Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1229/09 (I. K.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 251
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1229/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. veljače 2012. godine, u predmetu broj AP 1229/09, rješavajući apelaciju Ivana Krešića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Krešića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53-
0-P-000143-07-Rev od 23. siječnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000379 od 14. lipnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07-53-P-000143-05-P od 9. studenoga 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Krešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Vladimir Lukenda, odvjetnik iz Čapljine, podnio je 22. travnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53-0-P-000143-07-Rev od 23. siječnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-
000379 od 14. lipnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07-53-P-000143-05-P od 9. studenoga 2006. godine.
2. Odlučujući o tužbi M.K. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnesenoj radi utvrđenja zajedničke bračne i izvanbračne imovine nakon razvoda braka, Općinski sud je Presudom broj 07-53-P-000143-
05-P od 9. studenoga 2006. godine utvrdio da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta čini nekretnina označena kao k.č. broj 332/5 upisana u zk. ul. broj 361 k.o. Klepci, s tim što su apelant i tužiteljica sa jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine koja se odnosi na spomenuto zemljište, pa je apelant dužan trpjeti da se na temelju ove presude izvrši ispravak upisa u zemljišnoj knjizi u zk. ul. broj 361 k.o. Klepci na način što će se umjesto do sada upisanog apelanta kao suvlasnika sa ½ dijela te nekretnine, kao suvlasnici upisati tužiteljica i apelant sa po ¼ dijela. Također je utvrđeno da bračnu i izvanbračnu stečevinu čini obiteljska stambena kuća na parceli k.č. broj 332/5 tako da su tužiteljica sa ¼ dijela, a apelant sa ¾ dijela suvlasnici na navedenoj obiteljskoj stambenoj kući.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije sporno da je brak između apelanta i tužiteljice trajao od 22. studenoga 1969. do 8. kolovoza 1997. godine kada je razveden na temelju pravomoćne presude suda broj P.64/97, te da tužiteljica ima ½ udjela u bračnoj stečevini, ali je sporno među strankama postojanje i trajanje izvanbračne zajednice, te veličina bračne i izvanbračne stečevine. Dalje, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku saslušao parnične stranke i brojne svjedoke, izvršio uvid u dokumentaciju u spisu, te obavio očevid na licu mjesta uz prisutnost vještaka geometra i vještaka građevinske struke, koji su, također, saslušani na glavnoj raspravi. Općinski sud je utvrdio da, budući da je apelant priznao da je predmetno zemljište na kojem je izgrađena obiteljska kuća dobio na poklon od svog oca u vrijeme trajanja bračne zajednice, a što je potvrdio i apelantov brat A.K. kao svjedok, navedeno zemljište predstavlja bračnu stečevinu apelanta i tužiteljice koji su suvlasnici u jednakim dijelovima. U vezi sa navedenim, Općinski sud se pozvao na odredbe članka 251. Obiteljskog zakona („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/05 i 41/05) kojim je propisano da pokloni trećih osoba učinjenih u vrijeme trajanja bračne zajednice ulaze u bračnu stečevinu bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom bračnom partneru. Dalje, ocjenjujući tužiteljičin iskaz u kontekstu svih saslušanih svjedoka koje je ona predložila, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je između apelanta i tužiteljice postojala izvanbračna zajednica koja je trajala od kraja 1998. godine do polovine 2002. godine, tj. više od tri godine. Općinski sud je ocijenio da su neutemeljeni apelantovi prigovori u pogledu pristranosti svjedoka koje je tužiteljica predložila, budući da se radilo o njihovom zajedničkom sinu i zajedničkim prijateljima koji su izjavili da su sve ono o čemu su svjedočili čuli upravo od apelanta, a ni sud nije našao bilo koji razlog zbog čega bi ocijenio da su ovi svjedoci bili pristrani. Osim toga, Općinski sud se pozvao na odredbe članka 263. Obiteljskog zakona kojim je propisano da imovina koju su izvanbračni partneri stekli radom u izvanbračnoj zajednici koja ispunjava uvjete iz članka 3. Zakona smatrat će se njihovom izvanbračnom stečevinom. S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio da je nesporno između apelanta i tužiteljice postojala izvanbračna zajednica koja je trajala duže od tri godine, kao i da su za vrijeme trajanja te izvanbračne zajednice izvođeni određeni građevinski radovi na predmetnoj obiteljskoj kući, koju su apelant i tužiteljica počeli graditi za vrijeme trajanja braka. Općinski sud je naveo da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da vrijednost spomenutog objekta koji je izgrađen za vrijeme trajanja bračne i izvanbračne zajednice iznosi ½ od ukupne vrijednosti objekta (koji je apelant sam završio nakon prestanka izvanbračne zajednice), a budući da je ranije utvrđeno da su apelant i tužiteljica sa jednakim dijelovima stekli bračnu i izvanbračnu stečevinu, proizlazi da tužiteljici pripada suvlasnički dio od ¼ obiteljske kuće.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000379 od 14. lipnja 2007. godine odbijene su kao neutemeljene žalbe koje su apelant i tužiteljica izjavili protiv Presude Općinskog suda broj 07-53-
P-000143-05-P od 9. studenoga 2006. godine.
5. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nekretnina koju je apelant primio na poklon od oca spada u bračnu stečevinu, sukladno članku 251. Obiteljskog zakona, a što je potvrdio i svjedok A.K. koji je izjavio da je otac apelantu „poklonio zemlju da pravi kuću za obitelj“. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno odlučio i o zajedničkoj bračnoj i izvanbračnoj stečevini u odnosu na kuću koja je građena dijelom za vrijeme trajanja braka i izvanbračne zajednice, kada je izgrađena jedna polovina objekta, i dijelom nakon prekida zajednice života apelanta i tužiteljice, kada je drugu polovinu objekta apelant sam izgradio, tako da tužiteljici pripada ¼ dijela kuće. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je za takvo utvrđenje dao valjane razloge koje je Kantonalni sud u cijelosti prihvatio.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 53-0-P-000143-07-Rev od 23. siječnja 2009. godine odbijena je apelantova revizija koju je izjavio protiv drugostupanjske presude Kantonalnog suda broj 007-0-
Gž-07-000379 od 14. lipnja 2007. godine.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da se, suprotno apelantovim tvrdnjama u reviziji, prvostupanjski i drugostupanjski sud u svojim odlukama pravilno pozivaju na materijalno pravo, odnosno ranije citirane odredbe čl. 251. stavak 1, 252. i 263. stavak 1. u vezi sa člankom 3. Obiteljskog zakona. Vrhovni sud je, također, naveo da apelantovo pobijanje dužine trajanja izvanbračne zajednice spada u utvrđenje činjeničnog stanja, pa se radi o razlozima iz članka 240. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, zbog kojih revizija nije dopuštena. Osim toga, Vrhovni sud je i u pogledu apelantovih tvrdnji da je nakon prekida bračne i izvanbračne zajednice izvršio dodatne radove na obiteljskoj kući zbog čega je uvećao njezinu vrijednost, zaključio da je apelantova revizija neutemeljena jer sporni građevinski objekt nije promijenio svoj pravni status i ostao je bračna stečevina, ali supružniku koji je izvršio uvećanje vrijednosti objekta pripada obligacijskopravni zahtjev za isplatu novčane naknade.
8. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što su u njegovom slučaju u okviru redovitih sudova pogrešno primijenjene odredbe Obiteljskog zakona, Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kao i odredbe Zakona o obligacijskim odnosima. Apelant smatra da tužiteljica, s obzirom na to da je državljanka Republike Hrvatske, nije mogla steći pravo vlasništva na temelju presude jer je za to potrebno i ispunjenje drugih uvjeta. Osim toga, apelant je istakao da su tužiteljica i on za vrijeme trajanja bračne zajednice uradili samo dio građevinskih radova na predmetnoj kući u vrijednosti od 12.500,25 KM, od čega tužiteljici pripada polovina, tj. 6.250,12 KM, a u odnosu na ukupnu vrijednost objekta u iznosu od 78.498,30 KM, pripadala bi joj 1/12. Apelant je naveo da pred redovitim sudovima nije točno utvrđena činjenica u vezi sa postojanjem i dužinom trajanja izvanbračne zajednice, koje, prema apelantovim tvrdnjama, nije niti bilo, a naročito da je ta zajednica trajala duže od tri godine, jer niti jedan od saslušanih svjedoka nije potvrdio da je izvanbračna zajednica trajala tako dugo.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima pobijanih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U pogledu apelantovih navoda da je tužiteljica državljanka druge države, te da zbog toga ne može steći pravo vlasništva na temelju presude suda u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud nalazi da apelant na ove okolnosti nije ponudio niti jedan dokaz uz apelaciju. Osim toga, ovakve navode apelant nije isticao ranije u postupku pred redovitim sudovima već ih prvi put iznosi pred Ustavnim sudom, te samim tim, apelant nije omogućio redovitim sudovima da raspravljaju o tom pitanju. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je izraženo stajalište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. listopada 2007. godine i Odluka broj AP 818/08 od 13. listopada 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Dalje, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović