Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1762/09 (L. G. iz Posušja i T. O. iz Čitluka)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1762/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. veljače 2012. godine, u predmetu broj AP 1762/09, rješavajući apelaciju Ljube Galić i Tihomira Ostojića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljube Galić i Tihomira Ostojića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 014529 08 Gž od 2. travnja 2009. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj P. 014529 03 od 11. travnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljuba Galić iz Posušja i Tihomir Ostojić iz Čitluka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Rajko Ćužić, odvjetnik iz Mostara, podnijeli su 2. lipnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 014529 08 Gž od 2. travnja 2009. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 014529 03 od 11. travnja 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P. 014529 03 od 11. travnja 2008. godine Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) obvezana je apelantici Ljubi Galić na ime manje isplaćenih plaća za utuženo razdoblje isplatiti iznose precizirane u izreci presude za svaki mjesec posebno, odnosno isplatiti ukupno iznos od 7.599,15 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. veljače 2003. godine kao dana podnošenja tužbe do 28. studenoga 2004. godine, dok je iznad dosuđenog iznosa apelantici odbijen tužbeni zahtjev. Apelantici Ljubi Galić je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine zbog odlaska u mirovinu u iznosu od 2.023,05 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. veljače 2003. godine pa do isplate. Dalje, tužena je obvezana apelantu Tihomiru Ostojiću na ime manje isplaćenih i neisplaćenih plaća za utuženo razdoblje isplatiti iznose precizirane u izreci presude za svaki mjesec posebno, odnosno isplatiti ukupan iznosi 3.446,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. veljače 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do 28. studenoga 2004. godine, dok je iznad dosuđenog iznosa apelantu odbijen tužbeni zahtjev. Apelantu Tihomiru Ostojiću je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev u pogledu potraživanja regresa za 2000. i 2001. godinu. Također, tužena je obvezana apelantima naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.608,40 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti u tužbi istakli da su djelatne osobe uposlene kod tužene. Od prosinca 1999. godine zaključno sa prosincem 2000. godine plaća im je bila umanjena pa se njihovo potraživanje odnosi na isplatu razlike manje isplaćene plaće za navedeno razdoblje. Potraživanja apelanata se odnose i na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. siječnja 2001. godine do 15. lipnja 2001. godine. Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da su apelanti bili uposlenici tužene u razdoblju potraživanja, da su bili angažirani prvo kao djelatne vojne osobe na službi u profesionalnim postrojbama HRHB, te kasnije kao djelatnici u FMO-u, a što tužena tijekom postupka nije ni pobijala, kao i da im je isplatila naknadu na ime plaća koje su predmet potraživanja.

4. Općinski sud je, ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Ismeta Lete, a prema Privremenom pravilniku o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO-a (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik) od 21. svibnja 1998. godine, prema kojem su apelanti opredijelili svoje tužbene zahtjeve, utvrdio da je utemeljen dio tužbenog zahtjeva apelanata u pogledu razlike manje isplaćene plaće za razdoblje od 12. mjeseca 1999. godine zaključno sa 12. mjesecom 2000. godine, te je u tom dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu. Što se tiče potraživanja apelanata za 1. i 2. mjesec 2001. godine, sud je utvrdio da je i taj zahtjev utemeljen primjenjujući Privremeni pravilnik. Vezano za potraživanja apelanata za razdoblje od 1. ožujka do 15. lipnja 2001. godine, sud je imao u vidu da je općepoznata činjenica da je to razdoblje u kojem su postrojbe HVO-a istupile iz sastava Oružanih snaga FBiH i proglašena je samouprava HRHB, koju, shodno članku 125. stavak 4. ZPP, ne treba dokazivati, te je imao u vidu činjenicu da su apelanti bili pripadnici postrojbi HVO-a, da tijekom postupka nisu dokazali da su radili kod organa tužene, odnosno u Oružanim snagama FBiH, da tužena u navedenom razdoblju nije dokazala da su apelanti otkazali ugovor o radu ili na neki drugi način regulirali njihove radnopravne statuse. Iz navedenog je sud zaključio da je radni odnos apelanata kod prednika tužene u spornom razdoblju egzistirao, odnosno da nije bilo prekida u radu apelanata. Prema tome, sud je utvrdio da apelantima: «[…] pripadaju naknade plaća, a ne plaće. Ovakav stav suda zasnovan je na članku 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama, a u vezi sa člankom 168. stavak 4. istog zakona i primjenjuje se i na pripadnike oružanih snaga, a sve u vezi sa čl. 68., 69. i 72. Zakona o radu, kao i na stavu iz odluke Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-07-000389 od 24. svibnja 2007. godine». Općinski sud je naveo da je visina naknade plaće regulirana člankom 5. stavak 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH («Službene novine FBiH» broj 19/00) u visini od 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na regres za 2000. i 2001. godinu, sud je utvrdio da je to pravo akcesorne prirode i da je vezano za korištenje godišnjeg odmora, da apelant nije pružio dokaz da je u spornim godinama koristio godišnji odmor. Zbog toga je apelantu odbijen zahtjev za isplatu regresa, shodno odredbama čl. 7. i 127. ZPP.

5. Što se tiče potraživanja apelantice Ljube Galić, koje se odnosilo na isplatu otpremnine zbog odlaska u mirovinu, Općinski sud je zahtjev odbio budući da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelantica, iskoristivši zakonsku mogućnost na ostvarivanje prava na starosnu mirovinu, ostvarila mirovinu na temelju rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje HNK-a od 28. prosinca 2004. godine, što ukazuje da to pravo nije ostvarila iz radnog odnosa, pa joj shodno članku 100. Zakona o radu tužena nije dužna isplatiti otpremninu. Općinski sud je naveo da je ovakvo stajalište iskazao Kantonalni sud u Mostaru u Odluci broj Gž.88/02 od 3. travnja 2003. godine. Navedeno je da je odluka o zakonskoj zateznoj kamati donesena shodno Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH («Službene novine FBiH» br. 66/04 i 49/05), imajući u vidu da je odredbom članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama navedenog Zakona («Službene novine FBiH» broj 35/06) propisano da se otpisuju kamate za opće obveze iz članka 4. ovog zakona za razdoblje od dana stupanja na snagu osnovnog zakona, tj. 28. studenoga 2004. godine pa do konačne isplate, dok je odluka o naknadi troškova parničnog postupka zasnovana na odredbi članka 386. ZPP.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 014529 08 Gž od 2. travnja 2009. godine žalba apelanata je odbijena kao neutemeljena i potvrđena prvostupanjska Presuda Općinskog suda broj P. 014529 03 od 11. travnja 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava apelantima dosudio neisplaćene plaće i neisplaćene naknade plaća prema Privremenom pravilniku i sukladno nalazu i mišljenju vještaka, kao i naknadu plaća za razdoblje tzv. «hrvatske samouprave» od 1. ožujka do 15. lipnja 2001. godine. Kantonalni sud je naveo da je Privremeni pravilnik od 25. svibnja 1998. godine validan, jer apelantima ne pripada pravo na isplatu po Pravilniku o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika u službi u HVO-u od 19. studenoga 1998. godine, jer je donesen suprotno članku 28. stavak 2. tadašnjeg Zakona o obrani FBiH. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je apelantima za razdoblje tzv. «hrvatske samouprave» priznao naknadu plaće, a ne punu plaću. Naime, Kantonalni sud je istaknuo da je Odluka o proglašenju tzv. «hrvatske samouprave» objavljena u sredstvima informiranja i na Internetu, pa se radi o općepoznatoj činjenici koja je dovela do istupanja postrojbi HVO-a iz Oružanih snaga FBiH. Kako su apelanti bili pripadnici postrojbi HVO-a, to je na njima bio teret dokazivanja činjenice (čl. 123. i 126. ZPP) da su u spornom razdoblju radili, odnosno vršili službu kod tužene, a što apelanti nisu dokazali. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da radni odnos apelanata kod tužene nije prestao u spornom razdoblju, pa im slijedom toga pripada naknada sukladno odredbama članka 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama, koji se prema članku 168. stavak 4. istog zakona primjenjuje i na pripadnike Oružanih snaga FBiH. Dalje je navedeno da je odredbom članka 164. stavak 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama propisano da se na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na temelju rada, a koja nisu uređena ovim Zakonom, primjenjuju opći propisi i kolektivni ugovori, pa kad se odredba ovog članka federalnog zakona dovede u vezu sa odredbom čl. 68, 69. i 72. Zakona o radu, proizlazi da apelantima u ovom razdoblju pripada pravo na naknadu plaća, u visini najniže plaće predviđene člankom 5. stavak 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH («Službene novine FBiH» broj 19/00), tj. 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH. Kantonalni sud je istakao da je člankom

3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH propisano da se otpisuju kamate za opće obveze iz članka 4. ovog zakona za razdoblje od stupanja na snagu osnovnog zakona. S obzirom na to da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 3. veljače 2003. godine, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kad je apelantima dosudio kamatu od dana podnošenja tužbe do dana stupanja na snagu predmetnog zakona.

7. Apelanti smatraju da su im pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti ističu da su pobijane presude donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i da redoviti sudovi nisu utvrdili kada je tzv. «hrvatska samouprava» proglašena, a to u svakom slučaju nije 1. ožujka 2001. godine, već mnogo kasnije. Proizvoljnu primjenu materijalnog prava apelanti vide u činjenici što su sudovi svoje presude temeljili na pogrešnom utvrđenju da je Pravilnik HVO-a bio nezakonit zato što ga je donio i potpisao ministar, a ne njegov zamjenik. Apelanti, također, smatraju i da su se sudovi pogrešno pozvali i na Zakon o obrani, jer taj propis uopće ne regulira pitanje donošenja Pravilnika o plaćama, niti način isplate plaće. Dalje, apelanti smatraju nezakonitim i odlučivanje sudova u odnosu na dosuđene zakonske kamate smatrajući da sud nije mogao na potraživanje apelanata primijeniti Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH u smislu otpisivanja kamata. Zbog svega navedenog, apelanti predlažu da Ustavni sud uvaži apelaciju, ukine pobijane presude i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno odlučivanje po hitnom postupku.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije ili je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata u suštini odnose na način kako su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u odnosu na glavni tužbeni zahtjev apelanata koji se tiče isplate plaća, odnosno razlike plaća. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su sudovi u pobijanim odlukama dali jasna obrazloženja utemeljena na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama, koji je jedini relevantan propis sukladno kojem je tužena bila dužna isplaćivati plaće vojnim osobama, kao i odredbama Privremenog pravilnika, koji je u spornom razdoblju na koje se apelanti pozivaju bio na snazi, te da apelanti nemaju pravo na isplatu punih plaća za razdoblje vezano za događaje oko proglašenja tzv. «hrvatske samouprave». Sudovi su, također, obrazložili da apelantima ne pripada pravo na isplatu po Pravilniku HVO-a od 19. studenoga 1998. godine, jer je donesen suprotno članku 28. stavak 2. tadašnjeg Zakona o obrani FBiH. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, suprotno navodima apelanata, razmotrili i navode vezane za datum proglašenja tzv. «hrvatske samouprave». Također, u odnosu na navode apelanata da su pobijane odluke nezakonite i u pogledu dosuđenih zakonskih kamata, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi i u tom dijelu dali jasna obrazloženja vezana za primjenu članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije BiH. Dakle, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

12. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedene stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u sličnom predmetu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2582/08 od 12. listopada 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1762/09 (L. G. iz Posušja i T. O. iz… | Sudska praksa | Aktio