Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1141/09 (JU OŠ «Olovo» Olovo)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1141/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP-1141/09, rješavajući apelaciju JU OŠ «Olovo» Olovo i JU OŠ «9. septembar» Medakovo. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacija JU OŠ «Olovo» Olovo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001814 od 5. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001 320 od 3.
augusta 2007. godine i presude Općinskog suda u Visokom, Odjeljenje u Olovu broj O-P: 211/05 od 10. aprila 2006. godine i apelacija JU OŠ «9. septembar» Medakovo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-07-001840 od 26. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000 073 od 13. novembra 2007.
godine i presude Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-P-06-000 052 od 22. decembra 2006. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. JU OŠ «Olovo» Olovo (u daljnjem tekstu: prvoapelant), koga zastupa zakonski zastupnik, podnio je 15. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001814 od 5. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 320 od 3. augusta 2007. godine i presude Općinskog suda u Visokom, Odjeljenje u Olovu broj O-P: 211/05 od 10. aprila 2006. godine. Predmet je u Ustavnom sudu evidentiran pod brojem AP-1141/09.
2. JU OŠ «9. septembar» Medakovo (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koga zastupa zakonski zastupnik, podnio je 17. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001840 od 26. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda 004-0-Gž-07-000 073 od 13. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Tešnju broj 039- 0-P-06-000 052 od 22. decembra 2006. godine. Predmet je evidentiran pod brojem AP-1168/09.
3. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, te da se apelacije br. AP-1141/09 i AP-1168/09 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji ova dva predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1141/09.
4. Presudom Općinskog suda u Visokom, Odjeljenje u Olovu broj O-P: 211/05 od 10. aprila 2006. godine i presudom Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-P-06-000 052 od 22. decembra 2006. godine obavezani su prvoapelant i drugoapelant (u daljnjem tekstu: apelanti) kao tuženi da tužiteljima (koji su uposlenici apelanata) isplate na ime manje isplaćene plaće, naknade za topli obrok i naknade za korištenje godišnjeg odmora iznose kako su precizirani u izreci presuda. Navedenim presudama apelanti su također obvezani da tužiteljima isplate zakonsku zateznu kamatu na precizirane iznose počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da tužiteljima naknade troškove parničnog postupka u preciziranim iznosima.
5. U obrazloženju presuda prvostepeni sudovi su naveli da su apelanti osporili tužbene zahtjeve ističući da se zahtjevi temelje na odredbama Granskog kolektivnog ugovora, a da se finansiranje apelanata vršilo na temelju Zaključka o kriteriju finansiranja Vlade Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada) od 11. decembra 2002. godine prema kojem su vršene isplate naknada tužiteljima. Apelanti su također istakli da su tužiteljima nudili zaključenje vansudske nagodbe što su ovi odbili, iz čega su prvostepeni sudovi zaključili, pozivajući se na član 125. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) da su apelanti priznali osnovanost tužbenih zahtjeva. Pored toga apelanti su istakli prigovor neblagovremenosti tužbenih zahtjeva u smislu odredbe člana 103. stav 3. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Na prijedlog kantonalnog pravobranioca Zeničko-dobojskog kantona općinski sudovi su u predmetnim postupcima dozvolili Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: umješač) miješanje u postupke na strani apelanata.
6. U obrazloženjima prvostepenih odluka u odnosu na prigovor zastare je navedeno da se u predmetnim slučajevima radi o potraživanjima iz radnog odnosa, na koja se primjenjuje zastarni rok iz odredbe člana 106. ZOR-a, a ne prekluzivni rok za podnošenje tužbe iz odredbe člana 103. stav 3. ZOR-a, pri tome se pozivajući na praksu Vrhovnog suda (Bilten Vrhovnog suda FBiH broj 2/03, strana 23.). S tim u vezi prvostepeni sudovi su usvojili tužbene zahtjeve koji su nesporni s obzirom na rokove iz člana 106. ZOR. Općinski sudovi su dalje naveli da odredbama ZOR-a i to odredbama od 113. do 121. nije ostavljena mogućnost primjene drugih akata, te su sudovi istakli da je primjena zaključaka ili odluka Vlade kao osnovice plaće i drugih primanja iz radnog odnosa u direktnoj suprotnosti sa navedenim odredbama ZOR-a. Prema ocjeni općinskih sudova odredbe ZOR-a i Granskog kolektivnog ugovora su jasne, precizne i na pravnoj snazi, pa njihova primjena za sudove nije bila upitna. U odnosu na primjenjivost kolektivnih ugovora uopće, općinski sudovi su istakli da se oni, kao sui generis ugovori mogu neposredno primjenjivati, što predstavlja opće prihvaćen stav pravne teorije i dosadašnje sudske prakse, te da se voljom stranaka ne mogu ignorirati odredbe kolektivnog ugovora. Kolektivni ugovori su, prema ocjeni prvostepenih sudova, normativni akti čije su norme obavezne za strane koje ih zaključe, kao i za subjekte koji su im naknadno pristupili. U vezi sa navedenim općinski sudovi su se pozvali na odredbu člana 69. ZOR-a kojom je propisano da se kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu utvrđuje najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađenja, dok je stavom 2. citiranog člana regulirano da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. U predmetnim postupcima su provedena vještačenja po vještacima finansijske struke iz kojih je proizašlo da su apelanti tužiteljima isplaćivali manje plaće u odnosu na plaće koje su utvrđene pravilima iz čl. 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora kojim su propisani parametri za izračunavanje visine plaće zaposlenika u osnovnim školama, zavisno od složenosti radnog mjesta, kao i druge naknade iz radnog odnosa koje pripadaju tužiteljima.
7. Odlučujući o žalbama apelanata i umješača na strani apelanata Kantonalni sud je presudama broj 004-0-Gž-06-001 320 od 3. augusta 2007. godine i broj 004-0-Gž-07-000 073 od 13. novembra 2007. godine odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio predmetne prvostepene presude. U obrazloženjima presuda Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelanata i umješača da su tužitelji potpisivanjem ugovora o radu pristali na kriterije za finansiranje obrazovanja koje utvrdi resorno ministarstvo umješača u vidu Zaključaka donesenih od strane Vlade, budući da pojedinačni ugovori o radu ne mogu biti u suprotnosti sa odredbama ZOR-a kao ni Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije («Službene novine Federacije BiH», broj 19/00; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i Granskim kolektivnim ugovorom koji ugovori u našem pravnom sistemu predstavljaju neposredan izvor prava kojim je propisana najniža plaća, ali samo kao osnovica za obračun osnovne plaće. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore apelanata da stranke nisu ugovorile neposrednu primjenu Granskog kolektivnog ugovora budući da svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupa i kolektivnom ugovoru iz kojeg crpi sva prava koja su s njim, kao minimum, osigurana. Sa druge strane, prema mišljenju Kantonalnog suda, poslodavac ne može općim aktima utvrditi manja prava zaposlenika od onih koja su utvrđena kolektivnim ugovorom.
8. Odlučujući o revizijama apelanata i umješača protiv drugostepenih presuda Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-001814 od 5. februara 2009. godine djelimično uvažio reviziju prvoapelanta i umješača i obje nižestepene presude (Kantonalnog suda i Općinskog suda u Visokom, Odjeljenje u Olovu) preinačio u pogledu odluke o početku toka zakonskih zateznih kamata na način da je na dio potraživanja dosudio kamate od dana postavljanja zahtjeva za isplatu tog dijela potraživanja a ne od podnošenja tužbe), dok je u preostalom dijelu reviziju odbio, a presudom broj 070-0-Rev-07-001840 od 26. februara 2009. godine revizija drugoapelata i umješača je odbijena u cijelosti. U obrazloženjima presuda Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i to odredbe ZOR-a, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora dajući za svoje odluke adekvatne razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud. Vrhovni sud je istakao da se odredbe čl. 30., 31., 32., 38. i 39. Kolektivnog ugovora ne mogu smatrati spornim odredbama koje stvaraju potrebu ispitivanja zajedničke namjere ugovorača, a činjenica da apelanti dovode u pitanju realnost provedbe citiranih odredaba sa stanovišta loših materijalnih mogućnosti, ne čine te odredbe nejasnim, već ta činjenica može samo biti razlog za pokretanje postupka njihove izmjene ili dopune. Vrhovni sud je također, istakao da je, s obzirom da su nižestepeni sudovi na temelju provedenih vještačenja utvrdili obim prava tužitelja koja su im apelanti isplaćivali ispod minimuma određenog odredbama Granskog kolektivnog ugovora, pravilno primijenjeno materijalno pravo obavezujući apelante na isplatu plaća i drugih naknada iz radnog odnosa prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora.
9. Apelanti su naveli da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija); pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelanti smatraju da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava kao i proizvoljnih zaključaka i tumačenja odredaba materijalnog prava od strane postupajućih sudova. Apelanti ističu da su nižestepeni sudovi, a pogotovo Vrhovni sud, pogrešno primijenili odredbe čl. 8. i 147. ZPP, odredbu člana 69. stav 1. ZOR-a, te odredbe Granskog kolektivnog ugovora, Zakona o budžetu i Zakona o izvršenju budžeta ZE-DO kantona. Ovakvim postupanjem redovnih sudova otuđena je imovina apelanata suprotno «Ustavu i Zakonu» čime je narušen princip mirnog uživanja u imovini jer se apelanti lišavaju imovine neophodne za redovno poslovanje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. S obzirom da su apelanti javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da apelanti ne uživaju zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelacionim navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koja se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
14. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 2388/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 8. juna 2011. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je razmatrao apelacije više osnovnih škola sa područja Zeničko-dobojskog kantona koja su pokretala ista pitanja te je, između ostalog, zaključio da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranoj odluci također ukazao na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se razlozi navedeni u odluci AP 2388/08 u cijelosti odnose na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke.
15. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Miodrag Simović