Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2201/09 (S. J.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pojam doma
  • Troškovi postupka
  • Ništavost
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2201/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 2201/09, rješavajući apelaciju Slavka Jokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Jokića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 037450 09 GŽ od 27. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Jokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Valentina M. Stanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 037450 09 GŽ od 27. maja 2009. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda, obustavio izvršenje Presude Okružnog suda broj 71 0 P 037450 09 GŽ od 27. maja 2009. godine.

2. Stavom 1. izreke presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 037450 05 P od 26. decembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Hajrije Bešić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da sud obaveže apelanta da joj preda u posjed stan u Banjoj Luci pobliže naveden u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Stavom 2. izreke je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i proglašen ništavim ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen između Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: prodavac) kao prodavca i tužiteljice kao kupca ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem OV 26889/03 od 23. decembra 2003. godine. Stavom 3. izreke obavezan je prodavac da tužiteljici kao kupcu vrati otkupnu cijenu predmetnog stana u roku od 30 dana po donošenju presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom 4. izreke apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je podnesen protiv Zavoda za izgradnju AD Banja Luka odbijen je kao neosnovan, dok je stavom 5. izreke presude odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da navedeni ugovor o otkupu predmetnog stana ne proizvodi pravno dejstvo. Dalje, stavom 6. izreke obavezana je tužiteljica da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 860,00 KM u roku od 30 dana po donošenju presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova spora odbijen. Stavom 7. izreke obavezana je tužiteljica da prodavcu naknadi troškove postupka u iznosu od 800,00 KM u roku od 30 dana nakon donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je tužiteljica podnijela tužbu protiv apelanta i tražila da joj apelant preda u posjed predmetni stan uz navode da je taj stan otkupila 23. decembra 2003. godine i tako postala vlasnica stana, zbog čega apelant predmetni stan koristi bez pravnog osnova, da ne plaća zakupninu niti joj stan želi vratiti u posjed. Navedeno je i da je apelant podnio tužbu protiv tužiteljice, prodavca i Zavoda za izgradnju AD Banja Luka uz zahtjev da se ugovor o otkupu predmetnog stana proglasi ništavim jer je tužiteljica izbjeglo i raseljeno lice koje živi na području Švedske i da nije tražila povrat predmetnog stana, zbog čega joj je prestalo stanarsko pravo. S obzirom na to da su se stranke saglasile da se predmetni postupci spoje, Osnovni sud je rješenjem odredio da se postupci spoje i provede jedinstven postupak.

4. Osnovni sud je naveo da je u postupku iz provedenih dokaza pobliže navedenih u presudi utvrđeno da je tužiteljica na osnovu ugovora o korištenju stana od 27. marta 1980. godine bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu u kojem je i stanovala, da je tužiteljica u toku 1995. godine u predmetni stan primila apelanta sa porodicom koji su od tada živjeli s njom; da je 1996. godine nakratko otišla kod kćerke a zatim i kod sina u Švedsku, a da je apelant ostao sa porodicom u predmetnom stanu, da bi 27. novembra 1997. godine ishodio privremeno rješenje Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom, te postao privremeni korisnik tužiteljicinog stana. Nakon toga, ugovorom koji je prodavac zaključio sa tužiteljicom kao kupcem, tužiteljica je otkupila predmetni stan, ugovor je ovjeren u sudu 23. decembra 2003. godine, te se tužiteljica 15. decembra 2004. godine uknjižila kao vlasnica predmetnog stana u knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova. Dalje, navedeno je da je zaključkom OMI Banja Luka od 7. juna 2005. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 26. septembra 2005. godine, odbačen kao neblagovremen tužiteljicin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. U vezi s navedenim, Osnovni sud je istakao da je sporno pitanje u konkretnom slučaju da li je zaključeni ugovor o otkupu predmetnog stana suprotan odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 72/07; u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), te da li je pravno ništav, od čega zavisi i tužiteljicino pravo na posjed stana. Navedeno je da je čl. 9. i 10. Zakona o privatizaciji propisano da se može otkupiti stan u državnom vlasništvu na kojem postoji stanarsko pravo a da pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava, te da je članom 16. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da prestaje stanarsko pravo nosiocu koju u roku propisanom tim zakonom ne podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed nadležnom organu uprave, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, a da je rok za podnošenje navedenog zahtjeva do 19. aprila 2000. godine, čijim protekom nosilac stanarskog prava koji je posjed stana izgubio u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine gubi stanarsko pravo.

5. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je tužiteljica, koja je bila nositeljica stanarskog prava, shodno odredbama člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene, izgubila stanarsko pravo jer je izgubila posjed predmetnog stana početkom 1996. godine i u propisanom roku nije podnijela zahtjev za njegov povrat. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da tužiteljica u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu predmetnog stana nije bila nositeljica stanarskog prava, zbog čega je zaključio da je sporni ugovor pravno ništav. Osnovni sud je obrazložio da je, u skladu sa odredbama člana 104. Zakona o obligacionim odnosima, po službenoj dužnosti, naložio prodavcu stana da tužiteljici vrati otkupnu cijenu stana, te je, shodno tome, odbio i tužiteljicin tužbeni zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Obrazloženo je i da nije od utjecaja tužiteljicin prigovor da apelant nije ovlašten da zahtijeva ništavost spornog ugovora s obzirom na to da je ovlaštenje isključivo Pravobranilaštva Republike Srpske, jer je, prema mišljenju Osnovnog suda, ništavost ugovora opći institut obligacionog prava i svako zainteresovano lice je ovlašteno da zahtijeva da se utvrdi ništavost pravnog posla o kojoj sud vodi računa po službenoj dužnosti.

6. Protiv navedene presude tužiteljica i prodavac stana su izjavili žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 037450 09 GŽ od 27. maja 2009. godine tužiteljicinu žalbu uvažio i preinačio stav 1. izreke prvostepene presude tako da je obavezao apelanta da tužiteljici preda u posjed predmetni stan, dok je istovremeno odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen između prodavca i tužiteljice (stav 2. izreke prvostepene presude), te je obavezan apelant da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. decembra 2008. godine do isplate. Okružni sud je, također, obavezao apelanta da tužiteljici na ime sastava žalbe plati iznos od 300,00 KM u roku od 30 dana, dok je tužiteljicin zahtjev za isplatu razlike od traženih do dosuđenih troškova žalbenog postupka odbio. Presudom je uvažena i žalba prodavca i prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je prodavac obavezan da tužiteljici kao kupcu vrati otkupnu cijenu stana (stav 3. izreke prvostepene presude), tako što je u tom dijelu prvostepena presuda ukinuta a apelant obavezan da prodavcu naknadi troškove postupka u iznosu od 800,00 KM u roku od 30 dana.

7. U obrazloženju presude je navedeno da bi u konkretnoj pravnoj stvari bilo mjesta primjeni odredbe člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene da je tužbu podnijelo Pravobranilaštvo Republike Srpske koje prema Zakonu o privatizaciji ima ovlaštenje da temeljem odredbe člana 18. stav 2. tog zakona traži utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o otkupu stana ako je taj ugovor zaključen suprotno odredbama Zakona o privatizaciji. Međutim, pri činjenici da je postupak za utvrđenje ništavosti tog ugovora vođen povodom apelantove tužbe, onda je bilo potrebno utvrditi da li je apelant imao pravni interes za pokretanje tužbe. S tim u vezi, Okružni sud je, između ostalog, obrazložio da je članom 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da na ništavost pazi sud po službenoj dužnosti i da se na nju može pozvati svako zainteresovano lice, ali „da je sud ovlašten da po službenoj dužnosti ispituje ništavost samo u slučaju kada su zainteresovane stranke podnijele tužbu da riješe neki međusobni materijalno-pravni odnos odnosno kada odlučuje o zahtjevu koji su stranke opredijelile tužbom ili stavile tokom postupka. Kako u konkretnom slučaju tuženi-protivtužitelj nije u materijalno-pravnom odnosu sa tuženim, to je dakle za podnošenje tužbe u smislu odredbe člana 54. stav 1. Zakona o parničnom postupku morao dokazati postojanje konkretnog pravnog interesa za podnošenje ovakve tužbe kojom će, u odnosu na tužiteljicu-protivtuženu ishoditi povoljniji položaj u odnosu na predmetni stan.“

8. Okružni sud je naveo da je postojanje pravnog interesa za utvrđivanje određenog prava ili pravnog odnosa pretpostavka dopuštenosti tužbe za utvrđenje, te da je prvostepeni sud u toku pripremne faze postupka obavezan, temeljem odredbi člana 67. stav 1. tačka 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužbu odbaciti ako utvrdi da ova procesna pretpostavka nije ispunjena. Dalje je navedeno: „Međutim, u konkretnom slučaju tuženi-protivtužitelj Slavko Jokić nije u materijalno-pravnom odnosu sa tužiteljicom-protivtuženom, pa ni rješenje ovog spora, eventualno u njegovu korist ne može promijeniti njegov pravni odnos prema predmetnom stanu, jer on ima samo status privremenog korisnika tog stana iz kojeg razloga ne može biti zainteresovano lice koje je ovlašteno u smislu odredbe člana 109. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima da podnese ovakvu tužbu. U prilog navedenom je i izjašnjenje Grada Banja Luka od 22. novembra 2005. godine povodom podneska Slavka Jokića a u kojem se navodi da Grad Banja Luka sa predmetnim stanom za sada ne može raspolagati jer, ukoliko je stanarsko pravo prestalo usljed nepodnošenja zahtjeva za povrat stana, davalac stana može raspolagati sa stanom tek kad ga Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica vrati davaocu stana na korištenje u roku koji je propisan odredbom člana 31. Zakona o prestanku primjene“. Okružni sud je, u vezi s tim, obrazložio i da Ministarstvo ima zakonsku obavezu da stan vrati davaocu stana na korištenje, a to je u konkretnom slučaju prodavac, a čime bi apelantu prestao status privremenog korisnika predmetnog stana zbog čega apelant, prema ocjeni tog suda, pri činjenici da predmetni stan ne koristi ni na osnovu ugovora o korištenju stana ni na osnovu ugovora o zakupu, nema pravni interes za podnošenje takve vrste tužbe i zbog čega se njegovom zahtjevu za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o otkupu stana nije moglo udovoljiti. Prema obrazloženju presude, pri ovakvom stanju stvari proizlazi da je, uzimajući u obzir činjenicu da je tužiteljica vlasnica stana po osnovu ugovora o otkupu koji povodom apelantove tužbe nije upitan, to je bilo potrebno udovoljiti tužiteljicinom zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana jer je ona dokazala da je vlasnik i da se predmetni stan nalazi u apelantovom posjedu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je primjenom člana 397. stav 2. ZPP preinačio prvostepenu presudu i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka na način da je u smislu člana 386. stav 1. ZPP (kojim je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove) obavezao apelanta da tužiteljici i prodavcu naknadi troškove postupka.

9. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava a naročito u odnosu na utvrđenje da nema pravni interes budući da ima samo status privremenog korisnika predmetnog stana i smatra da je dugogodišnji savjesni i zakoniti korisnik i posjednik stana a da je tužiteljica izgubila stanarsko pravo jer nije na vrijeme podnijela zahtjev za povrat stana, zbog čega nije ni mogla podnijeti tužbu protiv njega. Apelant smatra da je Okružni sud donošenjem osporene presude osnažio ništav pravni posao, te da je nesporno da je tužiteljica na nezakonit način otkupila predmetni stan. Apelant navodi da je nezaposleno lice i da niko od članova njegove mnogobrojne porodice ne radi niti ima bilo kakve druge izvore prihoda, te da bi izvršenjem osporene presude u dijelu koji se odnosi na troškove postupka ostao bez hljeba, čime bi mu bilo prekršeno pravo na imovinu, a ostao bi i bez doma jer nema alternativni smještaj, pa traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje osporene presude i na taj način ga oslobodio plaćanja troškova postupka a kao dokaz dostavlja uvjerenja o nezaposlenosti Zavoda za zapošljavanje.

Relevantni propisi

10. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) relevantne odredbe glase:

Član 1. [...] Odredbe ovog zakona se primjenjuju na nekretnine uključujući poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće u privatnom vlasništvu i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove na kojima postoji stanarsko pravo (stanovi), koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira na to da li su nekretnina ili stan bili proglašeni napuštenim: pod uvjetom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nekretnine izgubio posjed nekretnine ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine.

Član 3.

Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nekretnine koji je napustio nekretninu ima pravo na vraćanje te nekretnine sa svim pravima koje je imao do 30. aprila 1991. godine, odnosno do momenta napuštanja nekretnine. Član 4.

Pod pojmom vlasnik, posjednik, odnosno korisnik u smislu ovog zakona smatra se lice koje je u trenutku proglašenja nekretnine napuštenom bilo prema važećim propisima vlasnik, posjednik, odnosno korisnik te nekretnine ili je bilo vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nekretnine u vrijeme kada je izgubilo posjed na nekretnini koja nije proglašena napuštenom.

Član 7.

Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik napuštenih nekretnina iz člana 4. ima pravo da u svako vrijeme lično ili posredstvom opunomoćenika podnese zahtjev za vraćanje napuštenih nekretnina u posjed ili raspolaganje na drugi način. Pravo vlasnika da podnese zahtjev ne zastarijeva. [...]

11. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 72/07) relevantne odredbe glase:

Član 18.

Sud koji vrši ovjeru potpisa na ugovoru o otkupu stana dužan je primjerak ovjerenog ugovora, zajedno sa ispravama na osnovu kojih je zaključen, dostaviti javnom pravobraniocu i ministarstvu nadležnom za stambene odnose. Javni pravobranilac dužan je u roku do jedne godine od dana potpisivanja ugovora tužbom sudu tražiti poništenje ugovora koji je zaključen suprotno odredbama ovog zakona.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku i dao detaljne razloge zašto nije bilo moguće udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu, odnosno zašto je udovoljio tužiteljicinom tužbenom zahtjevu za predaju u posjed predmetnog stana pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o privatizaciji, ZOO-a i Zakona o prestanku primjene, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već nalazi da je u skladu sa standardima Evropske konvencije. S tim u vezi, a u pogledu apelantovih navoda da je relevantnim odredbama ZOO-a propisano da svako zainteresirano lice ima pravo tražiti proglašavanje ugovora ništavim i da je Okružni sud pogrešno postupio kada mu je oduzeo to pravo, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud iscrpno obrazložio zašto ovi navodi ne mogu utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u konkretnom slučaju materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, zbog čega su ovi navodi neosnovani.

16. U pogledu dosuđenih troškova postupka, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odluku o troškovima donio na osnovu relevantnih odredbi ZPP i Advokatske tarife, te je apelanta, s obzirom na to da je u cijelosti izgubio parnicu, u konačnici obavezao da naknadi troškove spora zbog čega Ustavni sud i apelantove navode o pogrešno dosuđenim troškovima postupka smatra neosnovanim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o kršenju člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ javnih vlasti u poštivanje apelantovog „doma“.

18. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju „bespravni korisnici“, ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

19. Ocjenjujući da li se sporni stan može smatrati apelantovim „domom“, u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je apelant u predmetnom stanu živio sa svojom porodicom kao u svom domu, te da je imao namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu, budući da shodno stavovima navedenim u prethodnoj tački ove odluke, apelantov pravni status u vezi s predmetnim stanom nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati njegovim domom. Prema tome, iako apelant ima status privremenog korisnika, njegov navedeni status ne oduzima predmetnom stanu svojstvo „doma“ u smislu Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim „domom“, u smislu člana 8. Evropske konvencije.

20. Ustavni sud primjećuje da osporena odluka Okružnog suda nesporno predstavlja „miješanje“ u poštivanje apelantovog prava na „dom“, ali da je miješanje u apelantov dom zasnovano na zakonu. Naime, citiranim odredbama Zakona o privatizaciji propisano je da isključivo javni pravobranilac i to u ograničenom roku (do jedne godine od dana potpisivanja ugovora) ima ovlaštenje da traži poništenje ugovora o otkupu stanova u državnom vlasništvu koji su zaključeni suprotno odredbama ovog zakona, a koje mu sud koji vrši ovjeru ugovora mora dostaviti na uvid. Kako je u konkretnom slučaju sporni ugovor prošao navedenu proceduru i tužiteljica se uknjižila kao vlasnica predmetnog stana, a javni pravobranilac nesporno nije pokrenuo postupak za poništenje spornog ugovora, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom zasnovano na zakonu. To je nezavisno od činjenice da tužiteljica nije tražila povrat predmetnog stana budući da ta okolnost, sama po sebi, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta i navedene zakonske odredbe, ne može predstavljati povredu apelantovih ustavnih prava. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom opravdano i da predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije budući da je, kako je već rečeno, nesporno da je tužiteljica postala vlasnica predmetnog stana i da ovlaštenja koja ona crpi iz tog statusa, a koja ujedno obavezuju javnu vlast da joj u smislu garancija prava na imovinu omogući neometano uživanje njene imovine, pretežu nad interesom apelanta kao privremenog korisnika da nastavi koristiti predmetni stan. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Apelant, dalje, smatra da su mu osporenom presudom prekršeni i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zloupotrebu prava iz člana 17. Evropske konvencije. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud iz sadržaja apelacije zaključuje da apelant kršenje ovog prava ističe u vezi sa pravom na pravično suđenje. Budući da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant u konkretnom postupku učestvovao i kao tužilac, te da je imao mogućnost da iznosi dokaze i argumente u svoju korist, da je predmetni postupak vođen na dvije sudske instance, te da činjenica da apelant u konkretnom postupku nije uspio sa svojim zahtjevom, ne dovodi u pitanje dostupnost pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, kao i u prethodnim tačkama utvrđenu neosnovanost apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovanim.

22. U pogledu navoda o kršenju zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi mogli ukazivati da je nadležni sud, čiju presudu osporava, zloupotrijebio pravo niti je takva zloupotreba vidljiva iz činjenica konkretnog predmeta pa i navode o kršenju zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2201/09 (S. J.) | Sudska praksa | Aktio