Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1091/09 (A. D.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1091/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1091/09, rješavajući apelaciju Aziza Dizdarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aziza Dizdarevića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-KŽ-05/03 od 11. decembra 2008. godine i br. X-K-05/03 od 4. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aziz Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orčeve Luke, Općina Velika Kladuša, kojeg zastupa advokat Fahrija Karkin iz Sarajeva, podnio je 10. aprila 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KŽ-05/03 od 11. decembra 2008. godine i Presude Suda BiH broj X-K-05/03 od 4. februara 2008. godine. Apelant je, također, u apelaciji postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je 8. juna 2011. godine donio Odluku broj AP 1091/09 kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Suda BiH broj X-K-05/03 od 4. februara 2008. godine apelant je sa optuženim M. T. proglašen krivim za počinjeno krivično djelo krijumčarenja osoba iz člana 189. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), te su apelant i M.T. osuđeni na kaznu zatvora od po tri godine i novčanu kaznu u iznosu od po 10.000,00 KM.
5. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je u toku postupka na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant, na osnovu ranijeg dogovora sa njemu poznatim osobama, radi sticanja finansijske dobiti ilegalno prebacio grupu kineskih državljana. Naime, kako je navedeno u presudi, apelant i drugi saučesnici su početkom aprila 2005. godine dogovorili prihvat grupe od 22 kineska državljanina na njima poznatoj lokaciji, nakon što je ta grupa stigla u BiH na legalan način preko Međunarodnog aerodroma Sarajevo 3. i 4. aprila 2005. godine. Nakon što je A. A. preuzeo 12 kineskih državljana i odlučio da ih zadrži, on ih je sakrio u svojoj kući i drugim nepoznatim lokacijama. On je angažovao lice Z. da mu pomogne da ih proda radi sticanja nezakonite dobiti. Nakon toga i nakon što su otkrili šta je uradio A. A, apelant i M. T. su tražili 12 nestalih kineskih državljana, unajmljujući vozača i druge osobe da ih traže i ispitujući S. K. gdje se oni nalaze. Apelant je 13. aprila 2005. godine nazvao na telefon navedeno lice Z. iz Republike Srbije da prenese poruku A. A. da oslobodi 12 kineskih državljana iz zatočeništva ili će biti loših posljedica. Međutim, napori optuženog A. A. i M. T. da ih pronađu bili su uzaludni.
6. Tokom krivičnog postupka izvedeni su dokazi optužbe, kao i oni koje je predložila odbrana. Pored saslušanja velikog broja svjedoka optužbe i odbrane, Sud BiH je 14. juna 2007. godine na prijedlog Tužilaštva preslušao CD audio-snimke koji sadrže razgovore između lica koja se bave krijumčarenjem, a koji su relevantni za ovaj predmet. U pogledu korištenja ovih dokaza Sud BiH je detaljno obrazložio zašto se ovi dokazi mogu koristiti kao dokazni materijal relevantan za konkretni krivični postupak, smatrajući ove dokaze potpuno objektivnim i uvjerljivim. Sud BiH navodi da je razmotrio sve dokaze u skladu sa zakonskim odredbama na način koji najviše ide u prilog pravičnom presuđenju u ovom predmetu, te u skladu sa načelom in dubio pro reo. Kako je zaključio Sud BiH, prilikom ocjene dokaza imao je u vidu i ostale izvedene dokaze tokom glavnog pretresa koji su prihvaćeni u skladu sa članom 15. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Međutim, iako je u spis uvršten veliki broj dokaza, Sud BiH se nije oslanjao na one za koje je ocijenio da nisu pouzdani ili koje je smatrao irelevantnim za donošenje odluke. U tom smislu je obavljeno više razgovora sa D.T., koji je na ovom predmetu radio u MUP-u Srbije u sprovođenju istrage koja je vođena u toj republici, a u vezi sa presretnutim telefonskim razgovorima. Sud je naveo da je van razumne sumnje dokazano da su u okviru ranije spomenute grupe u BiH ušla 22 kineska državljanina. Sud BiH je naveo da je jedan od ključnih dokaza u rasvjetljavanju krivičnopravnih radnji apelanta, te događaja i okolnosti pod kojim su te radnje počinjene svjedočenje S.K., lica koje je bilo direktni učesnik u organizaciji prebacivanja kineskih državljana. Od važnosti za dokazivanje činjenica u ovom predmetu, prema ocjeni suda, bilo je i svjedočenje R. M., koji je, takođe, bio umiješan u operaciju prebacivanja spomenute grupe kineskih državljana u Republiku Hrvatsku. Konačno, na osnovu svih dokaza i svjedočenja u vezi sa pitanjem prijema, predaje, smještaja i kretanja kineskih državljana, te organizacijom prebacivanja u Republiku Hrvatsku Sud BiH je ocijenio dokazanim da su apelant i M. T., kao saučesnik, svojim radnjama kao primarni organizatori, u smislu člana 189. stav 1. KZBiH, stvorili uslove, odnosno omogućili nelegalan prelazak državne granice ovih lica sa motivom koristoljublja. Prilikom utvrđivanja kazne zatvora Sud BiH je na apelantovoj strani kao olakšavajuću okolnost ocijenio životnu dob apelanta, kao i činjenicu da se radi o roditelju malodobne djece. Takođe, sud je imao u vidu i to da se apelant ne vodi u krivičnoj evidenciji, kao i njegovo korektno držanje pred sudom. Od otežavajućih okolnosti sud je ocijenio upornost u izvršenju krivičnopravne radnje, kao i broj lica koja su prokrijumčarena preko granice BiH, a sve radi sticanja imovinske koristi.
7. Presudom Suda BiH broj X-KŽ-05/03 od 11. decembra 2008. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH i apelanta. Apelant je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o krivičnopravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi sa prijedlogom da Apelaciono vijeće Suda BiH uvaži žalbu, ukine prvostepenu presudu i odredi pretres ili preinači prvostepenu presudu u odluci o kazni i optuženom izrekne uslovnu osudu bez novčane kazne i odluke o oduzimanju imovinske koristi. Vijeće Suda BiH je utvrdilo da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da se pobijana presuda zasniva na dokazima na kojima se, prema odredbama ZKPBiH, ne može zasnivati, čime je navodno učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKPBiH. Ispitujući u okviru spomenutih žalbenih prigovora zakonitost navedenih dokaza, Vijeće Suda BiH je imalo u vidu da su ove dokaze, po prethodnom zahtjevu Tužilaštva BiH, policijski organi Republike Srbije dostavili policijskim organima BiH. Činjenica da navedeni dokazi nisu, u smislu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), dostavljeni iz Republike Srbije u Bosnu i Hercegovinu putem nadležnih ministarstava obje države ili eventualno putem Interpola, prema ocjeni suda, ne dovodi u pitanje zakonitost ovih dokaza u smislu člana 10. ZKPBiH. Apelaciono vijeće Suda BiH je, takođe, odbilo apelantov žalbeni prigovor da je u konkretnom predmetu prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 273. stav 2. ZKPBiH, jer je odlučio da se na glavnom pretresu pročitaju zapisnici o iskazima iz istrage svjedoka M. i S.D. Naime, iskazi ovih svjedoka, kako to navodi sud, ne predstavljaju jedine ili ključne dokaze na kojima se u odlučujućem dijelu zasniva prvostepena presuda, nego se iskazima ovih svjedoka samo potkrepljuju iskazi ostalih svjedoka koji su saslušani na glavnom pretresu. Navedeno je da Apelaciono vijeće nije utvrdilo nelogičnost i nekonzistentnost u iskazima ostalih svjedoka kada opisuju apelantovo učešće u izvršenju radnje predmetnog krivičnog djela. Dalje, u pogledu žalbenog navoda da je u konkretnom slučaju povrijeđen krivični zakon, Apelaciono vijeće je ocijenilo da u žalbi nisu navedeni bilo kakvi razlozi iz kojih se može zaključiti da je došlo do povrede krivičnog zakona. Dalje je navedeno da je, po ocjeni Žalbenog vijeća, prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon kada je radnje izvršenja apelanta kvalifikovao kao krivično djelo krijumčarenja iz člana 189. KZBiH. Apelaciono vijeće Suda BiH je utvrdilo da je prvostepeni sud navedenim olakšavajućim i otežavajućim okolnostima dao odgovarajući značaj, tako da su one u dovoljnoj mjeri došle do izražaja u izrečenoj kazni zatvora od tri godine i novčanoj kazni kao sporednoj kazni u iznosu od 10.000,00 KM.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da se pobijane presude zasnivaju na dokazima na kojima se ne mogu zasnivati, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKPBiH, a time i povreda prava na pravično suđenje. Naveo je da je Sud BiH osuđujuću presudu protiv njega u velikoj mjeri gradio na snimkama zabilježenih razgovora koje je on, navodno, obavljao telefonskim putem sa trećim licima, a koji su snimani po naredbi sudskih organa Republike Srbije. Apelant smatra da se radi o nezakonitim dokazima pribavljenim protivno odredbama Evropske konvencije i suprotno Ugovoru o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije, kao i odredbama ZKPBiH. U toku krivičnog postupka su, prema apelantovom mišljenju, učinjene i druge bitne povrede koje su utjecale na zakonitost pobijanih presuda, kao što je povreda prava in dubio pro reo. To se prvenstveno odnosi na dokaz vještačenja apelantovog glasa na snimcima upoređivanjem njegovog glasa koji je, navodno, zabilježen na predmetnim snimcima i snimcima apelantovog nespornog glasa na suđenju. Apelant, takođe, prigovara i iskazima svjedoka M. i S. D. koje je sud uzeo kao validne premda je u konkretnom slučaju nezakonito odstupljeno od načela neposrednog provođenja dokaza, čime je povrijeđena i jednakopravnost stranaka u postupku. Pobijanom prvostepenom presudom se, kako se navodi u apelaciji, van zahtjeva tužitelja apelantu izriče obaveza da isplati imovinsku korist. Apelant zaključuje da okolnosti krivičnog dijela nisu istinito i potpuno utvrđene, jer se apelantova odgovornost zasnivala na iskazima dva svjedoka S.K i R.M. Stoga je apelant predložio da Ustavni sud donese odluku kojom će se utvrditi povreda prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Navodi apelacije u pogledu kršenja prava na pravično suđenje odnose se na navodnu proizvoljnost suda u krivičnom dokaznom postupku koje su uticale na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja (ocjena snimanih razgovora, nezakonitost dokaza, pojedini iskazi svjedoka i dr) što je rezultiralo bitnim povredama odredaba krivičnog postupka i narušavanju principa in dubio pro reo.
12. U vezi sa apelantovim navodima da je, zbog navodne proizvoljnosti u ocjeni dokaza, činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Prema prethodno iznesenom principu, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalifikovati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. Ustavni sud uvidom u osporene presude zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koja mu se stavljaju na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma obiman dokazni postupak, te da je u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane, izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, između ostalog i tako što je presluša CD audio snimke koji sadrže razgovore između apelanta i lica koja se bave krijumčarenjem i druge relevantne dokaze. Prvostepeni sud je dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, pri tome dajući jasne i precizne razloge zbog kojih je prihvaćen dokaz o preslušavanja snimaka razgovara apelanta i drugih lica sa CD koje je kao valjane prihvatio Sud BiH. To se takođe odnosi i na svjedočenje S.K., lica koje je bilo direktni učesnik u organizaciji prebacivanja kineskih državljana, kao i više razgovora sa D.T. koji je na ovom predmetu radio u MUP-u Srbije u sprovođenju istrage koja je vođena u Republici Srbiji. Nadalje Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je Sud BiH, prilikom ocjene dokaza imao je u vidu i ostale izvedene dokaze tokom glavnog pretresa koji su prihvaćeni u skladu sa članom 15. ZKP BiH. Iako je u spis uvršten veliki broj dokaza, proizilazi da se Sud BiH se nije oslanjao na one za koje je ocijenio da nisu pouzdani ili koje je smatrao irelevantnim za donošenje odluke. S obzirom na naprijed navedeno evidentno je da ocjena dokaza u cijelosti data na način kako je propisano odredbom ZKP BiH budući da je u osporenim presudama obrazloženo koje činjenice i iz kojih razloga se smatraju dokazane, a koje ne.
14. U vezi sa apelantovim navodima o počinjenim bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, Ustavni sud zapaža da se apelant u vezi s tim nije konkretno pozvao na bilo koji element prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je ponudio argumente koji bi mogli pokrenuti pitanje eventualne procesne nepravičnosti u toku postupka u smislu navedenog člana. Osim toga, u vezi s apelantovim navodima da je povrijeđena i jednakopravnost stranaka u postupku u vezi iskaza svjedoka M. i S. D, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH prilikom odlučivanja o apelantovoj krivnji odluku donio isključivo na osnovu dokaza provedenih na glavnom pretresu i da tom prilikom uzeo u obzir sve dokaze koje je proveo. Apelaciono vijeće Suda BiH je takođe odbilo žalbeni prigovor apelanta da je u konkretnom predmetu prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 273. stav 2 ZKP BiH, jer je odlučio da se na glavnom pretresu pročitaju zapisnici o iskazima iz istrage svjedoka M. i S.D. Kako je Apelaciono vijeće Suda BiH navelo, iskazi ovih svjedoka ne predstavljaju jedine ili ključne dokaze na kojima se u odlučujućem dijelu zasniva prvostepena presuda, nego se iskazima ovih svjedoka samo potkrepljuju iskazi ostalih svjedoka koji su saslušani na glavnom pretresu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju principa ravnopravnosti strana u postupanju na način kako to apelant tvrdi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisana ocjena dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao logične razloge, koje je prihvatilo i Apelaciono vijeće Suda BiH, zašto je zaključio da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su u pogledu toga sudovi dali sasvim precizno obrazloženje koje ni po čemu ne izgleda proizvoljno i koje zadovoljava standarde Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili na donošenje osporene odluke, a koje je prihvatilo i Apelaciono vijeće Suda BiH, ne dovode u sumnju odluku sudova o apelantovoj krivičnoj odgovornosti za djelo za koje je proglašen krivim niti se iz bilo čega može utvrditi da su sudovi postupali sa preduvjerenjem o apelantovoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama data dovoljna i jasna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant osim već razmotrenih navoda o navodnoj procesnoj neravnopravnosti ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Miodrag Simović