Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1618/09 (N.K.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1618/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1618/09, rješavajući apelaciju N.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.K. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 000721 09 Gz od 23. marta 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 000721 07 P od 5. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Dunja B. Matijašević, advokat iz Prijedora, podnijela je 21. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 000721 09 Gz od 23. marta 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 000721 07 P od 5. januara 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 P 000721 07 P od 5. januara 2009. godine, donesenim u ponovnom postupku, u pravnoj stvari apelantice protiv tuženih A.K. i M.K. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja smetanja posjeda, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su je tuženi smetali «u zadnjem mirnom posjedu voćara kod kuće», na parceli bliže označenoj u izreci rješenja, na kojoj je apelantica upisana kao suvlasnik sa 805/6144 dijela, u dijelu parcele koja je na skici lica mjesta označena žutom bojom, na način što su 15. juna 2002. godine posjekli jabuku zvanu «Dinjarka» i dvije šljive, čije plodove je apelantica iskorištavala, te joj zabranjuju da se koristi ovim dijelom parcele, te da se naloži tuženim da se uzdrže od takvog i sličnog smetanja, te omoguće apelantici korištenje dijela parcele, kao i da joj naknade troškove parničnog postupka. Također, apelantica je obavezana da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 420,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza parničnih stranaka utvrdio da se radi o parceli, preciznije označenoj u rješenju, na kojoj je kao posjednik upisan tuženi A.K. sa 1/1 dijela, da je predmetna parcela u vrijeme uviđaja bila ograđena i to uz asfaltni put betonskom ogradom i betonskim stubovima, a sa preostale tri strane žičanom ogradom na betonskom temelju, i da je na toj parceli sagrađena porodična kuća, uz koju se nalazi dograđeni objekt vlasništvo tuženog A.K. Dalje, prvostepeni sud je utvrdio da se dio parcele na kojem su se, prema apelanticinoj tvrdnji, nalazila posječena stabla jabuke i šljive, nalazi uz samu žičanu ogradu na betonskom temelju na parceli 1204/4, odnosno uz samu granicu sa parcelom 1203 koja je u apelanticinom posjedu, te da su parnične stranke za vrijeme rata napustile predmetne parcele, kao i da se tuženi na sporno zemljište vratio 1999. godine i obnovio porušeni objekt, te očistio teren, a da se apelantica na svoje imanje vratila 2000. godine.

4. Prvostepeni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je među parničnim strankama sporno da li je apelantica bila u posjedu sporne parcele, te da li su je u tom posjedu tuženi ometali na način, kako to tvrdi apelantica, što su posjekli stablo jabuke i dvije šljive sa sporne parcele i zabranili joj da se koristi navedenom parcelom. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio kao nesporno da su tuženi sredinom jula 2002. godine sa spornog zemljišta uklonili voće koje navodi apelantica, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka A.D., koji je na poziv tuženih svojim bagerom vadio ostatke panjeva sa spornog zemljišta i koji je potvrdio da su tuženi tada grane od posječenog voća tovarili njemu na kamion, dok su stablo za drvo tovarili u kombi. Sud je naveo da ovu činjenicu ne spore ni tuženi, samo tvrde da su tada uklanjali ostatke voća, odnosno vadili panjeve sa svog posjeda. Osnovni sud je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrdio kao nesporno da je apelantica uživala mirni posjed sporne parcele zvane «Voćar» kod kuće, do rata, dok iz iskaza istih svjedoka ne proizlazi i to da je apelantica i poslije rata, tj. kada se vratila iz izbjeglištva, nastavila neprekidno i kontinuirano uživati sporni dio zemljišta. Naime, na osnovu nespornih izjava stranaka, prvostepeni sud je utvrdio da su se u posjed spornog zemljišta nakon rata 1999. godine vratili tuženi, kada su počeli da čiste imanje i obnavljaju temelje porušene kuće, a da se apelantica na svoje imanje vratila u augustu 2000. godine. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra i skice lica mjesta od 11. novembra 2008. godine, prvostepeni sud je na nesumnjiv način utvrdio da se radi o parceli tuženog A.K., da je na predmetnoj parceli izgrađena porodična kuća A.K., da je tuženi ogradio tu parcelu, te da se tuženi vratio na tu parcelu 1999. godine i počeo sa obnovom porušenog objekta i čišćenjem terena, a da se apelantica na svoje imanje vratila 2000. godine. S obzirom na navedeno, sud je utvrdio da apelantica nije bila u mirnom posjedu predmetne parcele u vrijeme kada je, prema njenim navodima, bio čin smetanja posjeda, odnosno kada su tuženi uklanjali ostatke voća sa sporne parcele, već da su se u posjedu nalazili tuženi, odnosno A.K., te da, stoga, nisu ispunjeni uslovi za pružanje posjedovne zaštite iz člana 78. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90; u daljnjem tekstu: Zakon). Konačno, odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio u skladu sa čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Rješenjem Okružnog suda broj 77 0 P 000721 09 Gz od 23. marta 2009. godine odbijena je apelanticina žalba kao neosnovana i potvrđeno je Rješenje Osnovnog suda broj 77 0 P 000721 07 P od 5. januara 2009. godine. Okružni sud je istakao da je odredbama čl. 75, 77. i 78. Zakona propisano da svaki držalac stvari i prava ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja, da se sudska zaštita državine može tražiti u roku od 30 dana od saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od jedne godine od nastalog smetanja, da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nije od utjecaja pravo na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca. Dalje, Okružni sud je istakao da radnja kojom se neko uznemirava u posjedu ili mu se oduzima posjed stvari, u smislu člana 75, u vezi sa članom 77. Zakona, mora da bude protivpravna, da bi se mogla pružiti sudska zaštita, što u konkretnom slučaju nije. Okružni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je bila posljednji mirni posjednik predmetne parcele, što je jasno i pravilno obrazložio prvostepeni sud u osporenoj odluci, te da nije ispunjen osnovni uslov za pružanje sudske zaštite zbog smetanja posjeda propisan članom 77. Zakona.

6. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je iznijela hronologiju događaja vezano za ovaj predmetni postupak i istakla da su Osnovni i Okružni sud «pogriješili [...] kada su odbili njezin tužbeni zahtjev za smetanje posjeda», te da su «[ponašanjem tuženog] ugrožena sva njezina prava koja su navedena, a može se slobodno reći i pravo na život».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoja rješenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa apelanticinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da se iz navoda apelacije ne može ni na koji način zaključiti da osporene sudske odluke pokreću pitanja kršenja navedenog prava, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1618/09 (N.K.) | Sudska praksa | Aktio