Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1610/09 (ZZ «Agropromet»)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1610/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1610/09, rješavajući apelaciju ZZ «Agropromet», na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija ZZ «Agropromet» podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 200 od 12. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2745/96 od 10. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ZZ «Agropromet» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa direktor Anđelko Lovro, podnio je 21. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 200 od 12. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2745/96 od 10. marta 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-2745/96 od 10. marta 2006. godine obavezan je apelant da Gradu Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) kao vlasniku preda u posjed dio prostorija koje koristi u objektu Društvenog doma MZ Saračica, sagrađen na k.č. br. 81/54 zv. «Zadružni dom Saračica», upisan u zk. ul. br. 87 k.o. Prnjavor Mali (u daljnjem tekstu: sporni objekat), što je predstavljeno skicom lica mjesta od 21. maja 2002. godine, a skica vještaka geometra je sastavni dio predmetne presude, a što u naravi predstavlja dvije prodavnice mješovite robe sa pripadajućim magacinima i skladišnim prostorom površine 435 m , slobodan od lica i stvari kao i da tužiocu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.220,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, naveo da je tužilac podnio tužbu protiv apelanta, sa detaljima preciziranim kao u izreci presude, ističući da je on nosilac prava raspolaganja na spornom objektu, da je pravo korišćenja na tom objektu imala MZ Saračica koja je usmenim ugovorom ovo pravo prenijela na ZZ «Bronzani Majdan» koji se kasnije spojio sa apelantom koji je sada u posjedu spornog objekta. Dalje, sud je naveo da je tužilac u tužbi naveo da se apelant obavezao da će sporni objekat održavati, da će na spratu objekta za potrebe MZ Saračica izgraditi školu, da će za tu protivuslugu koristiti dio prostorija za svoje potrebe, da apelant ništa nije izvršio od svojih obaveza, da sporni objekat ne održava, da objekat propada, da dio koji je za upotrebu izdaje u zakup trećim licima, protivno tužiočevoj volji, da su prostorije koje apelant ne koristi zapuštene, krov prokišnjava, da su stakla na prostorijama koje se ne koriste polupana. Tužilac je u tužbi naveo i da apelant nije ispunio ni preuzetu obavezu za izgradnju škole, da je putem predstavnika MZ Saračica upozoravan da izvrši svoje preuzete obaveze ili da tužiocu vrati u posjed sporni objekat, što je odbio da uradi. Apelant je u odgovoru na tužbu istakao da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužilac nije dokazao da je nosilac prava raspolaganja na spornom objektu kao zgradi, prema članu 37 stav 1 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik RS» broj 38/03), po kom samo vlasnik može podnijeti tužbu za predaju u posjed nepokretnosti uz uslov da dokaže da je vlasnik i da se stvar nalazi kod drugog.

4. Osnovni sud je naveo da je iz zemljišnoknjižnog izvatka od 25. juna 1999. godine utvrdio da je sporna nepokretnost upisana kao društvena svojina sa pravom upravljanja na toj nepokretnosti SO Banjaluka (sada tužilac), te da je pravo upravljanja spornim objektom upisano u tužiočevu korist na osnovu pravosnažnog rješenja SO Banjaluka od 15. oktobra 1963. godine i 10. decembra 1963. godine. Sud je iz nalaza vještaka i skice lica mjesta od 21. maja 2002. godine utvrdio da su sporni objekat i zemljište uz objekat označeni kao u obrazloženju presude upisani kao apelantov posjed, da je predmetni upis izvršen u postupku izlaganja podataka novog premjera na javni uvid 21. jula 1992. godine u okviru nadležne komisije na osnovu faktičkog stanja na terenu bez pravno valjane dokumentacije, da je do stupanja na snagu novog premjera, tj. prije 1974. godine, kao posjednik navedene parcele u starom kat. operatu p.l. 83 bio upisan Narodni odbor Opštine Banjaluka, da je prema podacima starog premjera navedena parcela bila označena pod brojem 81/54 zv. «Zadružni dom Saračica», površine 2.510 mupisana u zk. ul. 87 k.o. Prnjavor Mali kao društvena svojina – Organ upravljanja Skupštine opštine Banjaluka, te da je ovakva uknjižba izvršena na osnovu Rješenja broj 04/5-PM-1025/1 i Rješenja broj 04/5-PM-1025/2. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, te na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, Osnovni sud je zaključio da tužilac ima pravo da traži da mu apelant vrati u posjed sporne prostorije koje koristi bez ikakvog pravnog osnova jer je tužilac u toku postupka dokazao da je vlasnik predmetnog objekta, da apelant drži predmetne prostorije bez ikakvog pravnog osnova i da je posjed na apelanta upisan u postupku izlaganja podataka novog premjera na javni uvid bez pravno valjane dokumentacije. Na osnovu navedenog, sud je, prema odredbi člana 37 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, odlučio kao u izreci presude. Osnovni sud je o troškovima postupka odlučio na osnovu čl. 386 i 396 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 011-0-Gž-06-001203 od 20. oktobra 2006. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odbio tužiočev tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, a tužioca obavezao da apelantu plati troškove parničnog postupka u iznosu od 4.563,00 KM. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant u žalbi osnovano ističe da zaključak prvostepenog suda o tome da je tužilac dokazao pravo svojine, odnosno pravo raspolaganja na društvenom domu ne proizilazi iz isprava koje se nalaze u spisu. Okružni sud je istaknuo da je, prema izvedenom dokazu, zk. izvatku, tužilac dokazao da ima pravo upravljanja na zemljištu označenom kao k.č. broj 81/54 zv. «Zadružni dom Saračica», upisan u zk. ul. 87 k.o. Prnjavor Mali, ali nije dokazao da je nosilac prava svojine na objektu koji se nalazi na tom zemljištu, s obzirom na to da nije uknjižen u navedeni zk. uložak. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrđenje o tome da je tužilac vlasnik spornog objekta zasnovao na posredno izvedenom dokazu. Naime, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud zbog pogrešne ocjene posredno izvedenog dokaza pogrešno utvrdio činjenično stanje, a na njega pogrešno primijenio materijalno pravo, s obzirom na to da je nesporno da je MZ Saračica prenijela pravo korišćenja na društvenom domu na ZZ «Bronzani Majdan», čiji je pravni sljednik apelant, još prije izlaganja podataka novog premjera na javni uvid 1972. godine, da je usmeni ugovor o prenosu izvršen, da je prema podacima popisnog katastra od 1974. godine navedeni dom upisan kao apelantov posjed, da tužilac nije upisan kao nosilac prava svojine i raspolaganja na objektu a da apelant osporava to pravo tužiocu. Okružni sud je zaključio da iz navedenog dokaza ne proizilazi osnovanim zaključak koji je prvostepeni sud izveo o tome da je tužilac vlasnik objekta čiju predaju u posjed traži. S obzirom na navedeno, Okružni sud je, u smislu čl. 7 i 123 ZPP, zaključio da je prvostepeni sud presudu donio pogrešnom primjenom materijalnog prava, zbog čega je presudu preinačio i odlučio kao u izreci presude. Okružni sud je preinačio i odluku o troškovima postupka, tako da je, u smislu člana 386 stav 1 ZPP, obavezao tužioca da apelantu plati troškove parničnog postupka u iznosu od 4.563,00 KM.

6. Odlučujući o tužiočevoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 200 od 12. marta 2009. godine reviziju uvažio, presudu Okružnog suda preinačio tako što je apelantovu žalbu odbio i presudu Osnovnog suda potvrdio. Vrhovni sud je u obrazloženju presude iznio pravna stanovišta nižestepenih sudova, navodeći da je prvostepeni sud, na osnovu člana 37 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, udovoljio tužiočevom tužbenom zahtjevu smatrajući da je dokazao pravo svojine na objektu i da apelant sporne prostorije drži u posjedu bez pravnog osnova, dok je drugostepeni sud zaključio da nisu ostvareni razlozi iz člana 37 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, s obzirom na to da tužilac nije dokazao svojinu na spornom objektu, a apelant je njegov posjednik. Vrhovni sud je naveo da odluka drugostepenog suda nije pravilna. Prije svega, Vrhovni sud je naveo da smatra da je pogrešno shvatanje drugostepene presude o načinu izvođenja dokaza u ovom predmetu. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda, pred prvostepenim sudom je izveden dokaz čitanjem zk. izvatka broj 87 k.o. Prnjavor Mali, te je jasno da je on izveden neposredno. Vrhovni sud je zaključio da je zaključak drugostepenog suda nepravilan kada ukazuje na to da je riječ o posredno izvedenom dokazu, s obzirom na to da je riječ o ocjeni isprave. Dalje, prema ocjeni Vrhovnog suda, iz predmetnog zk. izvatka broj 87 k.o. Prnjavor Mali nedvojbeno slijedi da je riječ o upisu objekta u «A» list (popisni list), a ne zemljišta na kom je objekat izgrađen. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju izvršen upis spornog objekta, a ne zemljišta – parcele na kojoj je taj objekat izgrađen, što proizilazi i iz same sadržine nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke kojim se dovoljno detaljno objašnjavaju istorijat upisa u katastar i sadržina upisa starog premjera.

7. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da upisano pravo raspolaganja spornim objektom u korist SO Banjaluka tužiocu kao njegovom pravnom sljedniku daje ovlašćenje kao i nosiocu prava svojine iz člana 37 st. 1 i 2 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, tj. da traži predaju u posjed dijela predmetnog objekta, za koji se u postupku pokazalo nespornim da ga apelant drži u posjedu.

8. Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ključni navod apelantove žalbe da je pravni osnov korišćenja spornog dijela objekta odavno izvršeni usmeni ugovor između predstavnika nekadašnje MZ Saračica i apelantovog predstavnika, pa da prvostepena presuda nije zakonita u smislu odredbe člana 41 stav 6 Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» broj 38/78). Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda, na podlozi rezultata dokaznog postupka može se prihvatiti dokazanim postojanje takvog ugovora, međutim, on ne može proizvesti nikakvo dejstvo, jer MZ nikada nije imala (a nema ni sada) pravnu i poslovnu sposobnost, pa nije ni mogla učestvovati u bilo kakvom pravnom saobraćaju, iz čega slijedi da je nepostojeći svaki ugovor koji bi taj organ i zaključio. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je odlučio kao u izreci na osnovu člana 250 stav 1 ZPP.

9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama donesenim u parničnom postupku povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji navodi da se imovina koja je predmet spora nalazi u njegovom posjedu i korišćenju još od 1970. godine, te da se ima smatrati njegovom imovinom, bez obzira na činjenicu što nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik navedene imovine, te se pozvao na odredbu člana 94 Opšteg zakona o zadrugama BiH («Službeni glasnik BiH» broj 18/03), kojom je propisano da imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem tog zakona, postaje imovina zadruge. Dalje, apelant smatra da je proizvoljan i pravno neosnovan stav Vrhovnog suda iznesen u osporenoj odluci da nije pravno valjan usmeni ugovor o prenosu prava raspolaganja koji je 1970. godine zaključen između MZ Saračica i apelantovog pravnog prethodnika, ZZ «Bronzani Majdan», zbog toga što MZ Saračica u vrijeme zaključenja ugovora nije imala svojstvo pravnog lica. Apelant je naveo da je Vrhovni sud donošenjem osporene odluke iskazao krajnju arbitrarnost i površnost koja predstavlja očigledan primjer kršenja prava na pravično suđenje.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zasnivaju isključivo na načinu na koji su redovni sudovi u osporenim presudama primijenili materijalno pravo.

13. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije ukazivao na primjenu Opšteg zakona o zadrugama, zbog čega se sudovi nisu ni mogli očitovati o ovim apelantovim navodima, pa apelant ove prigovore ne može s uspjehom isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 51/07 od 29. aprila 2009. godine, tačka 12). Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1610/09 (ZZ «Agropromet») | Sudska praksa | Aktio