Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1546/09 («MAJOP» d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1546/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. veljače 2012. godine, u predmetu broj AP 1546/09, rješavajući apelaciju MAJOP-a d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija MAJOP-a d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 Ps 901398 08 Pz od 11. ožujka 2009. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 Ps 901398 03 Ps od 13. svibnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. MAJOP d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured «Sesar-Ćurić-Miletić» iz Mostara, podnio je 20. svibnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 901398 08 Pz od 11. ožujka 2009. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 901398 03 Ps od 13. svibnja 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 901398 03 Ps od 13. svibnja 2008. godine obvezan je apelant kao tuženi da isplati «Hercegovina-gradnji» d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: tužitelj) precizirani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Istom presudom apelant je obvezan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na održanom pripremnom ročištu apelant za sve svoje navode predložio kao jedini dokaz saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja i apelanta u svojstvu parničnih stranaka i to na okolnosti da tužitelj ne postoji kao pravna osoba, da tužitelj nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora, zatim je li i kada apelant zaprimio predmetne račune, te je li isplatio svoj dug po učinjenim kompenzacijama i putem drugih poslova i obveza. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je odbio provedbu navedenog dokaza zbog toga što se postojanje tužitelja kao pravne osobe dokazuje izvodom iz sudskog registra koji je tužitelj dostavio na pripremnom ročištu, a što, također, proizlazi i iz svih tužiteljevih podnesaka u kojima je tužitelj precizno označen uz navođenje točne adrese sjedišta i zakonskog zastupnika, a koji su uredno ovjereni tužiteljevim propisanim pečatom. Zbog navedenih razloga, Općinski sud je odbio prigovor aktivne legitimacije tužitelja. Općinski sud je, dalje, obrazložio da se činjenica je li tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora ne može dokazati izjavama stranaka nego izvatkom iz zemljišne knjige, a što je u predmetnom slučaju irelevantno jer tužitelj ni ne mora biti vlasnik poslovnog prostora koji je izdao u zakup (imao je mogućnost davanja poslovnog prostora u podzakup, sukladno članku 586. Zakona o obligacijskim odnosima [u daljnjem tekstu: ZOO], odnosno sukladno članku 24. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija). Apelant, također, kako je naveo Općinski sud, izjavom zakonskog zastupnika nije mogao dokazati da je vršio potrebna ulaganja u iznajmljeni poslovni prostor i na taj način isplatio ugovorenu zakupninu, jer bi tu činjenicu u slučaju njezine realnosti i postojanja dokazivao materijalnim dokazima, računima na ime nabavljenog materijala koji je ugrađen u poslovni prostor, odnosno računima na ime obavljenih radova na poslovnom prostoru. Općinski sud je naveo da navedena činjenica na kraju i nije relevantna, jer iz tužiteljevog podneska od 28. rujna 2006. godine, kojim se očitovao na apelantov odgovor na tužbu, proizlazi da ne zna da su uopće vršena bilo kakva ulaganja u poslovni prostor, a da, sukladno članku 17. stavak 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, zakupcu ne pripada pravo prebijanja naknade na ime izvršenih radova sa zakupninom ako je ulaganje vršio bez prethodnog obavještenja zakupodavca o potrebi opravke, niti mu je za opravku odredio primjeren rok.
4. Općinski sud je, dalje, naveo da je na glavnoj raspravi izveo dokaze koje je predložio tužiteljev punomoćnik, uvidom i čitanjem njegove dokumentacije i to ugovora o zakupu poslovnog prostora od 24. svibnja 1999. godine, zatim račune od 31. svibnja i 4. srpnja 2000. godine i saldo konta – karticu kupaca za apelanta-kupca od 21. svibnja 2003. godine. Iz priložene dokumentacije Općinski sud je utvrdio da je vidljivo da je tužitelj na temelju ugovora o zakupu izdao apelantu u zakup poslovni prostor i da mu je na temelju zakupnine ispostavio navedene račune, te da ukupan iznos duga po ispostavljenim računima iznosi 7.056,09 KM. Općinski sud je utvrdio da apelant nije priložio niti jedan materijalni dokaz da je isplatio utuženi dug, zbog čega je Općinski sud utvrdio da je istaknuti prigovor da je apelant isplatio predmetni dug kroz ulaganje u poslovni prostor iz navedenih razloga paušalan i odbio ga je kao neutemeljen. Također, Općinski sud je odbio kao neutemeljen i prigovor aktivne legitimacije tužitelja i prigovor da tužitelj nije vlasnik iznajmljenog poslovnog prostora. Apelant je na kraju istakao i prigovor zastare potraživanja koji je Općinski sud odbio kao neutemeljen. Općinski sud je utvrdio da je najstariji račun na temelju kojeg je tužitelj potraživao isplatu duga datiran 31. svibnja 2000. godine, a tužba je podnesena 28. svibnja 2003. godine, odnosno unutar trogodišnjeg roka za potraživanje zakupnine iz članka 375. ZOO-a. S obzirom na to da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o zakupu poslovnog prostora i kako apelant za zakupljeni poslovni prostor nije platio dospjele a nezastarjele zakupnine, Općinski sud je svoju odluku donio primjenom članka 567. ZOO-a i članka 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija.
5. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant se žalio Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 58 0 Ps 901398 08 Pz od 11. ožujka 2009. godine odbio žalbu kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi, između ostalog, naveo da je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio jedino i samo na dokazima koje je predložio tužitelj, dok je dokaze koje je predložio apelant, to jeste saslušanje zakonskog zastupnika apelanta i svjedoka odbio. Time je, kako je naveo apelant, prvostupanjski sud počinio povredu odredaba parničnog postupka i onemogućio apelantu da sudjeluje u postupku i obrazloži svoje navode iz odgovora na tužbu, to jeste da je on izvršio svoju obvezu prema tužitelju kroz velika ulaganja u iznajmljeni poslovni prostor. Apelant je, također, u žalbi naveo da, ako se uzme u obzir da je pobio i pravnu osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, smatra da tužitelj nije ničim dokazao visinu tužbenog zahtjeva, koja je nerealna i previsoko postavljena. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio osnovu i visinu duga, pa dane razloge u prvostupanjskoj presudi prihvaća u cijelosti. Dalje je naveo da nije točno da je prvostupanjski sud onemogućio apelantu da sudjeluje u postupku i da obrazloži svoje navode iz odgovora na tužbu, to jeste da dokaže da je izvršio svoju obvezu prema tužitelju kroz velika ulaganja u iznajmljeni poslovni prostor. Naprotiv, apelant nije, kako je to ispravno zaključio prvostupanjski sud, predložio izvođenje materijalnih dokaza na navedene okolnosti, pa time, kako je zaključio Kantonalni sud, nije pobio tužiteljevu tvrdnju da mu duguje zakupninu.
7. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Smatra da mu je navedeno pravo povrijeđeno jer prvostupanjski sud nije prihvatio njegove prijedloge za provedbu dokaza, to jeste saslušanjem zakonskog zastupnika apelanta i svjedoka, a navode žalbe u tom pogledu Kantonalni sud je odbio kao neutemeljene. Dalje je naveo da je zbog toga stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tužitelja. Osim toga, apelant navodi da tužitelj nije dokazivao visinu tužbenog zahtjeva, a što je trebalo učiniti vještačenjem. Iz navedenog apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni materijalno i procesno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te zbog nepoštovanja načela ravnopravnosti strana. U vezi sa apelantovim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, što se tiče apelantovih navoda da je u predmetnom postupku prekršeno načelo ravnopravnosti strana, Ustavni sud smatra da odbijanje apelantovog prijedloga da sasluša apelantovog zakonskog zastupnika radi utvrđivanja određenih činjenica ni na koji način ne pokreće pitanje kršenja načela ravnopravnosti strana u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant, umjesto da ponudi relevantne materijalne dokaze, predložio saslušanje zakonskog zastupnika radi utvrđivanja činjenica je li tužitelj postoji kao pravna osoba, da tužitelj nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora, te je li apelant isplatio svoj dug putem ulaganja u iznajmljeni poslovni prostor. Sama činjenica da apelant nije predložio izvođenje materijalnih dokaza radi utvrđenja navedenih okolnosti, zatim pravo suda da po svojoj vlastitoj ocjeni odluči koje će dokaze izvesti, budući da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni dokaza i njihovom izboru (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/03 od 26. ožujka 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 18/04), kao i detaljno obrazloženje redovitih sudova u tom pogledu, u konkretnom slučaju ne može voditi kršenju načela ravnopravnosti strana u postupku, jer ovo načelo štiti suštinu prava na pravično suđenje a ne puku formu, osobito imajući u vidu da je tužitelj kao dokaz svojih tužbenih navoda dostavio materijalne dokaze iz koji proizlazi osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva a koji dokazi ujedno pobijaju apelantove tvrdnje, odnosno okolnosti na kojim je apelant temeljio tvrdnju o neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović