Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1328/09 (M. S.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1328/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1328/09, rješavajući apelaciju Miodraga Stojanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Stojanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 000 044 09 U od 8. aprila 2009. godine, Rješenja Republike Srpske – Ministarstvo pravde Banjaluka broj 0.03/693-3261/07 od 19. januara 2009. godine i Zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske broj Un- 723/07 od 20. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče podnio je 5. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 000 044 09 U od 8. aprila 2009. godine, Rješenja Republike Srpske – Ministarstvo pravde Banjaluka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde RS) broj 0.03/693-3261/07 od 19. januara 2009. godine i Zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo RS) broj Un-723/07 od 20. novembra 2007. godine.

2. Zaključkom Pravobranilaštva RS broj Un-723/07 od 20. novembra 2007. godine obustavljen je postupak vansudskog poravnanja za priznavanje prava naknade nematerijalne štete apelantu nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. U obrazloženju je navedeno da je Pravobranilaštvo RS, rješavajući po apelantovom zahtjevu da mu se kao ratnom vojnom invalidu naknadi nematerijalna šteta usljed ranjavanja, ponudilo apelantu poravnanje i naknadu štete u visini propisanoj članom 17. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon) i na način propisan u članu 20. u vezi sa članom 21. Zakona. Pošto je apelant odbio poravnanje nezadovoljan visinom naknade i načinom izmirenja štete, Pravobranilaštvo RS je zaključkom obustavilo postupak u skladu sa članom 10. stav 1. Zakona.

3. Apelantov prigovor protiv navedenog zaključka odbijen je kao neosnovan Rješenjem Ministarstva pravde RS broj 0.03/693-3261/07 od 19. januara 2009. godine. U obrazloženju je navedeno da u konkretnom slučaju nije sporno da je Pravobranilaštvo RS nadležno da provodi vansudsko poravnanje sa strankama u predmetima naknade materijalne i nematerijalne štete. Zbog činjenice da je apelant odbio poravnanje, prvostepeni organ, kako je navedeno u obrazloženju, nije imao bilo kakvu drugu mogućnost da riješi konkretnu pravnu stvar, osim u skladu sa odredbama Zakona, kako je i učinjeno.

4. Apelant je protiv navedenog drugostepenog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom, koji je Presudom broj 15 0 U 000 044 09 U od 8. aprila 2009. godine tužbu odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Pravobranilaštvo pravilno postupilo primjenjujući odredbe čl. 17. i 20. Zakona. U vezi sa apelantovim navodima u tužbi da je došlo do povrede Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) donošenjem Zakona, te da je apelant doveden u diskriminatorski položaj zato što mu se prema Zakonu nudi simboličan iznos naknade u odnosu na utvrđenu visinu iste naknade drugim licima u sudskom postupku, Okružni sud je naveo da se u upravnom sporu ne može ocjenjivati da li je neki zakon u neskladu sa Evropskom konvencijom. Okružni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1257/05 od 12. septembra 2006. godine u kojoj je, pored ostalog, navedeno sljedeće: Ustavni sud smatra da je Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, koji je donijela Republika Srpska, ograničeno pravo na pristup sudu, između ostalih, i onim licima čiji predmeti nisu pravomoćno okončani, jer se donošenjem ovoga zakona ti predmeti od nadležnih sudova ustupaju Pravobranilaštvu Republike Srpske na dalji postupak s ciljem zaključenja vansudskog poravnanja. [...] Međutim, ovo ograničenje nije dovelo u pitanje suštinsko ostvarenje prava na naknadu štete licima koja imaju pravo na naknadu, [...] s obzirom da navedenim zakonom ova prava ničim nisu uvjetovana, niti limitirana, tako da se ne može steći utisak da je donesen radi izbjegavanja obaveza koje ima Republika Srpska po ovom osnovu. [...] Stoga, Ustavni sud konstatuje da ograničenjem prava na pristup sudu, ustanovljeno donošenjem navedenog zakona, [...] nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

6. U vezi sa apelantovim navodima iz tužbe koji se odnose na pretjerano dugi rok prispijeća obveznica koji «ne prelazi 25 godina», Okružni sud je naveo da samo pravo na naknadu nematerijalne štete daje Zakon u odredbi člana 2. stav 1. Međutim, način i rokove izmirenja unutrašnjeg duga, u koji spada i konkretni dug, uređuje Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS, čija se ustavnost ne može utvrđivati u upravnom postupku, nego u postupku pred Ustavnim sudom RS.

7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da mu je Zakonom ograničeno pravo na pristup sudu, odnosno ograničeno mu je pravo da visinu naknade za pretrpljenu štetu utvrdi u sudskom postupku, shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1257//05 od 12. septembra 2006. godine u kojoj je, kako je naveo apelant, Ustavni sud utvrdio da je ograničeno pravo na pristup sudu, između ostalih, i onim licima čiji predmeti nisu pravosnažno okončani, jer se donošenjem Zakona ti predmeti od nadležnih sudova ustupaju Pravobranilaštvu RS na dalji postupak s ciljem da se zaključi vansudsko poravnanje. U odnosu na pravo na imovinu, apelant je naveo da Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS, kojim je propisan rok dospijeća obveznica i način njihovog isplaćivanja, nije postignuta ravnoteža, to jest proporcionalnost između javnog interesa zajednice i prava pojedinaca. Apelant smatra da je na njega kao pojedinca stavljen pretjeran teret u pogledu njegovog prava na naknadu zbog ratne štete u odnosu na javni interes zajednice. U odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, apelant je naveo da je određeni broj lica bilo to na osnovu sudskih presuda ili na osnovu vansudskih poravnanja sa Pravobranilaštvom RS izvršio naplatu ratne štete shodno odredbama ZOO, dakle, ne shodno odredbama Zakona. Iz navedenog, po apelantovom mišljenju, nedvojbeno proizlazi da je Pravobranilaštvo RS, nudeći apelantu simboličan iznos naknade ratne štete u odnosu na utvrđene visine iste takve naknade drugim licima kojima je ta naknada utvrđena u sudskom postupku, u odnosu na ta lica apelanta dovelo u diskriminatoran položaj.

Relevantni propis

8. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 118/09): Član 1.

U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 103/05, 1/09 i 49/09), član 1. mijenja se i glasi: Ovim zakonom uređuju se postupak, uvjeti i kriteriji za ostvarivanje prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine fizičkim i pravnim licima po čijim tužbenim zahtjevima nije pravomoćno okončan sudski postupak za naknadu štete, kao i onim koji su podnijeli zahtjeve za naknadu štete Pravobranilaštvu Republike Srpske, te postupak sklapanja vansudskih poravnanja za navedenu štetu.

Lica po čijim tužbenim zahtjevima nije pravosnažno okončan sudski postupak za naknadu štete mogu svoje pravo ostvariti u skladu sa ovim zakonom, a u suprotnom njihov predmet će se ustupiti mjesno i stvarno nadležnom sudu.

Član 4.

Poslije člana 3. dodaje se novi člana 3a. koji glasi:

Član 3a.

Ostvarivanje prava iz člana 1. ovog zakona vrši se u postupku pred Pravobranilaštvom Republike Srpske.

Predmeti u kojima je zahtjev podnesen Pravobranilaštvu Republike Srpske i u istima stranke ne žele zaključiti vansudsko poravnanje, u smislu člana 1. ovog zakona, obustavit će se pred Pravobranilaštvom Republike Srpske.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na kršenje prava na pravično suđenje zato što mu je bilo ograničeno pravo na pristup sudu, budući da je Zakon propisao da se predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova i koji nisu pravosnažno okončani ustupaju mjerodavnom pravobranilaštvu radi postizanja vansudskog poravnanja. Apelant smatra da mu je visina naknade za pretrpljenu ratnu štetu trebalo da bude utvrđena u sudskom postupku shodno ZOO. Ustavni sud naglašava da je u spomenutom predmetu broj AP 1257/05 utvrdio da je Zakonom ograničeno pravo na pristup sudu, između ostalih, i onim licima čiji predmeti nisu pravomoćno okončani, ali da ovo ograničenje nije dovelo u pitanje suštinsko ostvarenje prava na naknadu štete licima koja imaju pravo na naknadu s obzirom na to da navedenim zakonom ova prava ničim nisu uvjetovana, niti limitirana. Ustavni sud je, također, utvrdio da je Zakon imao legitiman cilj i da je ostvaren princip proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i interesa pojedinca, te zaključio da ograničenjem prava na pristup sudu, ustanovljenim donošenjem Zakona, nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1257/05 od 12. septembra 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 7/07, st. 30. i 31). Ustavni sud ističe da je važećim Zakonom predviđena mogućnost da stranke dobrovoljno zaključe vansudsko poravnanje pred Pravobranilaštvom RS, a ukoliko to ne žele, njihovi predmeti će se ustupiti mjesno i stvarno nadležnom sudu za rješavanje naknade štete. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je apelantu kao zakonska mogućnost bilo ponuđeno vansudsko poravnanje, te budući da apelant nije pristao na to, njegov predmet će biti ustupljen nadležnom sudu na redovno sudsko rješavanje. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zbog ograničenog prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Ustavni sud, dalje, zapaža da se apelant žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu zbog načina izmirenja naknade po osnovu ratne štete kako je propisano Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS. S tim u vezi, Ustavni sud upućuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). U konkretnom slučaju apelant smatra da ima pravo na naknadu ratne štete zbog ranjavanja u ratu, ali apelant još nije ishodio pravosnažnu sudsku presudu ili vansudsku nagodbu da bi Ustavni sud mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o postojećoj imovini u značenju člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani, budući da apelant nema «opravdan zahtjev»u vezi sa pozivanjem na povredu ovog prava.

13. Apelant se pozvao i na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda da je određeni broj lica na osnovu sudskih presuda ili na osnovu vansudskih poravnanja izvršio naplatu ratne štete shodno odredbama ZOO, nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovanim.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1328/09 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio