Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-242/09 (R. S.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-242/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 242/09, rješavajući apelaciju Ružice Sokić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64 /08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ružice Sokić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-
000 039 od 3. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1861/04 od 13. juna 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-231/04 od 15. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ružica Sokić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, koju zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnijela je 28. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 039 od 3. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1861/04 od 13. juna 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-231/04 od 15. juna 2004. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 25. maja 2009. godine i 7. februara 2012. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-231/04 od 15. juna 2004. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev (tužba podnesena 26. augusta 2002. godine) kojim je tražila da se utvrdi da su ništavi ugovori zaključeni 23. juna 2000. godine i 22. septembra 2000. godine između V.S. kao tetke i V.S. kao apelanticine majke (u daljnjem tekstu: apelanticine pravne prednice), s jedne strane, i «Sokić Kaldera Kompani gradnje» Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i ODP Zavoda za izgradnju Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetuženi), s druge strane. Ujedno je apelantici odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se tuženi obavežu da joj isplate naknadu materijalne štete u iznosu od 353.303,90 KM. Istom presudom apelantica je obavezana da prvotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.220,00 KM i drugotuženom u iznosu od 2.160,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđivanja pa do isplate. Na osnovu provedenog saslušanja stranaka i uvida u priloženu dokumentaciju tokom postupka utvrđeno je da je apelantica jedina nasljednica pravnih prednica, koje su joj za života (punomoć broj Ov-85/99 od 22. februara 1999. godine i Ov-87/99 od 23. februara 1999. godine) dale ovjerene punomoći, kojima su je ovlastile da u njihovo ime raspolaže nekretninama. Osnovni sud je, dalje, nespornim utvrdio da je apelantica 26. augusta 1999. godine dala punomoć advokatu R.DŽ. (punomoć broj Ov-4393/99 od 26. augusta 1999. godine) da kao njen zamjenik zastupa njene pravne prednice. Osnovni sud je konstatovao da iz Ugovora broj 03-2617/2000 od 23. juna 2000. godine proizlazi da je taj ugovor zaključen između drugotuženog i apelanticinih pravnih prednica i trećetuženog. Navedenim ugovorom utvrđeni su troškovi uređenja gradskog građevinskog zemljišta u iznosu od 787.407,79 KM, te da je ugovoreno da će apelanticine pravne prednice platiti kao investitori iznos od 534.187,79 KM na ime troškova uređenja gradskog građevinskog zemljišta, kao i da će u vrijednosti preostalog iznosa investitor sam obaviti uređenje gradskog građevinskog zemljišta. Također je navedenim ugovorom utvrđen i stručni nadzor trećetuženog. Ugovorom zaključenim 22. septembra 2000. godine između apelanticinih pravnih prednica, prvotuženog i drugotuženog određeni su troškovi uređenja gradskog građevinskog zemljišta, kao i renta u iznosu od 43.210,56 KM. Prilikom zaključenja navedenih ugovora apelanticine pravne prednice je zastupala R.DŽ, na osnovu punomoći broj Ov-4393/99 od 26. augusta 1999. godine, ovjerene u Osnovnom sudu, koju je dala apelantica. Prema sadržaju punomoći utvrđeno je da je apelantica ovlastila advokata da može zaključivati sve pravne poslove vezane za prodaju nekretnina, odnosno da može pribaviti dokumentaciju vezanu za gradnju na predmetnim nekretninama i zaključiti ugovore o ortakluku sa P.R. Osnovni sud je nespornim utvrdio da iz punomoći broj Ov-85799 od 22. februara 1999. godine i Ov-87/99 od 23. februara 1999. godine proizlazi da apelantica nema ovlaštenja prenijeti punomoć na treće lice. Dalje je tokom postupka, a na osnovu apelanticine izjave i Rješenja o nasljeđivanju IV opštinskog suda u Beogradu broj 0-2147/2000 utvrđeno da su apelanticine pravne prednice umrle i to S.V. 2. januara 2000. godine i V.S. 21. januara 2000. godine. Sud je na osnovu uvida u apelanticinu izjavu datu u Opštini Vračar OV-22967 od 18. septembra 2000. godine utvrdio da je apelantica prodala nekretnine P.R. u ulici Jevrejska broj 60, i to kuću i kućište na k.č. br. 67/7 i 67/6, po novom premjeru 4131 i 4133 upisane u zk. ul. 379 k.o. Banja Luka, kao i da je kuću od 28 mizgrađenu na parceli KČ-67/25 površine 93 mupisanu u zk. ul. 379 k.o. Banja Luka prodala preduzeću «Kaldera Kompani» d.o.o. Laktaši, te da je izmirena u cijelosti sa kupoprodajnom cijenom, kao i da je ovlastila advokata R.DŽ. da obavi sve pravne poslove za nju, na osnovu čega je Osnovni sud zaključio da je apelantica znala za smrt pravnih prednica ali je ipak zaključila sporne ugovore, te je konstatovao da navedeni ugovori nisu ništavi primjenom odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39785, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Također, Osnovni sud je zaključio da apelantici ne pripada pravo na naknadu štete kako je to tražila u tužbenom zahtjevu budući da je tokom postupka utvrđeno da je u cijelosti izmirena sa kupoprodajnom cijenom, te da je primjenom odredbe člana 155. ZOO-a sud utvrdio da apelantica nije pretrpjela štetu, odnosno da nije došlo do umanjenja niti sprječavanja povećanja njene imovine.
3. Presudom Okružnog suda broj Gž-1861/04 od 13. juna 2005. godine apelanticina žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena na način da je utvrđeno da su primjenom odredbe člana 103. ZOO-a apsolutno ništavi ugovori br. 03-2617/2000 od 23. juna 2000. godine i 22. septembra 2000. godine. U preostalom dijelu kojim je odlučeno o apelanticinom zahtjevu za naknadu materijalne štete apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom preinačena je odluka o troškovima parničnog postupka na način da svaka stranka sama snosi svoje troškove postupka. Na osnovu izjava svjedoka i uvida u pismene isprave, Okružni sud je utvrdio da je zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnih ugovora zasnovan na činjenici da je apelantica 26. augusta 1999. godine dala punomoć advokatu R.DŽ. da kao zamjenik zastupa apelanticine pravne prednice u pravnim poslovima vezanim za prodaju nekretnina, iako za to nije bila ovlaštena, kao i da su pravne prednice u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora bile mrtve, odnosno da je advokat R.DŽ. prekoračio ovlasti iz zajedničke punomoći. Budući da apelanticine pravne prednice u momentu zaključenja spornih ugovora nisu imale pravnu sposobnost, s obzirom na to da su bile mrtve, Okružni sud je zaključio da se ugovori koje su zaključile smatraju ništavim primjenom odredbe člana 103. ZOO-a, odnosno da ne proizvode pravno dejstvo. Dalje je navedeno da apelantica potražuje naknadu materijalne štete budući da je na osnovu spornih ugovora srušena kuća u ul. Dositeja Obradovića i Jevrejska, čija je vrijednost prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke iznosila 353.303,90 KM. U obrazloženju je navedeno da je primjenom odredbe člana 86. ZOO-a, prema kojoj zastupnik (supstitut) ne može prenijeti svoja ovlaštenja na drugoga, utvrđeno da apelantica nije imala ovlaštenje za prenošenje punomoći na drugo lice, iz čega proizlazi da je punomoć bila ništava kao samostalan pravni posao u smislu odredaba člana 89. stav 2. u vezi sa članom 103. ZOO-a, kojim je propisano da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav. Također je utvrđeno da apelanticina izjava od 18. septembra 2000. godine, koju apelantica tokom postupka nije osporila i na osnovu koje proizlazi da je apelantica prodala nekretnine P.R. i prvotuženom, kao i da je u cijelosti izmirena u pogledu kupoprodajne cijene, nije od uticaja na valjanost predmetnih ugovora, budući da apelanticine pravne prednice nisu u momentu sklapanja spornih ugovora imale pravnu sposobnost, te je Okružni sud zaključio da su sporni ugovori ništavi. Okružni sud je konstatovao da je pravilno prvostepenom presudom odbijen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne štete, budući da ništavim ugovorima nije izvršeno rušenje kuće u ul. Dositeja Obradovića i Jevrejska, jer obaveze spornih ugovora nisu bile davanja već činjenja i propuštanja (odnosno ukupna vrijednost troškova uređenja gradskog građevinskog zemljišta, vrijednost koju je investitor dužan platiti i ugovorena kompenzacija troškova uređenja zemljišta na stanovima koji će biti izgrađeni), na osnovu čega je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev u ovom dijelu, u smislu odredbe člana 104. ZOO-a, neosnovan. Ujedno je utvrđeno da svaka stranka sama snosi svoje troškove parničnog postupka.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 039 od 3. decembra 2008. godine revizija prvotuženog je uvažena u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova postupka na način da je apelantica obavezana da prvotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.220,00 KM, od 15. juna 2004. godine, primjenom odredbe člana 386. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Istom presudom je utvrđeno da se revizija apelantice i drugotuženog odbijaju. Dopuna apelanticine revizije od 14. oktobra 2005. godine je odbačena kao neblagovremena. Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da su predmetni ugovori ništavi, te da je rušenje stare kuće apelanticinih prednica izvršeno na osnovu Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 25-475-483/2000 od 18. maja 2000. godine, kojim je prvenstveno konstituisano pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta radi građenja u korist apelanticinih prednica, Rješenja Sekretarijata za prostorno uređenje, saobraćaj i komunalne poslove Grada Banja Luka broj 364-00-01284/2000-00 od 11. maja 2000. godine, kojim je izdata urbanistička saglasnost za gradnju novog stambeno-poslovnog objekta i Rješenja Odjeljenja za uređenje Grada Banja Luka broj 01-361-831/2000 od 25. oktobra 2000. godine, kojim je izdata urbanistička dozvola. Osim toga, sud je utvrdio da je apelantica dala i pismenu saglasnost, izjavom od 18. septembra 2000. godine, te joj shodno navedenom ne pripada pravo na naknadu štete zbog rušenja kuće radi izgradnje novog stambeno-poslovnog objekta, jer je pristala na to i ujedno dobila novčanu naknadu zauzvrat. Također, Vrhovni sud je ukazao da je, u smislu člana 155. ZOO-a, šteta umanjenje nečije imovine i da je, prema odredbi člana 154. ZOO-a, onaj ko je uzrokovao to umanjenje dužan da naknadi štetu, a kako apelantica u vrijeme rušenja kuće nije bila njen vlasnik jer ju je prethodno prodala i za vrijednost kuće i zemljišta dobila 210.000,00 DM, Vrhovni sud je zaključio da rušenjem stare kuće na predmetnom zemljištu nije nastala šteta na apelanticinoj imovini, te joj ne pripada pravo na naknadu štete.
5. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelanticinom mišljenju, redovni sudovi su pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje na koje su pogrešno primijenili materijalno pravo kad su odbili njen tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete. Ističe da je tačno da je dala saglasnost za rušenje stare kuće na predmetnom zemljištu, ali da osim avansa nije dobila naknadu za njenu vrijednost, tako da je na navedeni način pretrpjela štetu i umanjena joj je imovina.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud), Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, suprotno apelanticinim navodima, redovni sudovi su argumentovano obrazložili stav da je zahtjev za naknadu materijalne štete zbog rušenja predmetne kuće neosnovan jer su nesporno utvrdili, na osnovu uvida u apelanticinu izjavu datu u Opštini Vračar OV-22967 od 18. septembra 2000. godine, da apelantica nije bila vlasnik predmetne kuće u vrijeme njenog rušenja, budući da je prethodno prodala i u cijelosti primila kupoprodajnu cijenu, tako da nije pretrpjela štetu na svojoj imovini. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović