Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2256/09 (A. Č.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2256/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 2256/09, rješavajući apelaciju Almira Šehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Šehića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-003062 od 22. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almir Šehić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Haris Džafo, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-003062 od 22. aprila 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR: 3274/05 od 2. novembra 2007. godine je obavezana Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati na ime neisplaćene plaće za februar i mart 2001. godine, te na ime neisplaćenih regresa za 2000, 2001. i 2002. godinu iznose precizirane u izreci presude, odnosno ukupan iznos od 1.961,29 KM uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od momenta podnošenja tužbe 28. oktobra 2005. godine, pa do isplate uz troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM, sve u roku od 15 dana.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je na okolnosti navoda tužbe Općinski sud proveo postupak i utvrdio da je apelant bio zaposlenik tužene (u Federalnom ministarstvu odbrane, u daljnjem tekstu: FMO) u vremenu za koje se traži isplata novčanih potraživanja apelantu, da je visina novčanih potraživanja, tj. plaća i regresa utvrđena apelantovom potvrdom, dakle, da je nesporna. Dalje je navedeno da su Zakonom o utvrđenju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH („Službene novine FBiH“ broj 66/04) utvrđena apelantova prava, a temeljem člana 4. stav 4. Zakona da je zakonodavac, nakon isteka roka zastare prema odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), donio zakon po kome su dugovi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine i obaveze na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka FMO i Vojske Federacije, pa je navedenim zakonskim odredbama, po ocjeni Općinskog suda, tužena priznala predmetni dug apelantu, odnosno odrekla se zastare u pogledu tog duga. Kako je utvrdio Općinski sud, ovaj zakon je stupio na snagu 28. novembra 2004. godine, a tužba je podnesena 28. oktobra 2005. godine, dakle, od momenta stupanja na snagu ovog zakona, od kada počinje teći rok zastare, budući da se u odnosu na potraživanje koje je priznato raniji tok zastare ne računa, nije protekao rok zastare od tri godine, pa je Općinski sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Nakon ovakvo utvrđenog stanja i činjenice da je apelant bio zaposlenik tužene koja mu nije isplatila sporne plaće za februar i mart 2001. godine, Općinski sud, postupajući u smislu člana 25. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 23/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), zaključio je da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, kako je naveo Općinski sud, organ uprave je obavezan da isplaćuje plaću radnicima jedanput mjesečno, i to plaću za protekli mjesec, te da od jedne do druge isplate plaće ne može proći više od 30 dana. Prema tome, tužena je obavezna da isplati plaću apelantu koju je on zaradio kao zaposlenik tužene. Pri tome nije značajna eventualna okolnost da tužena nije primila sredstva za isplatu plaća za navedene mjesece. Ovaj prigovor se može isticati u izvršnom postupku kao razlog za odgađanje izvršenja. Navedeno je da je, prema odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH i Kolektivnog ugovora, tužena bila dužna isplatiti apelantu plaće za februar i mart 200l. godine, jer tužena nije osporila visinu plaća s obzirom na to da je dala potvrdu o visini, niti osporila tražene iznose za oba mjeseca, pa je sud apelantu dosudio traženi iznos. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant koristio godišnji odmor u 2000, 2001. i 2002. godini i da, s obzirom na odredbe Kolektivnog ugovora, ima pravo na regres. pa je sud primjenom člana 29. Kolektivnog ugovora udovoljio i ovom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva. Općinski sud je apelantu dosudio i kamate za ovaj iznos od momenta utuženja pošto je tužena pala u docnju sa isplatom, pa je sud apelantu dosudio i kamatu u skladu sa odredbama člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-003062 od 22. aprila 2009. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud je dosudio apelantu neisplaćene plaće u visini prema potvrdi koju je izdala tužena, a u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, kao i naknadu za korištenje godišnjeg odmora u skladu sa članom
11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave, odnosno u skladu sa članom 4. Uredbe o izmjenama i dopunama navedene uredbe. Navedeno je da je, odlučujući o istaknutom prigovoru neblagovremenosti tužbe, Općinski sud ustanovio da je on neosnovan, te je kao osnovane ocijenio navode žalbe tužene da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz člana
106. Zakona o radu. Naime, kako je naveo Kantonalni sud, iz stanja spisa proizlazi da apelant svojim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu plaća za februar i mart 2001. godine, kao i regres za 2000. i 2002. godinu, pa pošto je tužbu podnio sudu 28. oktobra 2005. godine, dakle, nakon proteka roka od tri godine propisanog zakonom, samim tim je i nastupila zastara potraživanja, kako to osnovano ističe tužena. Tačno je da su donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 66/04 ), i to odredbom člana 4. tačka 4, dugovi Federacije nastali u periodu od 1. aprila 1996. do 31. decembra 2002. godine predviđeni kao opće obaveze, koje obuhvaćaju i obaveze na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka FMO i Vojske Federacije, a koje će se, prema odredbi iz člana 5. stav 2. tačka 4. istog zakona, izmiriti isplatom u gotovini, i to prema članu 7. navedenog zakona, u periodu od četiri godine počevši od fiskalne 2004. godine. Međutim, kako je zaključio Kantonalni sud, „donošenje navedenog zakona ne predstavlja priznanje duga sa posljedicama prekidanja zastarjelosti potraživanja, jer iz sadržaja teksta Zakona ne proizlazi izričito priznanje duga [apelantu] kao povjeriocu, niti se radi o izjavi potpisanoj od lica koje je ovlašteno da zastupa dužnike,[ …] to potraživanje [apelanta] za isplatu plaće za februar i mart 2001. godine, kao i regresa za 2000, 2001. i 2002. godinu zastarjelo je u smislu člana 106. Zakona o radu, imajući u vidu činjenicu da je tužba podnesena 28. oktobra 2005. godine“. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu regresa za 2002. godinu Kantonalni sud je ocijenio činjenicu da je 5. jula 2002. godine ministar donio Odluku o isplati regresa za 2002. godinu, koja je stupila na snagu danom donošenja, a kojom je nastala obaveza, pa budući da u toku prvostepenog postupka ovaj dokaz nije proveden, jer je bio poznat parničnim strankama, njega nije ni trebalo dokazivati, te kad se ima u vidu datum podnošenja tužbe, to je i za ovaj dio osnovan prigovor zastare potraživanja. Zbog navedenih razloga, primjenom odredaba iz člana 229. tačka 4. ZPPFBiH, Kantonalni sud je žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu preinačio i donio odluku kao u izreci.
5. Apelant je naveo da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da postupci koji su prethodili podnošenju ove apelacije nisu bili pravični, te da su zakoni proizvoljno primijenjeni. Iz potvrde tužene broj: 27-18-12-03-49-18-985/05 od 19. oktobra 2005. godine u kojoj se, izmedu ostalog, kaže "da Šehić Almiru (…….) nisu isplaćena novčana potraživanja po osnovu plaća i regresa..." nesumnjivo proizlazi, kako je naveo apelant, da je tužena navedenim uvjerenjem pismeno priznala postojanje duga prema apelantu, kao i visinu duga i time se odrekla prava na zastarjelost. Pošto navedene dokaze koji se odnose na akte tužene o priznanju duga Kantonalni sud nije uopće ocijenio, sud je, po apelantovom mišljenju, postupio arbitrarno, odstupajući pri tome od legislativnog određenja kategorije zastarjelosti povodom primjene instituta zastare potraživanja i odricanja od zastare, te time povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. Apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno tumačio zakone, odnosno proizvoljno primijenio materijalno pravo kad nije primijenio član 12. ZOO, član 106. Zakona o radu, jer iz ove odredbe jasno proizlazi da se na prekid i odricanje od zastare primjenjuju odredbe ZOO. Dalje, članom 387. stav 1. ZOO je propisano da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug, a stavom 2. da se to može učiniti ne samo izjavom nego i na posredan način, a članom 392. stav 1. ZOO je propisano da poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u rok za zastarijevanje određen zakonom, a stavom 2. je predviđeno da zastarijevanje koje prekine dužnik počinje teći iznova od dana priznanja. Dakle, iz navedenih dokaza jasno proizlazi da je tužena, prema apelantovom mišljenju, svakim od navedenih postupaka pismeno priznala postojanje duga prema apelantu i time prekinula rok zastare u smislu člana 387. ZOO. Pošto su svi navedeni akti i propisi tužene utvrdili da postoji dug, te njegovu osnovu i visinu i preuzetu obavezu tužene na isplatu, to je nesporno da je navedenim postupcima i pismeno priznata obaveza. Konačno, sud je, prema apelantovom mišljenju, proizvoljno primijenio materijalno pravo kad nije primijenio član 11. ZOO, jer u situaciji kada postoje slične ili podudarne grupe, kada je uočeno različito postupanje i kada to različito postupanje nije na zabranjenoj osnovi, neophodno je ispitati da li je takav tretman opravdan, odnosno neophodan u demokratskom društvu. Neophodnost postupanja u demokratskom društvu se ispituje testom proporcionalnosti čiji je rezultat odgovor na pitanje da li postoji neophodna ravnoteža između, inače, legitimnog cilja javne vlasti i suprotstavljenog interesa pojedinca, u konkretnom slučaju apelanta.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U okviru ispitivanja dopustivosti apelacija, a u vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2136/09 od 22. februara 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), već razmatrao isto pravno pitanje. U navedenoj Odluci broj AP 884/07, u dijelu koji se odnosio na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva zbog zastare potraživanja, Ustavni sud je zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO, te da se izvod iz poslovnih knjiga, podataka iz računovodstva kojim su potvrđene nesporne činjenice ne može smatrati priznanjem duga koje je dato u obliku propisanom u odredbi člana 387. ZOO. Ustavni sud je u navedenoj odluci, također, zaključio da su redovni sudovi, postupajući povodom apelantove tužbe, za dio zahtjeva koji su odbili zbog prigovora o zastari potraživanja dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo. Zbog toga je Ustavni sud utvrdio da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da se apelantovi navodi o eventualnom kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima citirane odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da, zaista, postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud je smatrao da apelant nema „opravdan zahtjev“ ni u vezi sa kršenjem ovih prava zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie)neosnovani.
11. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na ista činjenična i pravna pitanja, te da je Kantonalni sud u osporenoj odluci, suprotno apelantovim navodima, dao precizne i jasne razloge za zaključak da tužena donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH i izdavanjem potvrde nije, u smislu relevantnih odredaba ZOO, priznala dug, odnosno dao razloge za zaključak da je apelantovo potraživanje, u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu, zastarjelo, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode, nego će se pozvati na obrazloženje i razloge date u citiranoj Odluci broj AP 884/07, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se pozvao, te da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Miodrag Simović