Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1488/09 (M. B.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1488/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1488/09, rješavajući apelaciju Momčila Božića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Momčila Božića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001394 od 12. februara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1905/04 od 11. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Momčilo Božić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa Milan Malbašić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001394 od 12. februara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1905/04 od 11. maja 2007. godine.

2. Presudom Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-

2351/00-B od 21. juna 2004. godine obavezana je Opština Novi Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade štete isplati novčani iznos od 148.106,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom u skladu sa članom 1 Zakona o visini stope zatezne kamate, počevši od 13. novembra 2000. godine do dana isplate, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 11.870,00 KM, dok je preostali dio apelantovog zahtjeva za troškove parničnog postupka odbijen.

3. Iz obrazloženja presude Opštinskog suda proizilazi da je apelant tom sudu 13. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tužene u kojoj je, između ostalog, navedeno da je vlasnik poslovnog objekta, odnosno benzinske pumpe (u daljnjem tekstu: benzinska pumpa) koja se nalazi u ulici Safeta Zajke u Novom Sarajevu, da je benzinska pumpa rješenjem tužene od 3. jula 1996. godine proglašena privremeno napuštenom, da ju je tužena 7. oktobra 1996. godine dodijelila bez naknade Fondu «Šehidi i invalidi Bosne» koji formiraju preduzeće «Šehin company» Sarajevo, koji gazduje benzinskom pumpom, da je apelant podnio zahtjev za povraćaj benzinske pumpe 9. juna 1998. godine i da mu je, postupajući prema odluci Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 28. oktobra 1999. godine, pumpa vraćena u posjed 26. februara 2001. godine. Apelant je u tužbi naveo da zbog svega navedenog nije mogao koristiti svoju imovinu, zbog čega je pretrpio štetu, pa je postavio tužbeni zahtjev za naknadu štete u skladu sa nalazom vještaka za period od 1. januara 1999. godine do 26. februara 2001. godine, te je predložio da sud donese presudu kojom će obavezati tuženu da mu isplati iznos od 148.106,40 KM. Opštinski sud je, takođe, naveo da su apelant i «INA BiH» Sarajevo 11. jula 1996. godine zaključili vansudsku nagodbu iz koje proizilazi obaveza «INA BiH» Sarajevo da sanira ratnu štetu i objekat stavi u funkciju za svoje potrebe, a u koju svrhu je «INA BiH» Sarajevo podnijela zk. ul. broj 4839 k.o. Donji Butmir, izdat 8. januara 1999. godine, sa upisom zabilježbe spora broj P-2516/98 radi priznanja prava svojine na benzinskoj pumpi.

4. Opštinski sud je u obrazloženju presude naveo da, prema njegovoj ocjeni, tužena nije odlučila o apelantovom zahtjevu u smislu člana 12 Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nepokretnostima u svojini građana u roku do 30 dana od dana prijema zahtjeva za povraćaj u posjed sporne nepokretnosti. Sem toga, sud je naveo da je apelant 12. novembra 1999. godine nadležnom organu podnio i zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a kojom je potvrđeno da je apelant bio savjestan posjednik predmetnih nepokretnosti. S obzirom na navedeno, Opštinski sud je zaključio da apelant nije bio u mogućnosti da koristi predmetnu nepokretnost i ostvaruje plodove sa te nepokretnosti zbog nepostupanja tužene povodom njegovog zahtjeva od 9. juna 1998. godine i zbog neizvršenja odluke CRPC-a, zbog čega mu je učinjena šteta koja se ogleda u vidu zakupnine koju bi apelant ostvario da je prostor izdao u zakup.

5. Opštinski sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani navodi tužene da nije mogla predati sporne nepokretnosti apelantu zato što se o istim nepokretnostima vodio spor između apelanta i drugog pravnog lica («INA BiH» Sarajevo), s obzirom na to da je tužena imala konačnu i obavezujuću odluku CRPC-a prema kojoj je morala postupiti u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za izvršenje CRPC odluke, bez obzira na ishod spora koji se vidio između apelanta i «INA BiH» Sarajevo. Opštinski sud je istakao da zabilježba spora u zemljišnim knjigama, na koju činjenicu se pozvala tužena, a zbog koje činjenice nije postupila po apelantovom zahtjevu od 9. juna 1998. godine, nije bila od uticaja za predaju predmetnih nepokretnosti apelantu u posjed. Naime, zabilježba spora u zemljišnim knjigama onemogućava apelantu kao vlasniku nepokretnosti da sa njima raspolaže poslije izvršene zabilježbe, te zbog toga zabilježba nije predstavljala nikakvu smetnju da tužena apelantu preda u posjed njegove nepokretnosti, jer se zabilježba spora nije odnosila na tuženu, kako je to predviđeno članom 2 stav 4 Zakona o zemljišnim knjigama FBiH («Službene novine FBiH» broj 19/03). Opštinski sud je zaključio da je zbog ovakvog postupanja organa tužene, tužena odgovorna za činjenicu što apelant nije mogao koristiti svoju imovinu. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je, krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, apelantu dosudio štetu za period od 1. januara 1999. godine do momenta kada je tužena apelanta uvela u posjed nepokretnosti, odnosno do 26. februara 2001. godine.

6. Konačno, Opštinski sud je naveo da je visinu štete utvrdio po osnovu nalaza vještaka finansijske struke od 11. novembra 2002. godine, koja iznosi 148.106,40 KM, a koju visinu je vještak odredio uzimajući u obzir utuženi period, namjenu predmetnog poslovnog prostora, moguće količine prodaje nafte i naftnih derivata preko čiste dobiti po podmirenju mogućih troškova, njegovu lokaciju, a koja cijena je data kroz utvrđenu cijenu zakupnine.

7. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1905/04 od 11. maja 2007. godine kojom je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da se na sporni odnos među strankama primjenjuju odredbe člana 172 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/03 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ uzrokuje trećem licu u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem njegovih funkcija. Prema mišljenju Kantonalnog suda, predmetnu zakonsku odredbu treba tumačiti tako da je za postojanje odgovornosti pravnog lica za štetu trećem licu potrebno da budu kumulativno ispunjena dva uslova i to: postojanje štete i da je uzrok štete nepravilan rad u obavljanju funkcije organa pravnog lica. Kantonalni sud je naveo da je prvostepenom presudom utvrđen nepravilan rad organa tužene, Opštinskog sekretarijata za obnovu i razvoj, u čijoj je nadležnosti bilo vođenje upravnog postupka i donošenje odluke o apelantovom zahtjevu, te da su za to utvrđenje dati potpuni i jasni razlozi koje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud.

8. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovano se žalbom osporava prvostepena presuda u dijelu u kom su utvrđeni postojanje štete i njena visina. Naime, iz izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom sa sigurnošću je utvrđeno da je benzinska pumpa u ratu pretrpjela znatna oštećenja i da je privremeno napuštena, te da je dodijeljena na privremeno korišćenje Fondu «Šehidi i invalidi Bosne», bez naknade, uz obavezu da se na poslovnom objektu izvrši sanacija o njihovom trošku i da se benzinska pumpa nakon sanacije stavi u funkciju. Dalje, iz izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je vansudskom nagodbom od 11. jula 1996. godine apelant predmetne nepokretnosti dao u posjed «INA BiH» Sarajevo uz obavezu da sanira ratnu štetu i objekat stavi u funkciju za svoje potrebe. Kantonalni sud smatra da se apelant time dobrovoljno izvlastio od raspolaganja navedenim nepokretnostima pa ih nije bio u mogućnosti ni davati u zakup drugim pravnim licima niti za izdavanje naplatiti zakupninu. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je tužbom iznesena tvrdnja da se apelantova pretrpljena šteta ogleda u izgubljenoj dobiti zbog nemogućnosti izdavanja u zakup nepokretnosti, Kantonalni sud smatra da je apelant morao dokazati da je navedene nepokretnosti mogao izdavati u zakup i to po cijeni kako je to dosuđeno prvostepenom presudom. Suprotno tome, Kantonalni sud je zaključio da je jasno da apelant nije mogao raspolagati navedenim nepokretnostima jer je to svoje pravo prenio na «INA BiH» Sarajevo, niti ih izdavati u zakup. Budući da apelant nije dokazao postojanje štete, što je bila njegova obaveza u smislu odredbi člana 123 Zakona o parničnom postupku, Kantonalni sud je na osnovu odredbi člana 229 stav 1 tačka 2 Zakona o parničnom postupku, žalbu kao osnovanu uvažio i prvostepenu presudu preinačio, te odlučio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001394 od 12. februara 2009. godine kojom je odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je na utvrđeno činjenično stanje, kojim je taj sud vezan, drugostepeni sud pravilno primijenio član 172 stav 1 ZOO-a u vezi sa članom 9 Zakona o upravi. Navedeno je da je u predmetnom sporu apelant tražio da mu tužena naknadi štetu u visini zakupnine koju bi ostvario da je benzinsku pumpu imao u posjedu u utuženom periodu (od 1. januara 1999. godine do 26. februara 2001. godine), smatrajući da je u tom periodu nezakonitim radom organa tužene bio onemogućen da svoj prostor koristi. Vrhovni sud je naveo da je prvi uslov za naknadu štete da postoje šteta i krivica kao i uzročna veza između preduzete radnje i nastale štete (član 155 ZOO-a). Kako je naveo Vrhovni sud, apelant je, pored činjenice da je postupak povraćaja trajao dugo (apelant je zahtjev za povraćaj podnio 9. juna 1998. godine, a nepokretnosti su mu vraćene u posjed 26. februara 2001. godine), morao dokazati i da bi u utuženom periodu nepokretnosti mogao izdavati u zakup po cijeni koju traži. Istaknuto je da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je benzinska pumpa pretrpjela znatna oštećenja, da je sanaciju objekta izvršio privremeni korisnik, Fond «Šehidi i invalidi Bosne», te da je apelant, prema odredbama vansudske nagodbe, nepokretnosti dao u posjed «INA BiH» uz obavezu da sanira ratnu štetu i objekat stavi u funkciju za svoje potrebe. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da apelant nije dokazao da je navedene nepokretnosti izvjesno mogao izdavati u zakup i da je zbog nepravilnog rada organa tužene pretrpio štetu. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je o apelantovom zahtjevu odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126 Zakona o parničnom postupku).

10. Apelant smatra da mu je presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa kršenjem navedenog prava, apelant je istakao pogrešnu primjenu materijalnog prava pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom. Apelant ističe da je potpuno proizvoljna i netačna tvrdnja da predmetne nepokretnosti nisu bile za izdavanje zbog oštećenja, te da apelant nije dokazao štetu. Navodi da je imao zaključeno vansudsko poravnanje sa «INA BiH» da izda nepokretnost, koju je «INA BiH» trebala staviti u funkciju, pa je taj sporazum propao jer apelant nije mogao predati nepokretnost, jer mu je tužena nije vratila, a sve vrijeme benzinska pumpa radi i koristi je Fond «Šehidi i invalidi Bosne».

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovm navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

14. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje na način da su obrazložili zašto nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu ističući da apelant nije dokazao da je navedene nepokretnosti izvjesno mogao izdavati u zakup, odnosno da je zbog toga pretrpio štetu. Stoga, Ustavni sud, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1488/09 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio