Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1121/09 (M. B.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1121/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP-1121/09, rješavajući apelaciju Mirsade Bećirović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsade Bećirović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000 526 06 U od 9. februara 2009. godine i Rješenja Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova broj 02-07/1-34-1/629 od 19. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsada Bećirović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Fadil Čović, advokat iz Hadžića, podnijela je 13. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 000 526 06 U od 9. februara 2009. godine i Rješenja Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: FMUP) broj 02-07/1-34-1/629 od 19. jula 2006. godine.

2. FMUP je Rješenjem broj 02-07/1-34-1/629 od 19. jula 2006. godine odbilo kao neosnovanu žalbu koju je apelantica 28. juna 2006. godine izjavila protiv Obavještenja FMUP broj 07/1-34-1/629 od 13. juna 2006. godine. Navedenim Obavještenjem apelantica je obavještena da se ne može udovoljiti njenom zahtjevu podnesenom 19. januara 2006. godine za izdavanje uvjerenja da je njen pokojni suprug Ševal Bećirević (u daljnjem tekstu: Š.B.) posthumno nosilac priznanja „Zlatna policijska značka“, zbog toga što se imenovani ne vodi u službenim evidencijama tog ministarstva i na konačnom spisku dobitnika ratnih priznanja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, utvrđenom od strane Komisije za provjeru izdatih ratnih priznanja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija), imenovane od strane federalnog ministra unutrašnjih poslova rješenjem broj 02-07/1-34-1-60 od 21. marta 2006. godine i rješenjem o izmjenama i dopunama rješenja broj 02-07/1-34-1-60 od 25. aprila 2006. godine, u skladu sa članom 21. Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 70/05; u daljnjem tekstu: Zakon o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja).

3. Takođe, FMUP je u obrazloženju rješenja istaklo da priznanje „Zlatna policijska značka“, koje je posthumno dodjeljeno Š.B., nije ratno priznanje u smislu člana 2. stav 1. Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i da nije dodjeljeno na osnovu važećeg Pravilnika o priznanjima i nagradama koje se dodjeljuju u FMUP, kao i da je dodjeljeno 20. marta 1998. godine odnosno nakon stupanja na snagu Odluke o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti, donesene od strane Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine 19. decembra 1996. godine. Na osnovu prezentovane plakete, FMUP konstatovao je da je navedeno priznanje dodjeljeno Š.B. kao radniku Ministarstva unutrašnjih poslova „u znak priznanja za iskazanu hrabrost i ispoljeni lični primjer“, a ne kao kod ostalih dobitnika ratnih priznanja „ u znak priznanja za hrabrost i lični primjer ispoljen u oružanim borbama“, kako je to utvrđeno u pravilnicima kojima je bilo uređeno dodjeljivanje ratnih priznanja. Isto tako, FMUP je utvrdio da je ratno priznanje „Zlatna policijska značka“ dodjeljivano na osnovu odredaba člana 2. stav 2. Pravilnika o priznanjima i nagradama koje dodjeljuje ministar unutrašnjih poslova Prepublike Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima broj 10-

444/92 od 18. avgusta 1992. godine, koji je bio na snazi do 19. januara 1995. godine, a da je ratno priznanje „Zlatna policijska zvijezda“dodjeljivano na osnovu odredaba člana 3. Pravilnika o priznanjima i nagradama koje se dodjeljuju u Ministarstvu za vrijeme ratnog stanja broj 11-133 od 19. januara 1995, godine. Shodno tome, konstatovao je da Š.B. ratno priznanje „Zlatna policijska značka“ nije dodjeljeno u skladu sa naprijed navedenim pravilnicima. Naime, FMUP je ocijenio da se na osnovu ponuđenog dokaza o dodjeli priznanja i činjenica utvrđenih u provedenom postupku nije moglo utvrditi da je Š.B. dobitnik ratnog priznanja „Zlatna policijska značka“ u skladu sa odredbama člana 2. stav 2. Pravilnika o priznanjima i nagradama koje dodjeljuje ministar unutrašnjih poslova Prepublike Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima broj 10-444/92 od 18. avgusta 1992. godine i odredaba člana 3. Pravilnika o priznanjima i nagradama koje se dodjeljuju u Ministarstvu za vrijeme ratnog stanja broj 11-133 od 19. januara 1995, godine, koje se može podvesti pod odredbe člana 2. Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja.

4. Apelantica je 10. avgusta 2006. godine podnijela tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj 02-

07/1-34-1/629 od 19. jula 2006. godine, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 09 0 U 000 526 06 U od 9. februara 2009. godine.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je odredbom člana 21. Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja propisano da će Federalno Ministarstvo odbrane i FMUP u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu tog zakona izvršiti provjeru izdatih ratnih priznanja odnosno uvjerenja o dobitnicima ratnih priznanja obuhvaćenih članom 2. tog zakona. Nadalje, konstatovao je da je rješenjem broj 02-07/1-34-1-60 od 21. marta 2006. godine imenovana Komisija i formirana na osnovu člana 21. Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja sa zadatkom da u skladu sa navedenim članom izvrši provjeru izdatih ratnih priznanja odnosno uvjerenja o dobitnicima ratnih priznanja i da na osnovu izvršene provjere sačini konačan spisak nosilaca ratnih priznanja Ministarstva unutrašnjih poslova u smislu odredbe člana 2. stav 1. tog zakona, te da o svom radu sačini zapisnik, s tim da će sačinjeni spisak i zapisnik biti osnova za stručne službe ministarstva za izdavanje uvjerenja iz člana 9. tog zakona. Kantonalni sud je konstatovao da je prema izvještaju o radu Komisije od 15. maja 2006. godine, Odluku o dodjeli Š.B. ratnog priznanja „Zlatna policijska značka“ donio ministar Mehmed Žilić 20. marta 1998. godine, i to na osnovu Pravilnika o priznanjima i nagradama koje dodjeljuje ministar unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima broj 10-444/92 od 18. avgusta 1992. godine, te da je navedeno priznanje dodjeljeno „radniku ministarstva unutrašnjih poslova u znak priznanja za iskazanu hrabrost i ispoljeni lični primjer“, a ne kao kod ostalih dobitnika ratnih priznanja koji su priznanje dobili „ u znak priznanja za hrabrost i lični primjer ispoljen u oružanim borbama“, te da je to priznanje dodjeljeno na osnovu nepostojećeg pravilnika i nakon stupanja na snagu Odluke o prestanku primjene odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji FBIH koja je donesena 19. decembra 1996. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su organi uprave pravilno postupili kada su odbili apelanticin zahtjev ocijenivši da je provjera dodjeljenih ratnih priznanja izvršena u skladu sa odredbama citiranog člana 21. Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i da je izvještajem Komisije utvrđeno da je ratno priznanje koje je dodjeljeno posthumno apelanticinom suprugu nije dodijeljeno u skladu sa Zakonom i pravilnikom, te da se zbog toga apelantici ne može izdati uvjerenje u skladu sa odredbom člana 9. Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje. Apelantica navodi da je na temelju predmetnog priznanja ostvarivala pravo na mjesečni borački dodatak po Zakonu o dopunskim pravima boraca-branitelja Federacije Bosne i Hercegovine, čija isplata je obustavljena jer joj FMUP nije izdao uvjerenje o činjenici da je njenom mužu posthumno dodjeljeno priznanje „Zlatna policijska značka“. Smatra da dokazi koje je priložila uz tužbu na nesumnjiv način potvrđuju da je njenom pokojnom suprugu Š.B predmetno ratno priznanje dodjeljeno na način i u postupku propisanim zakonom od strane nadležnog organa i da nosi djelovodni broj protokola tog organa. Nadalje, tvrdi da iz spisa predmeta proizilazi da u predmetnom postupku nisu cijenjeni niti dati odgovori na sve njene navode „(potvrda o pogibiji na borbenom zadatku i druga dokumentacija koja je uz tužbu priložena)“, navodeći da je to u suprotnosti sa članom 242. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Takođe, navodi da je u postupku povodom tužbe Fatime Ramović koja je podnesena istog dana kada i apelanticina tužba, u predmetu sa identičnim činjeničnim i pravnim osnovom, Kantonalni sud postupio drugačije, odnosno donio presudu broj 009-0-U-06-000948 od 16. avgusta 2007. godine kojom je uvažio tužbu, poništio osporeni akt i predmet vratio na ponovni postupak. U prilogu apelacije apelantica je dostavila kopiju predmetne presude. U vezi sa tim, apelantica tvrdi da u predmetnom postupku nije imala isti tretman kao u sličnim predmetima što predstavlja diskriminaciju u vezi sa njenim pravom na imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog toga što je postupak nerazumno dugo trajao. Takođe, apelantica smatra da joj je zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te zbog toga što u predmetnom postupku nisu cijenjeni niti dati odgovori na sve njene navode, prekršeno i pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

10. U odnosu na apelanticine navode da nije imala pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe da prema konzistetnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanticu (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

11. U konkretnom slučaju predmet se tiče apelanticinog zahtjeva za izdavanje uvjerenja da je njen pokojni suprug Š.B. posthumno nosilac priznanja „Zlatna policijska značka“, što nije složeno ni činjenično, ni pravno pitanje. Ustavni sud zapaža da je o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv obavještenja od 13. juna 2006. godine FMUP riješio u roku od 21 dan, a da je postupak upravnog spora pred Kantonalnim sudom je završen u roku od dvije godine i pet mjeseci. Dakle, ukupno, na tri instance, prvostepeni, drugostepeni upravni postupak i postupak upravnog spora je trajao tri godine, a ništa ne ukazuje da je javna vlast na bilo koji način neopravdano odugovlačila postupak. Stoga se, s obzirom na okolnosti konkretnog predmeta ne može zaključiti da je prekršen princip «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su organ uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kom dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Pored toga, u odnosu na apelacione navode iz kojih proizilazi da organ uprave i Kantonalni sud nisu cijenili niti dali odgovore na sve apelanticine navode, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda i rješenja FMUP-a i iz spisa predmeta, nasuprot navodima apelantice, ne proizilazi da taj sud i organ uprave nisu cijenili sve navode žalbe odnosno tužbe, te takođe podsjeća da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi i organi uprave nisu obavezni da iznesu sve detalje i da daju odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, nego su bili dužni da obrazlože razloge za svoje odluke, što su učinili u konkretnom slučaju. Ustavni sud takođe ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je došlo do kršenja nekog drugog principa prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u odnosu na tvrdnje o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelantica, takođe, navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da nije imala isti tretman kao u sličnim predmetima, u prilog čemu je dostavila presudu Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-000948 od 16. avgusta 2007. godine, donesenu u upravnom sporu koji je tužiteljica Fatima Ramović pokrenula protiv rješenja FMUP-a u predmetu izdavanja uvjerenja o posthumnoj dodjeli ratnog priznanja i kojom je Kantonalni sud uvažio tužbu, poništio osporeni i prvostepeni akt i predmet vratio na prvoestepenom organu na ponovni postupak.

15. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).

32. Ustavni sud nalazi da ukazivanje apelanatice na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je ona diskriminisana u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju, imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, a budući da apelantica nije ponudila nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njenoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanice o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1121/09 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio