Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1356/09 (K. L., D. Đ., S. Š., M. P. i D. J.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Zastara
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1356/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1356/09, rješavajući apelaciju Krstana Lončara i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedozvoljene apelacije Krstana Lončara, Dragomira Đukića, Slađane Šmanja, Mile Prole i Dušana Jandrića podnesene protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 000 133 09 Gž od 13. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 000133 08 P od 21. januara 2009. godine; Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 000166 09 Gz od 25. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 000166 08 P od 21. januara 2009. godine; Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 000 149 09 Gž od 18. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 000149 08 P od 21. januara 2009. godine; Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 005614 09 Gz od 17. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 005614 P od 22. maja 2009. godine, te Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 000144 09 Gz od 28. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 000 144 08 P od 8. jula 2009. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Krstan Lončar, Dragomir Đukić, Slađana Šmanja, Mile Prole i Dušan Jandrić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Šipova, koje zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijeli su u periodu od 30. aprila 2009. godine do 14. decembra 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i presuda Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 1356/09, AP 1358/09, AP 1360/09, AP 3264/09 i AP 3964/09. Apelacija broj AP 1358/09 je dopunjena 26. februara 2010. godine. Dakle, ukupno je podneseno pet apelacija. S obzirom na to da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1356/09.

3. Apelanti su pokrenuli postupke protiv Društva za ugostiteljstvo «Sokočnica» a.d. Šipovo (u daljnjem tekstu: tužena) pred Osnovnim sudom radi isplate plate, doprinosa i otpremnine za određene periode i u određenim iznosima, sve pobliže precizirano u izrekama osporenih prvostepenih presuda.

4. Presudama Osnovnog suda preciziranim u izreci ove odluke tužbeni zahtjevi apelanata su djelimično usvojeni na način da je taj sud usvojio dio tužbenih zahtjeva pojedinih apelanata kojima je obavezao tuženu da te apelante prijavi u Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) za periode precizirane u izrekama prvostepenih presuda i da za njih za te periode uplati doprinose Fondu PIO, odnosno da za pojedine apelante uplati doprinose Fondu PIO za periode precizirane u izrekama prvostepenih presuda i da im na ime otpremnine isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, dok je, s druge strane, odbijao tužbene zahtjeve u odnosu na isplatu neisplaćenih plata i isplatu otpremnine. Opštinski sud je u svim postupcima istakao da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

5. U obrazloženjima prvostepenih presuda je navedeno da iz ugovora o radu, koji su zaključeni između tužene i apelanata, a za pojedine apelante i iz rješenja o otkazu ugovora o radu, odnosno radnih knjižica, proizilazi da su apelanti bili zaposleni kod tužene na neodređeno vrijeme na poslovima recepcionera, kuhara, konobara. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da ugovori o radu nisu jasni u pogledu visine plata, radnog vremena i uvećanja plata, ali da je ipak jasno da se radi o ugovorima o radu na neodređeno vrijeme. Dalje, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 90 stav 1 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Osnovni sud je ukazao da je pravo na platu jedno od značajnih prava, jer utiče na materijalnu i socijalnu bezbjednost radnika, s tim da za ostvarivanje tog prava nije dovoljno da postoji samo zasnovan radni odnos, budući da se plata isplaćuje samo za izvršeni rad i za vrijeme sprovedeno na radu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je tužena u toku postupka tvrdila da apelanti nisu radili u periodima navedenim u izrekama prvostepenih presuda za koje traže isplatu plata i drugih naknada, odnosno da nisu dolazili na posao. Osnovni sud je naveo da je i svjedokinja Dragica Đukić u svojim iskazima navela da preduzeće nije radilo od 2004. godine, da su do oktobra 2005. godine radnici išli samo na dežurstva, a da su nakon toga na posao dolazili samo portiri. Takođe, svjedok Dragica Đukić je u svom iskazu navela da su apelanti u toku 2006, 2007. i 2008. godine radili po potrebi kada su bile organizovane svadbe u prostorijama tužene, te da izuzev toga nisu dolazili na posao. Osnovni sud je naveo da stranke nisu prigovarale iskazima navedenog svjedoka, te da je sud prihvatio te iskaze kao vjerodostojne. Osnovni sud je naveo da iz navedenog proizilazi da apelanti nisu dolazili na posao izuzev u slučajevima organizovanja svadbi. Međutim, Osnovni sud je ukazao da takvi povremeni dolasci na posao ne predstavljaju poslove koji proizilaze iz ugovora o radu. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da tužena nije donijela pravilnik o radu, niti je tužena potpisnik Granskog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti trgovine, ugostiteljstva, turizma i uslužnih djelatnosti Republike Srpske. Imajući u vidu da apelanti nisu obavljali svoje poslove na način predviđen ugovorom o radu, odnosno da nisu dolazili na posao svaki radni dan i da nisu imali radno vrijeme, Osnovni sud je zaključio da samim tim apelantima ne pripada pravo na platu u periodima pobliže navedenim u izrekama prvostepenih presuda, u smislu odredbi člana 90 stav 1 ZOR-a.

6. U pogledu zahtjeva apelanata za uplatu doprinosa, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 22 u vezi sa članom 12 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da je poslodavac obveznik uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za zaposlene radnike. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da uplata pomenutih doprinosa predstavlja obavezu poslodavca prema nadležnom fondu za čije izvršenje radnik ima pravni interes i pravo na uplatu doprinosa, koje za razliku od prava na platu nije vezano za rad već za postojanje radnog odnosa. Naime, Osnovni sud je ukazao da u slučaju kada postoji radni odnos postoji i obaveza uplate doprinosa, čak i kada pravo na platu nije ostvareno. S obzirom na to da je nesporno da su apelanti bili u radnom odnosu kod tužene, te da tužena nije dokazala da je nadležnom fondu uplatila doprinose za apelante, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata u tom dijelu osnovan, shodno odredbama člana 22 u vezi sa članom 12 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

7. Tužena i apelanti su prvostepene presude osporavali žalbama Okružnom sudu koji je donio osporene presude iz izreke ove odluke kojima je uglavnom žalbe tužene djelimično usvajao, dok je žalbe apelanata pretežno odbijao i prvostepene presude u osporenom dijelu potvrđivao.

8. U obrazloženjima osporenih drugostepenih presuda je istaknuto da je nesporno da pravo na platu podrazumijeva rad, te da to jasno proizilazi iz relevantnih odredbi ZOR-a kojima je propisano da radnik ima pravo na uvećanje plate u slučaju otežanih uslova rada, na osnovu dužine radnog staža, prekovremenog rada, rada noću, rada praznikom i drugim danima kada se po zakonu ne radi. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da naknada plate pripada radniku za vrijeme odsustvovanja sa rada samo u slučajevima koji su predviđeni zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Pri tome, Okružni sud je istakao da ZOR predviđa isplatu naknade za vrijeme radnog neangažovanja radnika i to u vrijeme korišćenja godišnjeg odmora, državnog praznika, privremene spriječenosti zbog bolesti i propusta poslodavca da obezbijedi zaštitu na radu. S druge strane, Okružni sud je ukazao da ZOR i kolektivni ugovor ne predviđaju isplatu naknade plate zbog radnog neangažovanja radnika usljed nedostatka posla. Takođe, Okružni sud je naveo da apelanti u toku postupka nisu sproveli nijedan dokaz u prilog utvrđenja činjenice da su u spornom periodu bili radno angažovani, da su tražili zaštitu prava zbog nezakonitog postupanja tužene, tj. neomogućavanja apelantima da obavljaju rad na radnom mjestu na kom su zasnovali radni odnos ili drugom radnom mjestu koje odgovara njihovoj stručnoj spremi. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te pravilno odlučio kada je odbio zahtjeve apelanata za isplatu neisplaćenih plata. Okružni sud je ukazao da je jedno od osnovnih prava radnika iz radnog odnosa pravo na uplatu doprinosa, te da se zaštita tog prava, ukoliko je povrijeđeno, može tražiti samo u roku iz člana 118 ZOR-a, tj. u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se doprinosi po osnovu rada obračunavaju i uplaćuju sa isplatom ličnog dohotka, a da se lični dohodak isplaćuje u tekućem mjesecu za ostvareni rad u prethodnom mjesecu. Po mišljenju Okružnog suda, apelanti su od dana kada su prestali da primaju lični dohodak – platu imali saznanje o povredi osnovnih prava iz radnog odnosa, te su, stoga, bili u obavezi da u subjektivnom roku od godinu dana traže zaštitu ovih prava, što su propustili da učine. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da apelantima pripada pravo na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od godinu dana prije podnošenja tužbe, pa do prestanka radnog odnosa, sve pobliže precizirano u izrekama drugostepenih presuda, zbog čega je u pojedinim slučajevima prvostepene presude preinačio u tom dijelu, dok je u preostalom dijelu prvostepene presude ukinuo i tužbe odbacio kao neblagovremene, shodno odredbama člana 229 tačka 4 i člana 224 Zakona o parničnom postupku.

9. Apelanti tvrde da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su osporene presude Okružnog suda zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da su pogrešni zaključci Okružnog suda da apelantima ne pripada pravo na platu za period za koji nisu bili radno angažovani. Naime, apelanti navode da su sa tuženom zaključili ugovor o radu, kojim su utvrđena međusobna prava i obaveze, te da je osnovna obaveza tužene da apelantima isplaćuje platu i da im obezbijedi radno angažovanje ili da njihov status riješi u skladu sa ZOR-om (ako nema mogućnosti za obavljanje djelatnosti). S obzirom na to da tužena nije otkazala ugovore o radu, apelanti smatraju da je bila dužna da im isplaćuje plate u skladu sa ZOR-om. Dalje, apelanti navode da su osporene odluke Okružnog suda, u dijelu u kom je odlučeno o doprinosima, takođe zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelanti navode da nisu imali saznanja da tužena nije uplaćivala doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, te da su predmetne tužbe podnijeli kada su za to saznali. Pri tome, apelanti ističu da bi obaveza uplate doprinosa mogla zastariti samo u opštem zastarnom roku prema Fondu PIO, te samim tim i pravo apelanata u pogledu zahtjeva za uplatu doprinosa.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, s obzirom na to da, između ostalog, osporavaju način na koji je Okružni sud računao rokove, odnosno primjenu relevantnog materijalnog prava u konkretnom slučaju. U vezi sa takvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da je slično činjenično i pravno pitanje u pogledu primjene materijalnog prava i zastarnih rokova za novčana potraživanja iz radnog odnosa, uključujući i obavezu tuženog poslodavca da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, već razmatrao u predmetu broj AP 139/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 139/08 od 28. aprila 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je odbacio kao prima facie neosnovanu apelaciju protiv presuda redovnih sudova u kojim su na novčana potraživanja iz radnog odnosa, uključujući i zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, primijenjene odredbe člana 118 ZOR-a, prema kojima ta prava zastarijevaju u subjektivnom roku od godinu dana od saznanja za povredu, odnosno u objektivnom roku od tri godine od učinjene povrede. Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, zaključio: «Okružni sud je dovoljno jasno obrazložio svoju odluku kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim». Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 139/08.

14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1356/09 (K. L., D. Đ., S. Š., M. P. i D. J.) | Sudska praksa | Aktio