Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3347/09 (M. H.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3347/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 3347/09, rješavajući apelaciju Mustafe Hrapovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Hrapovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Kž-
07-000095 od 18. augusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Hrapović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Rusmir F. Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Kž-07-000095 od 18. augusta 2009. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se, do donošenja odluke Ustavnog suda, prekinulo izdržavanje kazne zatvora koja mu je izrečena osporenom presudom Kantonalnog suda.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u tački 1. presude počinio krivično djelo napada na službenu osobu u obavljaju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za šta mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci; da je u vrijeme i na način opisan u tačkama 1. i 2. počinio krivično djelo iz člana 43. stav 1. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije (u daljnjem tekstu: Zakon), kažnjivo po članu 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona, za šta mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci; krivično djelo nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. KZFBiH, za šta mu je utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci; da je na način i u vrijeme opisano u tački 3. presude počinio krivično djelo nasilja u porodici iz člana 222. stav 1. KZFBiH i krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 2. KZFBiH, a sve navedeno u vezi sa članom 54. istog zakona, za šta su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od osam, odnosno četiri mjeseca. Apelantu je za sva navedena djela utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci i utvrđeno da se ova kazna neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti te presude ne učini novo krivično djelo. Apelantu je u utvrđenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, od 27. decembra 2004. godine do 12. januara 2005. godine, a u slučaju opoziva izrečene uvjetne osude.
3. Navedenom presudom je, također, na osnovu odredbi čl. 72, 73. i 75. KZFBiH, uz izrečenu uvjetnu osudu izrečena i mjera sigurnosti obaveznog liječenja od ovisnosti i apelant obavezan da se podvrgne obaveznom liječenju od ovisnosti od opojnih droga odmah nakon pravosnažnosti presude, u ustanovi i na način pobliže naveden u presudi, a u suprotnom će utvrđena jedinstvena kazna zatvora biti izvršena. Osim toga, presudom je apelantu izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta pobliže navedenih u presudi.
4. Presudom je apelant oslobođen od optužbe da je na način i u vrijeme pobliže navedeno u presudi počinio krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZFBiH. Apelant je obavezan na plaćanje troškova postupka u ukupnom iznosu od 520,00 KM, u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza pobliže navedenih u presudi, dovodeći ih u vezu sa apelantovim priznanjem, nesporno utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnih djela koja su mu stavljena na teret. Općinski sud je, između ostalog, naveo da nije prihvatio apelantovu odbranu u dijelu u kojem je tvrdio da je krivično djelo napada na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti počinio jer je na to bio naveden grubim ,,agresivnim, nelegalnim i nepristojnim ponašanjem policajca koji ga je prije toga psovao, udarao na javnom mjestu pred njegovom radnjom, prijateljima i time izazvao njegovu reakciju“, jer je, prema obrazloženju Općinskog suda, takva odbrana neuvjerljiva i neistinita, te u suprotnosti sa iskazima saslušanih službenih osoba, a da ti iskazi nisu bili dovedeni u sumnju iskazom svjedoka odbrane navedenog u presudi, koji je sud ocijenio kao neistinit i pristran. Osim toga, obrazloženo je i da sud nije prihvatio apelantovu odbranu datu kroz završnu riječ branitelja, da je ponašanje apelanta odnosno radnje kojima je počinio krivično djelo nasilja u porodici i lake tjelesne povrede proisteklo iz ranijeg nesporazuma i sukoba između apelanta i njegove supruge (u daljnjem tekstu: oštećena) oko bračne nevjere i njihovih pogleda na zajednički život koji se nije uklapao, niti je navedeno Općinski sud ocijenio kao olakšavajuću okolnost, ali je sve to imao u vidu prilikom odmjeravanja kazne apelantu za ova krivična djela.
6. Osim toga, Općinski sud je, vezano za oslobađajući dio presude, obrazložio da nakon provedenih dokaza optužbe nije zaključio van svake razumne sumnje da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZFBiH jer nije bilo neposrednih svjedoka događaja pa je Općinski sud svoje zaključke morao izvoditi na osnovu iskaza oštećene i apelantove odbrane i pročitane dokumentacije iz čega nije bilo moguće sa sigurnošću izvesti nesumnjiv zaključak da se događaj desio na način kako je to opisano u optužnom aktu.
7. U vezi sa utvrđenim kaznama apelantu, Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra utvrđeno da je apelant prilikom izvršenja krivičnog djela napada na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti, krivičnog djela iz člana 43. stav 1. Zakona kažnjivo po članu 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona i krivičnih djela nasilja u porodici i lake tjelesne povrede, bio bitno smanjeno uračunljiv. U tom kontekstu sud je naveo da je apelantova sposobnost da shvati značaj svog djela kao i njegova sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog sindroma ovisnosti od psihoaktivnih supstanci, odnosno da su one bile prisutne kod apelanta u trenutka izvršenja krivičnog djela, što je pokazao nalaz skrining-testa za apelanta. Sud je naveo da je zbog toga bilo potrebno apelantu izreći i mjeru sigurnosti liječenja od ovisnosti od opojnih droga a što je moguće provesti u ambulantno-dispanzerskom tretmanu. Dalje je navedeno da je apelant krivično djelo nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari učinio u uračunljivom stanju i sa umišljajem. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je utvrdio i izrekao apelantu kazne i mjere sigurnosti navedene u izreci presude.
8. Protiv navedene presude i apelant i kantonalni tužitelj su izjavili žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 009-0-Kž-07-000095 od 18. augusta 2009. godine odbio apelantovu žalbu a žalbu kantonalnog tužitelja djelimično uvažio i u odnosu na osuđujući dio u odluci o krivičnopravnoj sankciji i mjeri sigurnosti obaveznog liječenja od ovisnosti preinačio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je apelantu za djela za koja je prvostepenom presudom proglašen krivim utvrdio kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci za krivično djelo napada na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti, za krivično djelo iz člana 43. stav 1. Zakona kažnjivo po članu 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona, te za krivično djelo nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari, za krivično djelo nasilja u porodici kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i za krivično djelo lake tjelesne povrede utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedan mjesec, pa je uz primjenu odredbi člana 54. KZFBiH apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci u koju mu je na uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru u periodu od 27. decembra 2004. godine do 12. januara 2005. godine. Uz navedenu kaznu zatvora Kantonalni sud je apelantu izrekao i mjeru sigurnosti obaveznog liječenja od ovisnosti koja će se izvršiti uz izdržavanje kazne zatvora dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena ali najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora izrečene predmetnom presudom. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
9. Kantonalni sud je naveo da je održao sjednicu vijeća na koju nisu pristupili ni kantonalni tužitelj niti apelant a koji su uredno obaviješteni. Kantonalni sud je obrazložio da su neosnovani žalbeni prigovori kantonalnog tužitelja da je, u pogledu oslobađajućeg dijela presude, prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da nije van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja sigurnosti. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je osnovan tužiteljev prigovor da je prvostepeni sud povrijedio KZFBiH jer je izricanjem odluke o uvjetnoj osudi prekoračio ovlaštenje kada je utvrdio kaznu zatvora u dužem trajanju od dvije godine i izrekao uvjetnu osudu a uvjetna osuda se može izreći samo ako je počinitelju utvrđena kazna zatvora do dvije godine, a što je, prema obrazloženju presude, Kantonalni sud otklonio na način što je preinačio prvostepenu presudu u dijelu o krivičnopravnoj sankciji apelantu. Pri tom je Kantonalni sud naveo da je neosnovana apelantova žalba vezana za krivičnopravnu sankciju u vezi sa nedovoljnim ocjenjivanjem olakšavajućih okolnosti, pogotovo kada se ima u vidu da je apelant većinu krivičnih djela počinio bitno smanjene uračunljivosti. Kantonalni sud je naveo da je uzajamnom ocjenom svih okolnosti, uzimajući u obzir težinu krivičnih djela i apelantovu krivičnu odgovornost, našao da te okolnosti ne opravdavaju izricanje uvjetne osude jer se takvom osudom ne može postići svrha kažnjavanja iz člana 42. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), odnosno ciljevi generalne i specijalne prevencije u smislu da će ta kazna djelovati na apelanta da ubuduće ne vrši krivična djela a istovremeno djelovati i na svijest građana o opasnosti i štetnosti činjenja krivičnih djela i opravdanosti kažnjavanja počinitelja, već da će se izvršenjem izrečene kazne zatvora ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 42. ZKPFBiH pa da stoga nema mjesta blažem kažnjavanju apelanta.
10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno procijenio odlučne činjenice i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, jer, prema njegovom mišljenju, presuda Kantonalnog suda ne sadrži adekvatno obrazloženje zašto je umjesto uvjetne osude osuđen na kaznu zatvora. Apelant navodi da je tačan navod iz osporene presude da se uvjetna osuda može izreći samo ako je počinitelju utvrđena kazna zatvora do dvije godine ali da je, kako je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju kraćem od dvije godine, bilo mjesta da mu bude izrečena uvjetna osuda, pogotovo zbog toga što nikad ranije nije bio u sukobu sa zakonom, te da bi se i uvjetnom osudom, prema apelantovom mišljenju, postigla svrha kažnjavanja. Zbog navedenog, apelant smatra da je bilo potrebno prekinuti izvršenje kazne zatvora koja mu je izrečena navedenom presudom, ukinuti osporenu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak Kantonalnom sudu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima koji se isključivo odnose na procjenu utvrđenog činjeničnog stanja, nedostatak obrazloženja osporene presude i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li su prekršeni pravo na dom i pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U vezi sa apelantovim navodima o nedovoljno obrazloženoj odluci u pogledu izricanja kazne zatvora umjesto uvjetne kazne i s tim u vezi pogrešne primjene materijalnog prava zbog pogrešne procjene činjenica predmeta, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se odgovori na svaki navod, nego samo na onaj koji ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, ocjenjujući žalbene navode i apelanta i tužiteljstva, te dovodeći te navode u kontekst sa utvrđenim činjeničnim stanjem predmeta, dovoljno jasno i iscrpno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, u pogledu potrebe izricanja kazne zatvora apelantu (a ne uvjetne osude) i mjere osiguranja koja se sastojala u obaveznom liječenju od ovisnosti od opojnih droga u toku trajanja izdržavanja kazne zatvora, a u kontekstu ostvarivanja ciljeva generalne i specijalne prevencije, a navedena obrazloženja ni u čemu ne izgledaju proizvoljno i zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović