Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2603/09 (Preduzeće „Mira“ a. d. iz Prijedora)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2603/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 2603/09, rješavajući apelaciju Preduzeća „Mira“ a.d. Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Preduzeća „Mira“ a.d.

Prijedor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 025 od 27. maja 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-000935 od 25.

oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Preduzeće „Mira“ a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnijelo je 12. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 025 od 27. maja 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000935 od 25. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-000- 039 od 14. marta 2007. godine, donesenoj po apelantovoj tužbi protiv Marka Papka, mld. Srđana Papka, kojeg zastupana otac kao zakonski zastupnik, i Mladena Papka (u daljnjem tekstu: tuženi), utvrđeno je da je ništav Ugovor o otkupu stana Ov.broj 3814/02 od 11. novembra 2002. godine zaključen između apelanta kao prodavca i Marka Papka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Svjetlane Papak (u daljnjem tekstu: prednice drugotuženog i trećetuženog Srđana i Mladena Papka) iz Prijedora kao kupaca. Istom presudom obavezani su tuženi da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.278,20 KM.

3. Kako je utvrdio Osnovni sud, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je apelantov zahtjev da se poništi Ugovor o otkupu stana zaključen 11. novembra 2002. godine pod brojem Ov. 3814/02. Svoj tužbeni zahtjev apelant je zasnovao na tvrdnji da je ugovor o otkupu stana zaključen protivno prinudnim propisima, pa je zbog toga ništav. U konkretnoj pravnoj stvari Osnovni sud je utvrdio da je relevantni pravni propis koji treba primijeniti u ovom predmetu Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 11/00), koji je stupio na snagu 29. jula 2001. godine. Sud je naveo da je među strankama nesporno da su apelant i prvotuženi Marko Papak 2. septembra 2002. godine zaključili ugovor o zakupu stana koji se nalazi u Prijedoru, u Ulici Vuka Karadžića broj 18, lamela II, stan broj 4, površine 100,61 m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan), kao i to da su apelant i prvotuženi, te Svjetlana Papak (koja je umrla u toku sudskog postupka), kao pravna prednica drugotuženog i trećetuženog, 11. novembra 2002. godine zaključili ugovor o otkupu spornog stana. Iz utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio „da predmetni stan nije bio uplaćen“ do 29. jula 2001. godine (zadnja rata prema ugovoru je trebalo da bude uplaćena do 20. septembra 2001. godine), kao i to da je potkrovlje u kojem se nalazi predmetni stan dograđeno 2002. godine, dakle, nakon 29. jula 2001. godine. Slijedeći navedeno, kako je naveo Osnovni sud, proizlazi da ugovor o zakupu stana nije mogao biti osnov za otkup stana koji je bio predmet ugovora o otkupu čije se poništenje traži. Naime, Osnovni sud je zaključio da se stanovi koji su uplaćeni nakon 29. jula 2001. godine kao građevinski objekti vode kao imovina preduzeća. Ovo i stoga što je odredbom člana 9. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da se može otkupiti stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo. Dakle, kako je zaključio Osnovni sud, može se otkupiti stan po osnovu ugovora o zakupu, i to svaki državni stan koji je, kako je naveo sud, „bio nabavljen“ do 29. jula 2001. godine, dok stanovi „nabavljeni“ poslije ovog datuma se ne mogu otkupljivati po odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, jer se takvi stanovi koriste kao službeni stanovi po osnovu zakupa koji se slobodno ugovara između zakupodavca i zakupca. Stan koji je predmet ugovora o otkupu čije se poništenje tužbom traži, prema mišljenju Osnovnog suda, jeste apelantova imovina, jer je i građen njegovim sredstvima, i ne radi se o stanu u državnoj svojini na kojem se može steći stanarsko pravo, pa samim tim i prenijeti stanarsko pravo koje je prvotuženi imao na drugom stanu. Sve i da se radi o stanu u državnoj svojini, na njemu se, shodno odredbi člana 69. Zakona o privatizaciji državnih stanova, nakon stupanja na snagu ovog zakona, ne može steći stanarsko pravo. Osnovni sud je zaključio da je ugovor o otkupu stana zaključen protivno zakonskim propisima, pa se on smatra nezakonitim i kao apsolutno ništav i ne proizvodi pravno djejstvo. Sud je, dalje, naveo da su tuženi, osporavajući postavljeni tužbeni zahtjev, isticali da je javni pravobranilac dužan u roku od jedne godine od dana potpisivanja ugovora o otkupu stana tužbom tražiti pobijanje takvog ugovora, što pravobranilac nije učinio u navedenom roku. Kako je naveo Osnovni sud, tačno je da je odredbom člana 18. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da je javni pravobranilac dužan kod suda tražiti poništenje ugovora koji je zaključen suprotno odredbama ovog zakona. Međutim, navedena zakonska odredba ustanovljava obavezu javnog pravobranioca na pokretanje postupka za poništenje ugovora ukoliko je on zaključen suprotno Zakonu o privatizaciji državnih stanova, ali mu ne daje isključivo pravo na pokretanje postupka. Naime, odredbom člana 109. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) je propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresovano lice. Pošto je apelant tužbom tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu stana, to on ima pravni interes da se utvrdi ništavost ugovora o otkupu stana iz čega proizlazi da je ovlašten i za podnošenje tužbe. Osim toga, Osnovni sud je imao u vidu i odredbu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 70/06) kojom je propisano da se u odredbi člana 18. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova brišu riječi „.u roku od jedne godine od dana potpisivanja ugovora“. Stoga, kako je zaključio Osnovni sud, neosnovani su navodi tuženih da je protekao rok za podnošenje tužbe, jer su od momenta zaključenja ugovora o zakupu pa do podnošenja tužbe protekle dvije i po godine.

4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000935 od 25. oktobra 2007. godine žalba tuženih je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništav Ugovor o otkupu spornog stana Ov.broj 3814/02 od 11. novembra 2002. godine. Kako je naveo Okružni sud, u konkretnom slučaju u vrijeme zaključenja spornog ugovora vidljivo je da je kod apelanta izvršena promjena oblika organizovanja s obzirom na to da je apelant bio organizovan kao državno preduzeće, što proizlazi iz naziva firme: DP. Navedeno ukazuje da se radi o imovini preduzeća koja je u mješovitoj svojini, odnosno o akcionarskom društvu kod koga je imovina privatizovana. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, u postupku pred prvostepenim sudom apelant nije izveo niti jedan dokaz na okolnost da je promjenom oblika organizovanja izvršena transformacija kapitala tako da je većinski dio kapitala preduzeća u privatnoj svojini. Naime, odredbom člana 7. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03 i 74/05: u daljnjem tekstu: ZPPRS) propisana je dužnost stranke da iznese sve činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve i da izvede dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Prema tome, kako je naveo Okružni sud, isključivo je ovlašćenje stranaka da prikupljaju činjeničnu građu za donošenje odluke suda o njihovim zahtjevima i da odlučuju o potrebi dokazivanja iznijetih činjenica. Imajući u vidu navedeno, a uz činjenicu da je u Ugovoru o otkupu stana naznačeno da je predmet ugovora «državni stan», Okružni sud je utvrdio da apelant, na kome je teret dokazivanja, nije dokazao tvrdnju da sporni stan nije stečen sredstvima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, zbog čega čini imovinu apelanta kao akcionarskog društva, slijedom čega je Okružni sud utvrdio da sporni stan predstavlja stan u državnoj svojini čije prometovanje regulišu odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova. Naime, prema odredbi člana 48. navedenog zakona, kako je naveo Okružni sud, zakupac koji je to pravo stekao po odredbama tog zakona, kao i zakupac stana čija je izgradnja započela do dana početka primjene ovog zakona može da otkupi taj stan kada to pravo stekne po odredbama tog zakona. Pri činjenici da je izgradnja predmetnog stana započela prije 29. jula 2001. godine, s obzirom na to da je Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stana zaključen 24. januara 2001. godine, nesumnjivo proizlazi da su ispunjeni uslovi za otkup tog stana prema odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova. Odredba člana 17. Zakona o privatizaciji državnih stanova, kako je naveo Okružni sud, sadrži posebna pravila o formi ugovora o otkupu stana kojom je, između ostalog, definisano da je ugovor valjan ako je zaključen u pismenoj formi, a potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu. Polazeći od činjenice da su apelant i prvotuženi i prednik drugotuženog i trećetuženog 2. oktobra 2002. godine zaključili pismeni ugovor o otkupu stana na otplatu, koji su potpisali ugovarači i potpise ovjerili kod Osnovnog suda, Okružni sud je, suprotno zaključku prvostepenog suda, zaključio da predmetni ugovor nema elemente ništavosti propisane odredbom člana 103. ZOO, jer, u smislu iznesenog, nije protivan prinudnim propisima, odnosno Zakonu o privatizaciji državnih stanova. S obzirom na navedeno, prvostepeni sud, po ocjeni Okružnog suda, nije pravilno primijenio materijalno pravo pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu kada je donio odluku sadržanu u izreci pobijane presude. S obzirom na navedeno, Okružni sud je, na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP RS, uvažio žalbe tuženih, te preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 025 od 27. maja 2009. godine, koju je apelant primio 16. juna 2009. godine, apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je utvrdio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Istaknuto je da je odredbom člana 48. Zakona o privatizaciji državnih stanova, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja osporenog ugovora o otkupu stana, propisano da zakupac stana koji je to pravo stekao po odredbama navedenog zakona, kao i zakupac stana čija je izgradnja započela do dana početka primjene tog zakona, može da otkupi taj stan kada to pravo stekne po odredbama tog zakona. Dakle, kako je naveo Vrhovni sud, ovom zakonskom odredbom priznato je pravo, pored nosioca stanarskog prava, i zakupcu stana da pod zakonom propisanim uslovima otkupi stan, i to: a) ako je pravo na zakup stekao po odredbama tog zakona ili b) je zakupac stana čija je izgradnja započela do dana početka primjene navedenog zakona. Navedeno je da je iz sadržaja ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju spornog stana utvrđeno da je kao udružilac sredstava označen „Mira" - Preduzeće za proizvodnju keksa i srodnih proizvoda, a ne Preduzeće „Mira" a.d. Prijedor [ apelant]. Vrhovni sud je istakao da u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude apelant nije ponudio dokaze kojim bi se utvrdilo da je u vrijeme zaključenja tog ugovora bila izvršena vlasnička transformacija, tj. privatizacija državnog kapitala u preduzeću „Mira" - Preduzeće za proizvodnju keksa i srodnih proizvoda, pa, dakle, ni dokaze na temelju kojih bi se utvrdilo da je izgradnja predmetnog stana finansirana iz sredstava apelanta kao akcionarskog društva, a ne sredstvima u državnoj svojini. Po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je apelant, u smislu člana 7. stav 1. ZPPRS, bio dužan da dokaže ove činjenice, jer svoj zahtjev upravo zasniva na tim navodima. Iako odredbom člana 48. Zakona o privatizaciji državnih stanova nije propisano da do početka primjene tog zakona moraju biti plaćena sredstva za izgradnju stanova koji su započeti, navedeno je da apelant nije dokazao da su ta sredstva uplaćena sa kašnjenjem, niti je tvrdio, pa ni dokazao, da je izgradnja predmetnog stana započela poslije 29. jula 2001. godine. Zato je sporni stan, kako je zaključio Vrhovni sud, u smislu člana 8. Zakona o privatizaciji državnih stanova, stan u državnoj svojini i zakupac ga može otkupiti u skladu sa odredbom člana 48. istog zakona.

6. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. uz Protokol broj 1 Evropske konvencije. Razlog za ništavost apelant vidi u činjenici da je ugovor o otkupu zaključen u suprotnosti sa imperativnim odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, jer stan nije državni, kupci nisu stekli stanarsko pravo, niti su kupci imali podoban ugovor o zakupu iz čega slijedi da kupci, navodno, nisu imali niti jedan pravni osnov za otkup stana, pa s obzirom na to da su prekršene imperativne norme, takav ugovor je ništav. Apelant navodi da je činjenično stanje nesporno, smatrajući da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, ali da su Okružni i Vrhovni sud povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje, jer nisu savjesno i brižljivo ocijenili svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, te su donijeli pogrešnu odluku. Apelant je naveo da je sporni stan njegovo vlasništvo, te da ga je kao takvog tuženi mogao koristiti samo kao zakupac, ali ga nije mogao otkupiti, te smatra da su sporni stan prvotuženi i Svjetlana Papak otkupili na osnovu nepodobnog ugovora o zakupu stana iz čega proizlazi da je apelant lišen svoje imovine mimo uvjeta predviđenih zakonom. Na osnovu svega izloženog, apelant predlaže da Ustavni sud BiH usvoji apelaciju, te da utvrdi povredu apelantovih prava na pravičan postupak i imovinu, te da slijedom toga ukine osporene presude i ostavi na pravnoj snazi Presudu Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000- 039 od 14. marta 2007. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da u postupku koji je prethodio donošenju osporenih presuda apelant nije ponudio dokaze kojim bi se utvrdilo da je u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu spornog stana bila izvršena vlasnička transformacija, tj. privatizacija državnog kapitala u preduzeću „Mira" - Preduzeće za proizvodnju keksa i srodnih proizvoda. Dalje, kako slijedi iz predmetnog spisa i činjenica spora, apelant nije obezbijedio ni dokaze na temelju kojih bi se utvrdilo da je izgradnja spornog stana finansirana iz sredstava apelanta kao akcionarskog društva, a ne sredstvima u državnoj svojini. Prema obrazloženju osporenih odluka, iako odredbom člana 48. Zakona o privatizaciji državnih stanova nije propisano da do početka primjene tog zakona moraju biti plaćena sredstva za izgradnju stanova koji su započeti, apelant nije dokazao da su ta sredstva uplaćena sa kašnjenjem, niti je dokazao da je izgradnja spornog stana započela poslije 29. jula 2001. godine. Zato je sporni stan, kako su zaključili Okružni i Vrhovni sud, u smislu člana 8. Zakona o privatizaciji državnih stanova, stan u državnoj svojini i zakupac ga može otkupiti u skladu sa odredbom člana 48. istog zakona. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2603/09 (Preduzeće „Mira“ a. d. iz… | Sudska praksa | Aktio