Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1158/09 (A. M.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1158/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1158/09, rješavajući apelaciju Alage Melkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alage Melkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001523 od 5. februara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-725/05 od 11. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alaga Melkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 14. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001523 od 5. februara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-725/05 od 11. juna 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs:85/02 od 16. juna 2005. godine utvrđeno je da je nezakonito rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa koje je donijelo Javno preduzeće PTT saobraćaja Bosne i Hercegovine Sarajevo – Direkcija PTT saobraćaja Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 01-16668/94 od 5. septembra 1994. godine, a kojim je apelantu prestao radni odnos zaključno sa 20. augustom 1994. godine.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka, u kojem je izveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, te uvidom u materijalne dokaze, utvrđeno da je apelant bio zaposlenik kod tuženog od 24. marta 1978. godine sve do 20. augusta 1994. godine kada je usljed ratnih djelovanja otišao u Republiku Hrvatsku, te da mu je s tim datumom zaključena radna knjižica, pri čemu je kao razlog prestanka radnog odnosa apelantu navedeno „stavljanje na stranu agresora i protiv Republike Bosne i Hercegovine“. Općinski sud je utvrdio da rješenje o prestanku radnog odnosa nije tada uručeno apelantu, ali da je za postojanje odluke saznao putem dopisa tuženog od 25. septembra i 31. oktobra 2001. godine u kojem ga tuženi obavještava da mu je na osnovu pravosnažnog rješenja prestao radni odnos, te da je rješenje o prestanku radog odnosa stavljeno na oglasnu tablu. Općinski sud je naveo da je apelant podnio tužbu 18. juna 2002. godine i da je u tužbi tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog, te povratak na posao, dok je na ročištu od 24. januara 2005. godine precizirao tužbeni zahtjev tražeći da se utvrdi nezakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa i isplatu naknade plaća. Općinski sud je zaključio da je, budući da je utvrđeno da je apelant o prestanku radnog odnosa saznao tek na osnovu dopisa tuženog od 31. oktobra 2001. godine, kao i da tuženi nije dokazao da je razlog prestanka radnog odnosa apelantu „stavljanje na stranu agresora i protiv Republike Bosne i Hercegovine“, rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu nezakonito. Općinski sud je odlučio da je tuženi kao poslodavac obavezan vratiti apelanta na posao i isplatiti mu naknadu plaća u visini plaća koje bi on ostvario da je radio kod tuženog u periodu od 14. januara 2000. godine kao dana kada je podnesen zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa pa do 1. februara 2005. godine. Općinski sud je naveo da je neosnovan prigovor tuženog o zastari potraživanja za naknadu plaće jer je apelant tužbu podnio 18. juna 2002. godine, a zahtijeva naknadu plaće za period od 14. januara 2000. godine, tj. njegovo potraživanje je u okviru roka od tri godine.
4. Presudom Kantonalnog suda broj Rsž-725/05 od 11. juna 2007. godine uvažena je žalba tuženog koju je podnio protiv Presude Općinskog suda broj Rs:85/02 od 16. juna 2005. godine u dijelu u kojem je utvrđeno da je nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, prvostepena presuda je ukinuta i apelantova tužba je odbačena kao neblagovremena, dok je u ostalom dijelu presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.
5. Kantonalni sud je ponovio činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud i zaključio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo i povrijedio odredbe parničnog postupka. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da se apelant 20. januara 1996. godine javljao na javni oglas koji je tuženi objavio radi povrata na posao, ali da tada nije vraćen na posao, te da proizlazi da je apelant od tada imao saznanje da mu je prestao radni odnos i da mu je od tada počeo teći rok za pokretanje sudskog postupka za zaštitu prava iz radnog odnosa. Kantonalni sud je istakao da je apelant podnio tužbu 18. juna 2002. godine, kojom je tražio da se utvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos i da se vrati na posao, ali da je na ročištu od 24. januara 2005. godine istakao dodatni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi nezakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa, tj. učinio je objektivnu preinaku tužbe. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je za traženje sudske zaštite zbog povrede prava iz radnog odnosa bitan moment saznanja za povredu prava iz radnog odnosa ili moment kada je apelant primio odluku o prestanku radnog odnosa. Prema utvrđenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju apelant je za prestanak radnog odnosa saznao 1996. godine kada se javio na oglas kod tuženog, a za odluku – rješenje o prestanku radnog odnosa saznao je najkasnije 25. septembra 2001. godine kada mu je uručen spomenuti dopis tuženog, ali je tužbu sudu podnio 18. juna 2002. godine, a poništenje rješenja je tražio tek 24. januara 2005. godine, tj. izvan zakonskog roka, u smislu člana 103. stav 3. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/02; u daljnjem tekstu: ZOR), kojim je propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom u pogledu prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu iz radnog odnosa. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da, budući da pravna sudbina preostalih apelantovih zahtjeva (povrat na posao i naknada plaće) izravno ovise o utvrđenju zakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa, to je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, jer apelant nije ostvario pravo na sudsku zaštitu.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001523 od 5. februara 2009. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv Presude Kantonalnog suda broj Rsž-725/05 od 11. juna 2007. godine.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravilna konstatacija drugostepenog suda u osporenoj presudi da je apelant, ističući dodatni zahtjev na ročištu od 24. januara 2005. godine kojim je tražio utvrđenje nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, izvršio objektivnu preinaku tužbe, u smislu člana 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je ponovio utvrđenje prvostepenog i drugostepenog suda u pogledu apelantovog saznanja o prestanku radnog odnosa, te odluke o prestanku radnog odnosa, i zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da je apelant tužbu podnio nakon isteka prekluzivnog roka od jedne godine, u skladu sa članom 103. stav 3. ZOR-a. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da apelantovi revizioni navodi kako mu nije dostavljeno rješenje o prestanku radnog odnosa ne utječu na valjanost osporene odluke s obzirom na detaljno obrazloženje u vezi sa ovim pitanjem, a posebno uzimajući u obzir činjenicu da je u drugostepenoj presudi naglašeno pitanje apelantovog saznanja o povredi njegovih prava iz radnog odnosa. Prema stavu Vrhovnog suda, neosnovani su i apelantovi navodi kako mu je prestao radni odnos zbog neopravdanog izostanka s posla a ne „stavljanja na stranu agresora i protiv Republike Bosne i Hercegovine“, jer takvi navodi ne mogu utjecati na pravilnost osporene odluke, budući da se u konkretnom slučaju raspravljalo o blagovremenosti tužbe. Vrhovni sud je zaključio i da su neosnovani apelantovi navodi da je bio diskriminiran zbog bijega iz Velike Kladuše, jer Vrhovni sud nije našao razloge da je apelant u bilo kojem pogledu bio diskriminiran, kao i da su neosnovani apelantovi navodi da je drugostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev jer je naveo da je apelantu prestao radni odnos zbog „stavljanja na stranu agresora i protiv Republike Bosne i Hercegovine“, s obzirom na to da navedeno utvrđenje proizlazi iz činjeničnog stanja koje je prvostepeni sud utvrdio na osnovu izvedenih dokaza.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je istakao da su Kantonalni i Vrhovni sud od njega tražili da dokaže nešto što ne postoji, tj. Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 01-1668/94 od 5. septembra 1994. godine, jer on nije ni osporavao navedeno rješenje, zato što mu nikada nije uručeno, a ni tuženi ga nije dostavio kao predloženi dokaz, zbog čega apelant smatra da su navedeni sudovi povrijedili zakon na njegovu štetu. Dalje, apelant je naveo da su sudovi pogrešno naveli da je on tražio utvrđenje nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa na ročištu od 24. januara 2005. godine, jer se samo radilo o njegovom pokušaju da se što preciznije odredi tužba. Apelant je naveo da je tuženi bez konkursa i oglasa primao nazad na posao svoje stare zaposlenike uzimajući u obzir njihovu stranačku i drugu podobnost, dok su njega proglasili „agresorom na Republiku Bosnu i Hercegovinu“ i na taj način ga diskriminirali i uskratili mu pravo na rad.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da nije njegov zadatak da supstituira redovne sudove u primjeni zakona, nego je njegov zadatak da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja navedenog prava, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Dalje, apelant navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član
14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
14. U konkretnom slučaju, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su i njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović