prvostepenih presuda slijedi da su se izvedeni dokazi odnosili na vršenje uvida u spis predmeta tog suda kojim je brak između apelantice i protivpredlagatelja razveden, relevantne dokumente, te saslušanje vanparničnih stranaka i svjedoka. Ustavni sud ne može naći da je u postupku bilo naročito složenih pravnih pitanja o kojima je trebalo raspravljati. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak, prema svojoj suštini, ne može smatrati naročito složenim. Vezano za apelanaticin doprinos, Ustavni sud ne nalazi da je apelantica koristila bilo kakve metode kojima bi odugovlačila postupak, nego, upravo suprotno, apelantica je urgirala postupanje suda, što ukazuje na to da je pokušavala utjecati na okončanje postupka. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da nema apelanticinog doprinosa predmetnoj dužini trajanja postupka.
37. U odnosu na doprinos Okružnog i Osnovnog suda, Ustavni sud ponovo primjećuje da je predmetni postupak trajao skoro 10 godina i da još nije okončan. Što se tiče postupanja Osnovnog suda, Ustavni sud nalazi da je taj sud, nakon što je apelantica pokrenula vanparnični postupak, prvo rješenje donio tek nakon dvije godine i 10 mjeseci i da je tri puta postupao u ponovnom postupku nakon što je drugostepeni sud ukidao prvostepenu presudu sa jasno datim razlozima zbog čega tako postupa, tako da postupak pred ovim sudom još nije okončan. U vezi sa postupanjem Okružnog suda, Ustavni sud nalazi da je ovaj sud u više navrata ukidao prvostepenu presudu i predmet vraćao na ponovni postupak tom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da ukidanje odluka nižih sudova od viših i vraćanje na ponovni postupak, u principu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim. Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Upravo zbog toga, nadležni sudovi moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. Međutim, to je u konkretnom slučaju potpuno izostalo. Također, u odgovoru na apelaciju ni Okružni ni Osnovni sud ne smatraju da su povrijeđena apelanticina prava, nego ističu da su postupali u zakonom određenim rokovima, te tvrde da ne postoji niti jedan razlog da se apelacija usvoji.
38. Imajući u vidu prethodnu analizu, u smislu navedenih standarda i principa prema kojima se moraju uzeti u obzir postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da je, zbog toga što je vanparnični postupak određivanja nosioca stanarskog prava trajao skoro 10 godina, povrijeđeno apelanaticino pravo na suđenje u razumnom roku tim prije što je nesumnjivo da konkretna pravna stvar ima veliki značaj za apelanticu i njenu djecu, te ako se imaju u vidu i ostale činjenice na kojima apelantica zasniva prijedlog (da je sa djecom trenutno u Americi i da plaća veliku zakupninu za stan, da želi da se vrati u Banju Luku, da joj protivpredlagatelj ne pomaže finansijski u školovanju i vaspitanju djece, da se drugi put oženio i da finansijski može riješiti svoje stambeno pitanje), da se nije radilo o naročito složenom postupku, da sudovi nisu naveli razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, te da apelantica svojim postupanjem nije doprinijela dužini predmetnog postupka.
39. Ustavni sud zaključuje da je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelanaticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
40. Apelantica tvrdi da joj je, zbog toga što predmetni postupak neopravdano dugo traje, povrijeđeno i pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivališta, pa imajući u vidu zaključak o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je vanparnični postupak u vezi sa određivanjem nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka, koji nije naročito složen a koji je značajan za apelanticu, trajao skoro 10 godina, a sudovi nisu naveli razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, te kada nije bilo apelanaticinog doprinosa predmetnoj dužini postupka.
42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović