Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2017/09 (E. K.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2017/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 2017/09, rješavajući apelaciju Envera Kovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Kovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001121 od 2. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001161 od 28.

marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P- 05-001096 od 30. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enver Ković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, koga zastupa Meho Ajanović, advokat iz Zenice, podnio je 26. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001121 od 2. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001161 od 28. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043- 0-P-05-001096 od 30. marta 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. decembra 2009. godine, te 8. septembra i 24. novembra 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-05-001096 od 30. marta 2007. godine je utvrđeno da se raskida Ugovor o kupoprodaji 51% državnog kapitala „Bosnagraf“ d.d. Visoko broj 20-03- 1726/03 od 3. decembra 2003. godine zaključen izmedu Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona kao prodavca (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelanta kao kupca. Istom presudom je naloženo apelantu da tužitelju izvrši povrat predmeta kupoprodaje, tj. 51% državnog kapitala navedenog preduzeća, da trpi da se briše iz sudskog registra kod Kantonalnog suda, te iz registra emitenata koji se vodi kod Komisije za vrijedonosne papire Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) i iz Registra vrijednosnih papira u FBiH, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. I, konačno, istom presudom je obavezan apelant da isplati tužitelju iznos od 1.000,00 KM na ime troškova parničnog postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju Presude je navedeno da je tužitelj 29. septembra 2005. godine podnio Općinskom sudu tužbu sa tužbenim zahtjevom konačno opredijeljenim kao u izreci. U tužbi je naveo da je kao tužitelj sa apelantom zaključio kupoprodajni Ugovor predmeta neposredne pogodbe NP 77 broj 20-03-1726/03 od 3. decembra 2003. godine, čime je apelant kupio kapital u državnom vlasništvu „Bosnagraf“ d.d. Visoko, odnosno postao većinski vlasnik preduzeća sa 51% ukupnog kapitala preduzeća. Tužitelj je tvrdio da apelant nije ispunio obaveze preuzete predmetnim ugovorom (član 3. o zadržavanju 49 zaposlenika), odnosno da je sa provođenjem ove obaveze nepotrebno kasnio. Osim toga, tužitelj je tvrdio da apelant nije ispoštovao ni odredbu člana 10. predmetnog ugovora, jer je bez saglasnosti tužitelja raspolagao predmetnim nekretninama po osnovu Ugovora o zakupu od 1. juna 2004. godine, te da apelant nije izvršio ugovorena ulaganja, kao što mu je bila obaveza po predmetnom ugovoru. Navedeno je da je Općinski sud proveo dokazni postupak koji je obuhvatio saslušanje stranaka, uvid u materijalne dokaze i vještačenja vještaka finansijske struke. Općinski sud se, dalje, pozvao na odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je regulisano da postoji obaveza stranke da pred sudom iznese sve činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i izvede dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te da je stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Kako je naveo Općinski sud, tužitelj je tražio raskid Ugovora broj NP 77 u smislu odredbe člana 125. stav l. Zakona o obligacionim odnosima („ Službeni list RbiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je utvrđeno da: „Kad ispunjenje obaveza u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom Zakonu " i odredbe člana 19. stav 2. predmetnog ugovora, kojom je regulisano da se može tražiti jednostrani raskid ugovora ako kupac grubo krši, u potpunosti ne izvršava ili neuredno izvršava svoje ugovorene obaveze, pa ni nakon proteka roka od 30 dana po prijemu pisane opomene od Agencije. Općinski sud je, dalje, naveo da odredbu člana 8. stav l. Ugovora broj NP 77 nije potrebno posebno tumačiti, jer je evidentno da se apelant obavezao da će izvršavati sve obaveze koje je preuzeo predmetnim ugovorom. Dalje, stav 2. ovog člana znači da postoji obaveza Društva (koje je egzistiralo prije ovog ugovora, a čiji je pravni sljednik Društvo čiji je većinski vlasnik apelant) da izmiri svoje obaveze, evidentirane u njihovim poslovnim knjigama do zaključenja predmetnog ugovora, pa se, dakle, te obaveze, po mišljenju Općinskog suda, ne prenose na sljednika. Kako je dalje naveo Općinski sud, apelant će u novom društvu, u kojem je većinski vlasnik, tek ustanoviti poslovne knjige, koje su, ustvari, poslovne knjige Društva „Bosnagraf“ sa izmijenjenom vlasničkom strukturom. Navedeno je da slijedom obrazloženog stoje obaveze apelanta „kao većinskog vlasnika dionica Društva navedene u predmetnom ugovoru kao obaveze Društva“, jer je apelant inkorporiran u ovom pravnom subjektu („Bosnagraf“ d.d.) sa više od 50 % imovine. Između ostalih, kako je istakao Općinski sud, tu su apelantove obaveze navedene u članu 3. stav 1. predmetnog ugovora da apelant obezbijedi donošenje odluke Nadzornog odbora i Uprave Društva kojom će se zadržati svih 49 uposlenih radnika u radnom odnosu za koju tužitelj nije dokazao da je apelant nije ispunio. Prema navedenoj odredbi Ugovora broj NP 77 koji su zaključili tužitelj kao prodavac i apelant kao kupac, apelant ima obavezu osigurati donošenje odluke o zadržavanju navedene grupe radnika najmanje 36 mjeseci od dana pravosnažnosti navedenog rješenja. Označena grupa radnika je, kako je dalje naveo Općinski sud, zaključila ugovore o radu sa „Bosnagrafom“ d. d. sa retroaktivnom primjenom od 1. januara 2004. godine, a imajući u vidu da je Rješenje o odobrenju upisa pravosnažno 31. decembra 2003. godine, proizlazi da je apelant osigurao donošenje odluke o zadržavanju navedene grupe radnika u radnom odnosu u smislu odredaba člana 3. stav 1. predmetnog ugovora. Dalje, u pogledu raspolaganja imovinom Društva bez saglasnosti tužitelja, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 10. stav l. predmetnog ugovora utvrđeno da se raspolaganjem može smatrati neki vid otuđenja imovine u smislu promjene vlasništva, a ne smatra se raspolaganjem u smislu odredbe člana 10. to što je dio imovine Društva izdat u zakup trećoj osobi, pa samim tim se ne može smatrati da je apelant raspolagao predmetnom imovinom na način da je bio obavezan tražiti saglasnost tužitelja. Sud je, dalje, naveo da tužitelj nije dokazao da apelant nije ispunio obavezu iz člana 5. predmetnog ugovora, budući da iz provedenih dokaza proizlazi da su apelantova ulaganja definisana odredbom člana 5. veća u odnosu na ugovorena, kao i da nije dokazao da apelant nije ispunio obavezu zadržavanja postojeće registrovane djelatnosti Društva (član 6. Ugovora), jer djelatnost Društva nije promijenjena s obzirom na to da se Društvo i dalje bavi grafičkom djelatnošću.

4. Konačno, Općinski sud je naveo da stoji apelantova obaveza u smislu obrazloženog (u vezi sa odredbom člana 8. stav 2. Ugovora) da se radnicima (grupa radnika definisana članom 3. stav l) obezbijede minimalna prava iz radnog odnosa u skladu sa Zakonom i općim aktima Društva. Općinski sud je obrazložio da su predmetnim ugovorom regulisane obaveze ugovorih strana, dakle, obaveze tužitelja i apelanta, te da se njihovim ugovorom ne može stvarati obaveza za treću osobu, tako da apelantov prigovor u smislu da nije njegova, već obaveza Društva da radnicima obezbijedi minimalna prava iz radnog odnosa u skladu sa Zakonom o radu nije osnovana. Apelant je većinski vlasnik dionica “Bosnagrafa“ d.d., koji ima obavezu, po mišljenju Općinskog suda, da obezbijedi takav menadžment, direktora i upravu koji će biti u stanju radnicima obezbijediti navedena prava. Kako je zaključio Općinski sud, prema izvještajima tužitelja o izvršenoj kontroli provođenja predmetnog ugovora, proizlazi da apelant nije izvršio ovaj dio ugovorene obaveze, odnosno radnicima nisu obezbijeđena minimalna prava iz radnog odnosa u skladu za Zakonom o radu i općim aktima Društva. Isto proizlazi i iz izvještaja - obavijesti o izvršenom inspekcijskom pregledu od 7. februara 2005. godine koji je sačinila Kantonalna uprava za inspekcijske poslove. Dakle, kako je zaključio Općinski sud, apelant nije ispunio ugovorenu obavezu iz člana 3. stav 2. predmetnog ugovora, pa su se stekli uslovi za donošenje odluke kao u izreci, primjenom odredbe člana 19. stav

2. Ugovora broj NP 77.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001161 od 28. marta 2008. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelant nije ispunio obavezu iz člana 3. predmetnog ugovora, a koja se sastoji u tome da apelant kao kupac, odnosno većinski vlasnik, osigura donošenje odluke Nadzornog odbora i uprave društva da se sa svim od zatečenih 49 zaposlenika zaključi ugovor o radu za period od najmanje 36 mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije Društva. Navedeno je da je članom 3. stav 2.. ugovora propisano da će se ugovorom osigurati najmanja minimalna prava iz radnog odnosa u skladu sa zakonom i općim aktom Društva. Stanje spisa ukazuje na činjenicu da je Rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije postalo pravosnažno 31. decembra 2003. godine, pa je, primjenjujući stav 1. člana 3. Ugovora, od tog momenta trebalo zaključiti ugovore o radu sa zatečenim zaposlenicima. Navedeno je da je prvostepeni sud izvršio uvid u priložene ugovore o radu iz kojih se ne vidi kada su oni zaključeni, izuzev što na ugovorima stoji datum početka rada po ugovoru, a to je 1. januar 2004. godine. Kako je Kantonalni sud zaključio, ne stoji apelantov žalbeni navod da su sve ugovorne obaveze izvršene, pa se zbog toga tužba treba smatrati neosnovanom, kao i da ne stoji žalbeni navod da je prvostepeni sud prekoračio svoje ovlaštenje navodeći da je apelantova obaveza kao većinskog vlasnika da obezbijedi takav menadžment, direktora i upravu koji će radnicima obezbijediti minimalna prava iz radnog odnosa. Član 3. stav 2. Ugovora, po mišljenju Kantonalnog suda, stvara obavezu kupcu kao većinskom vlasniku da osigura najmanje minimalna prava iz radnog odnosa u skladu sa zakonom i općim aktom Društva. Takvu obavezu je preuzeo apelant, a ne „Bosnagraf“ d. d., jer je kupovinom kapitala u državnom vlasništvu preduzeća „Bosnagraf“ d.d. apelant postao većinski vlasnik sa 51% ukupnog kapitala preduzeća. Tačno je da on kao dioničar ne odgovara za obaveze Društva i da za obaveze dioničkog društva „Bosnagraf“ d.d isključivo odgovara Društvo cjelokupnom svojom imovinom. Međutim, to ne znači da apelant nema obavezu kao većinski vlasnik da odlučuje o izboru takvog menadžmenta, odnosno takve uprave Društva koja će učiniti sve da nastavi registrovanu djelatnost Društva čije je dionice kupio uz obavezu preuzimanja radnika da im obezbijedi sva njihova prava iz radnog odnosa koja se, prije svega, ogledaju u pravu na isplatu plaće, pravu na uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje i drugih naknada koje nemaju karakter plaće. Uvidom u spis predmeta Kantonalni sud je zaključio da određenom broju radnika nisu uplaćeni doprinosi i da se plaće ne isplaćuju redovno, što su potvrdili saslušani svjedoci, radnici “Bosnagrafa“ d.d. i što se potvrđuje uvidom u zapisnike o izvršenoj kontroli od tužitelja. Navedeno je da apelant gubi iz vida da je predmet raspravljanja raskid ugovora o kupoprodaji zaključen između tužitelja i apelanta usljed neizvršavanja preuzetih ugovornih obaveza. Međutim, kako su se stekli uslovi za primjenu odredbe člana 19. stav 2. Ugovora o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe, jer je apelant grubo kršio i nije u potpunosti izvršio, odnosno uredno ne izvršava ugovorom preuzete obaveze i pored pismenih opomena od tužitelja, to je tužitelju dato pravo jednostranog raskida ugovora. Konačno, kako je navedeno u obrazloženju presude, pošto žalbenim navodima nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, a činjenično stanje je potpuno i tačno utvrđeno i na njega pravilno primijenjeno materijalno pravo, to je Kantonalni sud žalbu odbio i presudu prvostepenog suda potvrdio primjenom odredbe člana

226. ZPPFBiH.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001121 od 2. februara 2009. godine, koju je apelant primio 29. aprila 2009. godine, apelantova revizija je odbijena. Po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su ocjenom provedenih dokaza pravilno primijenili materijalno pravo, usvojili tužbeni zahtjev i dozvolili raskid ugovora zaključenog 3. decembra 2003. godine između parničnih stranaka primjenom odredbe člana 124. ZOO, kada su utvrdili da apelant nije ispunio preuzete ugovorne obaveze i za svoj pravni stav dali valjane razloge koje je prihvatio i Vrhovni sud, te istakao da se apelant kao kupac i većinski vlasnik obavezao članom 3. Ugovora da sa svih 49 zatečenih zaposlenika zaključi ugovor o radu za period od najmanje 36 mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja o odobravanju upisa (stav 1. Ugovora), te se obavezao da će tim uposlenicima osigurati najmanje minimalna prava iz radnog odnosa. Vrhovni sud je istakao da je rješenje o odobravanju privatizacije postalo pravomoćno 31. decembra 2003. godine, a ugovori sa zatečenim radnicima nisu tada zaključeni, već je to učinjeno naknadno, po izvršenoj kontroli od Sektora za postprivatizacijske poslove. Dalje je navedeno da je apelant preuzeo i obavezu iz člana 3. stav 3. Ugovora (da osigura minimalna prava iz radnog odnosa), jer je postao većinski vlasnik sa 51% ukupnog kapitala preduzeće u državnom vlsništvu. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je pogrešno apelantovo pozivanje na odredbu čl. 5. i 23. Zakona o privrednim društvima, odnosno odredbu člana 8. stav 2. zaključenog Ugovora, kada smatra da za preuzete obaveze isključivo odgovara dioničarsko društvo „Bosnagraf“, jer je on preuzeo obavezu prema prodavcu za izvršavanje svih ugovornih odredaba, pa time i da obezbijedi da menadžment i organi Društva nastave obavljati registrovanu djelatnost uz poštivanje preuzetih ugovornih obaveza, a što, prema utvrđenju sudova, nije učinio. Također je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je apelant postupio i suprotno članu 10. Ugovora, jer je bez saglasnosti tužitelja 21. aprila 2004. godine, prije isteka ugovorenog roka od 36 mjeseci, zaključio ugovor o davanju saglasnosti za građenje poslovnog objekta na zemljištu, čime je, suprotno Ugovoru, raspolagao predmetnom imovinom. S obzirom na navedeno, po mišljenju Vrhovnog suda, stekli su se uslovi iz člana 19. stav 2. zaključenog Ugovora o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe za jednostrani raskid ugovora, jer je apelant kao kupac grubo kršio, nije u potpunosti izvršio, odnosno i pored pismenih opomena od prodavcatužitelja, nije uredno izvršavao preuzete obaveze iz ugovora. Imajući istaknuto u vidu, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPPFBiH odlučio kao u dispozitivu i reviziju tuženog odbio kao neosnovanu.

7. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su povrede njegovih ustavnih prava nastale zbog nepravilno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava. Prema apelantovom pravnom shvatanju, prvostepeni sud je pogrešno protumačio odredbe člana 3. i člana

8. Ugovora o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe broj 20-03-1726/2003 od 3. decembra 2003. godine. Naime, u članu 3. citiranog Ugovora između Agencije i apelanta predviđena je apelantova obaveza da kao većinski vlasnik od 51% paketa dionica «Bosnagrafa» d.d. obezbijedi donošenje odluka u upravi Društva «Bosnagraf» d.d., da se sa svim zatečenim zaposlenicima zaključi ugovor o radu za period od najmanje 36 mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije «Bosnagrafa» d.d. Tu obavezu apelant je u cijelosti izvršio i naložio upravi privatiziranog društva da zaključi ugovore o radu u smislu preuzetih obaveza iz člana 3. Ugovora o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe, o čemu postoje dokazi materijanopravne prirode u spisu prvostepenog suda. U članu 8. Ugovora o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe, preciznije u stavu 2, sve evidentirane obaveze u poslovnim knjigama preduzeća »Bosnagraf» d.d. dužno je izmiriti to društvo. Apelant smatra da, prema Zakonu o privrednim društvima, cjelokupni vlasnik imovine privrednog društva i nosilac svih prava i obaveza je to pravno lice, a ne bilo koji dioničar, uključujući i većinskog vlasnika paketa dionica. Većinski vlasnik paketa dionica i bilo koji drugi dioničar nisu poslodavac zaposlenim djelatnicima, nego samo vrše prava po osnovu posjedovanja dionica koja se, u osnovi, svode na pravo upravljanja dioničkim društvom i eventualnom učestvovanju u raspodjeli dobiti, ako takve dobiti ima. Povreda apelantovog prava na pravično suđenje, odnosno pravičan postupak, zasniva se na pogrešnoj primjeni člana 99. ZOO kojim je propisano da se ugovori imaju tumačiti onako kako glase, a da se istovremeno nejasne ili sporne odredbe ugovora imaju tumačiti tako da se mora tražiti prava volja ugovornih strana koju su oni imali u vidu prilikom zaključenja konkretnog ugovora. S druge strane, prema članu 5. Zakona o privrednim društvima, društvo odgovara za svoje obaveze cjelokupnom imovinom. Budući da, po apelantovom mišljenju, nema odredaba u Ugovoru o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe kojim bi apelant prihvatio posebne obaveze da izmiruje plaće zaposlenika, jasno je da su sve sudske odluke posljedica pogrešne primjene materijalnog prava važećeg u BiH, te da je na taj način izvršena povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog navedenih razloga, apelant traži da Ustavni sud u apelacionom postupku usvoji apelaciju, ukine navedene presude redovnih sudova i predmet vrati na prvostepeni postupak. Apelant je u dopunama apelacije dostavio brojnu dokumentaciju vezanu za postupak privatizacije predmetnog preduzeća, te obavijestio Ustavni sud da je navedeno preduzeće u postupku izvršenja presude Općinskog suda koju je apelant osporio ovom apelacijom prešlo u vlasništvo i na upravljanje Općini Visoko.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Kako proizlazi iz dokumentacije spisa, redovni sudovi su dozvolili raskid predmetnog ugovora zaključenog između parničnih stranaka primjenom odredbe člana 124. ZOO, budući da su ocjenom provedenih dokaza utvrdili i da apelant nije ispunio preuzete ugovorne obaveze, i za svoj pravni stav dali valjane i jasne razloge. Pri tome, sudovi su naveli da se apelant kao kupac i većinski vlasnik obavezao članom 3. Ugovora da sa svih 49 zatečenih zaposlenika zaključi ugovor o radu za period od najmanje 36 mjeseci od dana pravosnažnosti tješenja o odobravanju upisa, te se obavezao da će tim uposlenicima osigurati najmanje minimalna prava iz radnog odnosa. Sudovi su, također, utvrdili da je apelant preuzeo obavezu prema prodavcu za izvršavanje svih ugovornih odredaba, pa time i da obezbijedi da menadžment i organi Društva nastave obavljati registrovanu djelatnost uz poštivanje preuzetih ugovornih obaveza, a što, prema utvrđenju redovnih sudova, nije učinio, te je prema utvrđenju sudova suprotno odredbama Ugovoru raspolagao predmetnom imovinom bez saglasnosti tužitelja. S obzirom na navedeno, sudovi su zaključili da su se, u smislu odredaba iz člana 19. stav 2. zaključenog Ugovora, te relevantnih odredaba ZOO, stekli uslovi za jednostrani raskid ugovora, jer je apelant kao kupac grubo kršio, nije u potpunosti izvršio, odnosno, i pored pismenih opomena od prodavca - tužitelja, nije uredno izvršavao preuzete obaveze iz ugovora. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda vezane za navodnu povredu prava na pravično suđenje, te s obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2017/09 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio