Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2317/09 (R. D.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2317/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 2317/09, rješavajući apelaciju Radislavke Despić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radislavke Despić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 000272 09 U od 26. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radislavka Despić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mladikovine, Opština Teslić, koju zastupa Miroslav Janjić, advokat iz Teslića, podnijela je 16. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 000272 09 U od 26. maja 2009. godine.

2. Rješenjem Administrativne službe – Odjeljenje za privredu i društvene djelatnosti Opštine Teslić (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za privredu) broj 06-350-72/08 od 28. aVgusta 2008. godine apelantici je odobreno osnivanje i vođenje samostalne zanatske radnje u vidu osnovnog zanimanja.

3. Rješenjem Republičke uprave za inspekcijske poslove-Odjeljenje Doboj- Inspekcije rada i zaštite na radu (u daljnjem tekstu: Inspekcija rada) broj 26.3.100/173-1990-1/09 od 15. septembra 2008. godine naloženo je apelantici da otkloni nepravilnosti utvrđene prilikom vršenja vanrednog inspekcijskog pregleda iz oblasti radnih odnosa uz obavezu da preduzme slJedeće mjere: da otkloni nepravilnosti koje se odnose na Odluku o otkazu Ugovora o radu radnici Biljani Kasapović sa rokom za izvršenje naloženog od pet dana od dana prijema rješenja. Istim rješenjem je naloženo apelantici Da obavjesti inspektora rada o otklonjenim nedostacima u daljem roku od tri dana.

4. Naime, Republički inspektor rada je 9. septembra 2008. godine izvršio vanredan inspekcijski pregled iz oblasti radnih odnosa u SZR ,,Delta" u Tesliću, a na osnovu predstavke upućene od radnice Biljane Kasapović. Zapisnikom o izvršenom inspekcijskom pregledu utvrđeno je da je radnica Biljana Kasapović, zaposlena u SZR „Delta" – Teslić, vlasnika Zorana Sladojevića, i po osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. septembra 2006. godine i prijavljena na obavezne vidove osiguranja, da je otkaz Ugovora o radu broj: 1/2008 od 31. avgusta 2008. godine primila 5. septembra 2008. godine, gdje je kao razlog navedeno zatvaranje radnje od vlasnika radnje na 31. avgust 2008. godine, bez navođenja imena vlasnika radnje u potpisu, da Odlukom o otkazu ugovora o radu nije predviđen otkazni rok, niti otpremnina, da je novi vlasnik radnje Radislavka Despić (apelantica) nastavila da radi u kontinuitetu, preuzela tri radnika, navodeći u otkazu ugovora o radu sa 31. avgustom 2008. godine da se ugovor otkazuje zbog prelaska u drugu radnju i sa istima zaključeni novi ugovori o radu 1. septembra 2008. godine, da je radnica Biljana Kasapović trudnica (peti mjesec) i da je, konačno, Odluka o otkazu ugovora o radu radnici Biljani Kasapović donesena suprotno članu 132. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske" broj:55/07), koji propisuje da poslodavac ne može da otkaže ugovor o radu radniku iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga za vrijeme trudnoće, porodiljskog odsustva, roditeljskog odsustva i skraćenog rada radi njege djeteta. Shodno navedenom, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja u smislu odredbi člana 44. Zakona o inspekcijama u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ br. 113/05 i 1/08).

5. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo rada) broj 16-173-98/08 od 6. februara 2009. godine apelantičina žalba koju je podnijela protiv rješenja Inspekcije rada je odbijena kao neosnovana. Kako je navelo Ministarstvo rada, nesporno je da je odredbom člana 132. Zakona o radu propisano da poslodavac ne može radniku da otkaže ugovor o radu u smislu člana 126. stav 1. tačka 2 (ekonomski, organizacioni i tehnološki razlozi zbog kojih se ukazuje potreba za prestankom rada radnika) za vrijeme trudnoće, porodiljskog odsustva i skraćenog rada radi njege djeteta. Članom 33. navedenog zakona precizirano je da, kada dođe do promjene poslodavca (zbog prodaje preduzeća, nasljeđa i dr.), prava i obaveze iz ugovora o radu se prenose na novog poslodavca ukoliko je radnik s tim saglasan. Novi poslodavac i radnik mogu otkazati ugovor o radu na način i u rokovima koji su određeni ugovorom o radu zaključenim sa prethodnim poslodavcem. U konkretnom slučaju, kako je navelo Ministarstvo rada, iz utvrđenog činjeničnog stanja je vidljivo da je novi vlasnik radnje-apelantica nastavila da radi u kontinuitetu, te da je, kako je sama izjavila u inspekcijskom zapisniku, preuzela tri radnika od bivšeg vlasnika i sa njima zaključila nove ugovore o radu 1. septembra 2008. godine. Imajući u vidu da je radnici Biljani Kasapović, koja je u petom mjesecu trudnoće, dat otkaz ugovora o radu 31. avgusta 2008. godine, gdje je kao razlog navedeno zatvaranje radnje od poslodavca (dakle, ekonomski. organizacioni i tehnološki razlozi), što je u suprotnosti sa navedenim članom 132. Zakona o radu, Ministarstvo je zaključilo da je nalog inspektora rada dat osporenim prvostepenim rješenjem opravdan i osnovan. Apelantičin navod da je navedeni otkaz ugovora o radu imenovanoj radnici donio prethodni poslodavac, a ne ona kao novi poslodavac, po mišljenju Ministarstva rada, nije od uticaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, jer se, shodno navedenom članu 33. Zakona o radu, prava i obaveze iz ugovora o radu prenose na novog poslodavca ukoliko dođe do promjene poslodavca kao što je u konkretnom slučaju. Iz svega izloženog, kako je zaključilo Ministarstvo rada, rješenje prvostepenog organa je zasnovano na zakonu i doneseno na osnovu ovlašćenja iz čl. 27, 28. st. 1. i 80. Zakona o inspekcijama u Republici Srpskoj, pa je na osnovu člana 225. Zakona o opštem upravnom postupku odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

6. Presudom Okružnog suda broj 13 0 U 000272 09 U od 26. maja 2009. godine tužba aprelantice podnesena protiv Rješenja Ministarstva rada broj 16-173-98/08 od 6. februara 2009. godine i Rješenja Inspekcije rada broj 26.3.100/173-1990-1/09 od 15. septembra 2008. godine je odbijena kao neosnovana. Kako je utvrdio Okružni sud, tuženi je pravilno postupio kada je Rješenjem broj 26.3 100/173- 1990-1/08 od 15 septembra 2008. godine apelantici naložio da otkloni nepravilnosti iz oblasti radnih odnosa vezano za odluku o otkazu ugovora o radu radnici Biljani Kasapović. Takođe, po mišljenju Okružnog suda, pravilno je postupio tuženi organ kada je apelantičinu žalbu na rješenje prvostepenog organa Rješenjem broj 16-173-98/08 od 6. februara 2009. godine odbio kao neosnovanu, zbog toga što je odredbom člana 132. Zakona o radu propisano da poslodavac za vrijeme trudnoće, porodiljskog odsustva i skraćenog rada radi njege djeteta ne može radniku da otkaže ugovor o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga zbog kojih se ukazuje potreba za prestankom rada radnika (član 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu). Dalje, članom 33. navedenog zakona propisano je da u slučaju promjene poslodavca (radi prodaje preduzeća, nasljeđa i dr.) prava i obaveze iz ugovora o radu prenose se na novog poslodavca ukoliko je radnik s tim saglasan. Iz predmetne upravne stvari proizlazi da je novi vlasnik radnje - apelantica u kontinuitetu nastavila da radi, te preuzela tri radnika od bivšeg vlasnika koji je, takođe, istima otkazao ugovore o radu 31. avgusta 2008. godine i sa istima zaključila nove ugovore o radu 1. septembra 2008. godine, a radnici Biljani Kasapović, koja je u petom mjesecu trudnoće, dala otkaz ugovora o radu 31. avgusta 2008. godine i kao razlog navela zatvaranje radnje od poslodavca. Dakle, po mišljenju Okružnog suda, zbog razloga propisanih članom 132. Zakona o radu, nije od uticaja apelantičin tužbeni navod da je predmetni otkaz ugovora o radu donio prethodni poslodavac, a ne apelantica, jer je članom 33. Zakona o radu propisano da se prava i obaveze iz Ugovora o radu prenose na novog poslodavca ukoliko dođe do njegove promjene, kao što je slučaj u konkretnom slučaju. U konkretnom predmetu Okružni sud nije našao da postoje razlozi zbog kojih se po odredbi člana 10. Zakona o upravnim sporovima može pobijati predmetni upravni akt, te je stoga na osnovu člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbu kao neosnovanu, tj. odlučio kao u dispozitivu ove presude.

7. Iz stanja spisa, odnosno presude koju je Ustavnom sudu dostavio Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), proizlazi da je apelantica protiv presude Okružnog suda podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, koji je ovaj zahtjev odbio kao neosnovan Presudom broj 13 0 U 000272 09 Uvp od 11. avgusta 2010. godine. Kako je zaključio Vrhovni sud, obrazloženje rješenja provostepenog organa je kao potpuno i pravilno prihvatio tuženi organ u osporenom aktu, nalazeći da iz utvrdenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelantica kao novi vlasnik SZR „Delta“ nastavila da radi u kontinuitetu i preuzela tri radnika od bivšeg vlasnika kojima je, takođe, otkazan ugovor o radu sa 31. avgustom 2008. godine i sa istima zaključila nove ugovore o radu, a to nije učinila sa radnicom Biljanom Kasapović. Zbog toga je, kako je ocijenio Vrhovni sud, apelantici pravilno naloženo da otkloni nedostatke vezane za otkaz ugovora o radu radnice Biljane Kasapović, jer je donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu postupljeno suprotno odredbama čl. 132. i 33. Zakona o radu.

8. Apelantica je navela da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su nadležni organi pogrešno primijenili član 132. Zakona o radu kojim je propisano da poslodavac za vrijeme trudnoće, porodiljskog odsustva i skraćenog rada radi njege djeteta može radniku da otkaže ugovor o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehničkih razloga zbog kojih se ukazuje potreba za prestankom rada radnika. Također, pogrešno je primijenjen i član 33. navedenog zakona kojim je propisano da u slučaju promjene poslodavca (radi prodaje preduzeća, nasljeđa i dr.) prava i obaveze iz ugovora o radu prenose se na novog poslodavca ukoliko je radnik s tim saglasan. Apelantica osporava činjenično utvrđenje upravnih organa i suda, te ističe da je u toku cijelog perioda trajanja postupka, počev od inspekcijskog pregleda pa do podnošenja tužbe za pokretanje upravnog spora, pokušavala dokazati da se na nju ne odnose odredbe čl.132. i 126. Zakona o radu. Osim toga, nadležni upravni organi, a ni sud ne objašnjavaju bliže zašto konkretan slučaj podvode pod navedene zakonske norme i koje su ih konkretne okolnosti opredijelile na donošenje takve odluke. Stoga, ostaje nejasno kako su nadležni organi utvrdili da je došlo do promjene poslodavca tim više što apelantica sa Zoranom Sladojević, prethodnim vlasnikom, nije zaključila nikakav sporazum o preuzimanju radnje i radnika. Istina je da je apelantica zaključila ugovore o radu sa tri radnika koji su radili kod Zorana Sladojević, ali ih nije preuzela od njega, niti o tome postoji ikakva vrsta sporazuma kako između njih dvoje, tako ni između njih i tih radnika. Naprotiv, a što jasno prizlazi i iz obrazloženja pobijane presude, upravo je Zoran Sladojević taj koji je radnicima koji su bili zaposleni kod njega otkazao ugovore o radu, jer je on sa tim radnicima i zaključio ugovore o radu. Iz tih razloga apelantica traži da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju, ukine osporenu odluku i apelantici dosudi troškove postupka pred Ustavnim sudom.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava..

11. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su oragani uprave i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz činjeničnog utvrđenja upravnih organa i suda proizlazi da je apelantica, kao novi vlasnik radnje, nastavila da radi u kontinuitetu i da je preuzela tri radnika od bivšeg vlasnika i sa njima zaključila nove ugovore o radu a da je radnici koja je bila u petom mjesecu trudnoće, suprotno odredbama čl. 132. i 33. Zakona o radu, dala otkaz ugovora o radu zbog čega je apelantici i naloženo da otkloni nepravilnosti.vezane za odluku o otkazu ugovora otpuštenoj radnici. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila pravne lijekove propisane zakonom u upravnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantičinim uspjehom u upravnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, kada manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2317/09 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio