Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1749/09 (S. J.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1749/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1749/09, rješavajući apelaciju Seada Jaganjca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Jaganjca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000481 od 5. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-GŽ-07-000570 od 29.
novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P- 2458/05 od 14. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Jaganjac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 2. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000481 od 5. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-GŽ-07-000570 od 29. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2458/05 od 14. februara 2007. godine. Apelant je 8. juna i 22. oktobra 2009. godine, 19. aprila 2010. godine i 13. juna 2011. godine dopunio apelaciju. Osim toga, na zahtjev Ustavnog suda od 25. januara 2012. godine, apelant je dopunio apelaciju 1. februara 2012. godine.
2. Prethodno je Ustavni sud Odlukom broj AP 1051/08 od 14. jula 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 3. aprila 2008. godine protiv naprijed navedenih presuda Kantonalnog suda i Općinskog suda, jer je postupak povodom apelantove izjavljene revizije pred Vrhovnim sudom bio u toku.
3. Činjenice predmeta koji proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Općinskog suda broj P-2458/05 od 14. februara 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-GŽ-07-000570 od 29. novembra 2007. godine, djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi DD «Univerzalpromet» Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 1.010,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. jula 2004. godine pa do isplate. Dalje, presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati naknadu na ime nematerijalne štete u iznosu od 120.000,00 KM, i to na ime umanjenja opće životne aktivnosti i pretrpljenih uvreda u iznosu od po 60.000,00 KM.
5. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je iz dokaza provedenih tokom postupka utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog na radnom mjestu poslovođe-trgovca u objektu Knjižara broj 10 u Tuzli. Navedeno je da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke kao i uvida u nalaze ljekara specijaliste koje je apelant priložio u spis te uvida u apelantov zdravstveni karton, utvrđeno da se apelant nalazio na bolovanju od 23. juna 2005. godine do trenutka kada ga je nadležna invalidska komisija penzionirala, koja je utvrdila da kod apelanta postoji invalidnost prve kategorije sa umanjenom radnom sposobnošću od 75 %. Dalje je Općinski sud istakao, u vezi sa apelantovim navodima da je tuženi odgovoran zato što je apelantu umanjena opća životna aktivnost i zato što je pretrpio uvrede, da te navode apelant nije dokazao. U vezi s tim, navedeno je da je provedenim dokazima utvrđeno da apelantovo pogoršano zdravstveno stanje nije u uzročnoj vezi sa radnjama tuženog, što bi bio osnov za naknadu nematerijalne štete, koju je apelant potraživao u predmetnom postupku.
6. Općinski sud je, dalje, istakao da apelant nije dokazao da se tuženi prema njemu ponašao «šikanozno» i da je samo on pogođen sa namjerom da mu se umanji ugled i nanese šteta jer ovi navodi nisu potkrijepljeni provedenim dokazima tokom postupka. To što su vršene vanredne kontrole objekta u kojem je apelant radio i česte finansijske kontrole, samo po sebi ne dokazuje osnovanost apelantovih tvrdnji da je on na taj način proganjan i maltretiran, jer je i jedan od saslušanih svjedoka u svom iskazu potvrdio da su kod tuženog vršene vanredne kontrole u objektima za koje se sumnjalo na određene propuste u radu. Osim toga, Općinski sud je istakao da je i sam apelant istakao da se tuženi tako ponašao i prema drugim zaposlenicima i objektima a da su samo neki od objekata bili zaštićeni, iz čega, prema mišljenju Općinskog suda, proizlazi da se ne može prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je to ponašanje tuženog usmjereno na degradaciju apelantove ličnosti i umanjenje ugleda. Općinski sud je istakao da apelant ničim nije dokazao ni da je njegovo pogoršano zdravstveno stanje uzrokovano radnjama tuženog, jer iz medicinske dokumentacije kao i nalaza vještaka neuropsihijatra proizlazi da kod apelanta postoji više tjelesnih i psihičkih poremećaja ali i da apelant nije dokazao da su ti poremećaji u direktnoj uzročnoj vezi sa radnjama tuženog, da bi tuženi odgovarao i za pogoršano zdravstveno stanje i umanjenje opće životne aktivnosti.
7. Dalje, Općinski sud je istakao da, i pored toga što je vještak neuropsihijatar naveo da je apelantova opća životna aktivnost umanjena za 20%, kao posljedica poremećenog duševnog stanja zbog prisustva duševne boli i pojačanih psihičkih napora, smatra da ni ovaj nalaz ne dokazuje da je to umanjenje posljedica radnji tuženog. I sam vještak je naveo da je on svoj zaključak utemeljio na apelantovom iskazu bez utvrđivanja tačnosti njegovih navoda. Dalje, Općinski sud je naglasio da apelantovo subjektivno uvjerenje o njegovom proganjanju i šikaniranju koje čine «moćnici» tuženog bez postojanja drugih dokaza nisu dovoljan osnov za dosuđivanje naknade po osnovu nematerijalne štete. Općinski sud je istakao da ne spori da je apelant trpio uvrede zbog određenih problema na radnom mjestu ali i da apelant nije dokazao da su te uvrede posljedica zlonamjernog i «šikanoznog» ponašanja tuženog kao apelantovog poslodavca i radnji tuženog usmjerenih samo prema apelantu da bi mu se nanijela duševna bol i umanjio ugled.
8. Naime, Općinski sud je naglasio da, prema odredbi člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u pravno priznate oblike nematerijalne štete, za koju se može priznati novčana naknada, spadaju i pretrpljeni bolovi zbog povrede ugleda i časti, te povrede prava ličnosti pod uvjetom da sud nađe da okolnosti slučaja opravdavaju dosuđivanje pravične naknade, što u konkretnom slučaju nije dokazano. Osim toga, Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu do 1.010,00 KM osnovan i slijedom toga je obavezao tuženog da apelantu isplati traženi iznos.
9. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, o čemu je dao potpune, jasne i argumentirane razloge. Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori o tome da je Općinski sud donoseći predmetnu odluku negirao svu medicinsku dokumentaciju koja glasi na njegovo ime. Naime, Kantonalni sud je naglasio da je, i prema njegovom mišljenju, Općinski sud pravilno ocijenio da se iz dostavljene medicinske dokumentacije ne može sa sigurnošću utvrditi da je apelant usljed «šikanoznog» ponašanja tuženog zadobio umanjenje opće životne aktivnosti za 20% što bi opravdalo zahtjev na naknadu nematerijalne štete. Naime, nalaz i mišljenje vještaka baziran je isključivo samo na osnovu apelantove izjave, koji je izložio svoje doživljavanje određenih radnji tuženog, a čije postojanje nije utvrđeno tokom postupka provođenjem apelantovih daljnjih dokaza.
10. Protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-GŽ-07-000570 od 29. novembra 2007. godine apelant je 15. januara 2008. godine izjavio reviziju.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000481 od 5. maja 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova. Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, rješavajući apelantovu žalbu u smislu odredbe člana 231. ZPP, «pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima je [apelant] zasnivao osnovanost tužbenog zahtjeva». Navedeno je omogućilo Kantonalnom sudu da provjeri njegovu opravdanost, što je i učinio osporenom drugostepenom presudom, na način da je ocijenio sve apelantove navode koji su od odlučnog značaja, što je vidljivo iz razloga datih u obrazloženju osporene presude. Navedeno je da je uvjerenje o neosnovanosti apelantovih žalbenih prigovora Kantonalni sud opravdao valjanim razlozima koje je kao pravične prihvatio i Vrhovni sud, s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava primjenom kojih je, prema mišljenju Vrhovnog suda, razriješen sporni odnos. Također, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan i apelantov navod da je Kantonalni sud pogrešno ocijenio date razloge Općinskog suda u pogledu odlučne činjenice o postotku umanjenja njegove životne aktivnosti od 20%, kako to proizlazi iz provedenog vještačenja vještaka medicinske struke, nastalom nezakonitim radnjama tuženog. Naime, prema zaključku Vrhovnog suda, Kantonalni sud je ocijenio sve apelantove žalbene navode koji su od odlučnog značaja i o tome dao obrazloženje u pismenom otpravku drugostepene presude, koje je kao pravilno i zakonito u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud.
12. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni, pravo na privatni i porodični život, slobodu mišljenja, slobodu izražavanja i slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugim iz člana II/3.a), b), f), g) h) i i) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 2, 3, 8, 9, 10. i 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U podnijetoj apelaciji kao i u dopunama apelacije apelant je Ustavnom sudu dostavio mnogobrojnu medicinsku dokumentaciju koja se tiče njegovog zdravstvenog stanja iz koje, kako to apelant smatra, proizlazi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete. Osim toga, apelant je dostavio pritužbe na rad sudova, koje je, kako to apelant smatra, upućivao relevantnim institucijama. Apelant je istakao da je dodatak podnesenoj apelaciji i odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 1051/08.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud usvoji njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti i povrede ugleda, koju bi trebalo da mu naknadi tuženi, budući da je kod apelanta, kako to on smatra, upravo zbog radnji tuženog, smanjena opća životna aktivnost i da mu je zbog «šikaniranja» tuženog povrijeđen ugled. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili sve apelantove istaknute navode vezane za medicinsku dokumentaciju koju je apelant dostavio u toku postupka, te dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
17. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje da je kršenje prava na koje se apelant pozvao moguće, jer s obzirom na sadržaj i domet tih prava, proizlazi da se o tim pravima ni na koji način nije odlučivalo u konkretnom slučaju, niti se navedena prava mogu uopće dovesti u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta.
18. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na život, prava da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni, prava na privatni i porodični život, slobodu mišljenja, slobodu izražavanja i slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugim iz člana II/3.a), b), f), g) h) i i) Ustava Bosne i Hercegovine, što odgovara pravima iz čl. 2, 3, 8, 9, 10. i 11. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, kada manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović