Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-780/09 (Ž. G.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-780/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 780/09, rješavajući apelaciju Žarka Gačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Gačića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pž-08- 000150 od 28. januara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-Mals-08-000003 od 19. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Gačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čečave podnio je 13. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pž-08-000150 od 28. januara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-Mals- 08-000003 od 19. septembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 085-0-Mals-08-000003 od 19. septembra 2008. godine obavezan je apelant kao vlasnik SAP „Čečavatrans“ da tužiocu AD „Teslić Prevoz“ Teslić (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati na ime duga iznos od 2.298,58 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način bliže označen u izreci presude. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac protiv apelanta podnio tužbu radi izmirenja duga po osnovu pruženih usluga peronizacije, provizije za prodate autobuske karte i preuzetog prevoza učenika sa mjesečnim kartama u 2006. godini. Tužilac je ukazao da je apelant koristio usluge autobuske stanice u Tesliću, a da za to korištenje nije platio naknadu prema ispostavljenim fakturama za svaki mjesec korištenja.
3. Osnovni sud je, na osnovu izjava parničnih stranaka i materijalnih dokaza prezentovanih tokom postupka, utvrdio da su apelant i tužilac zaključili ugovor kojim je utvrđen način na koji će apelant koristiti usluge autobuske stanice u Tesliću. Stranke su, u iskazima datim na glavnom pretresu, potvrdile da je između njih postojao ugovorni odnos od jula do novembra 2006. godine, nakon čega je apelant prestao koristiti stanične usluge. Apelant je tokom postupka potvrdio da mu je tužilac ispostavio fakture, ali da su one sporne jer je tužilac svoje usluge naplatio daleko više nego što je apelant smatrao da treba. Sud je, ocjenjujući sve dokaze, zaključio da apelantovi prigovori nemaju podlogu u prezentovanim dokazima jer se iz njih ne može zaključiti da usluga koju su ugovorili apelant i tuženi nije pružena, odnosno da nije pravilno obračunata, s obzirom na to da apelant o tome nije priložio ni jedan dokaz. Osnovni sud je, u odgovoru na apelantove prigovore da je pretrpio štetu zbog tužiočevog ponašanja, ukazao da o tim prigovorima nije mogao odlučiti s obzirom na to da apelant nije postavio konkretan zahtjev u kojem je označio na šta se šteta odnosi i koji je obim te štete. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je zaključio da je tužilac apelantu pružao stanične usluge i da mu je za te usluge ispostavio fakture koje je apelant, u skladu sa odredbom člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (kojom je propisano da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a da je dužnik dužan ispuniti obavezu savjesno u svemu kako ona glasi), bio obavezan platiti. Osnovni sud je ukazao i da je, s obzirom na to da apelant nije ispunio svoju obavezu, a tužilac ga je pozvao na ispunjenje, apelant pao u docnju u ispunjenju novčane obaveze danom isteka valute po svakom računu pojedinačno kao određenog roka za ispunjenje obaveze u smislu odredbe 324. Zakona o obligacionim odnosima, te da stoga tužiocu pripada i pravo na zakonsku zateznu kamatu, u skladu sa odredbom člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.
4. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Pž-08-000150 od 28. januara 2009. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv prvostepene presude. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud tokom postupka, posebno na osnovu apelantovog iskaza, utvrdio da je tužilac apelantu pružao stanične usluge, kao i činjenicu da apelant nije sporio dug po osnovu prevoza učenika, pa kada je Okružni sud sve navedeno doveo u vezu sa finansijskim karticama i priloženim računima, utvrdio je da je apelant, u smislu odredbe člana 262. u vezi sa članom 324. Zakona o obligacionim odnosima, bio u obavezi da isplati dug tužiocu. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je tužilac svakodnevnim radnjama ometao apelanta da ostvari veći učinak i naplatu, kao i navode o pismenoj zabrani apelantu da uđe u službene prostorije tužioca i autobusku stanicu, jer je navedeni dopis tužilac apelantu uputio 12. februara 2007. godine, dakle tri mjeseca po isteku perioda u kojemu je tužilac apelantu pružao usluge. Na osnovu navedenog, Okružni sud je utvrdio da apelantovi žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude, jer su sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene tokom prvostepenog postupka, pa apelantovim žalbenim navodima nije bilo moguće udovoljiti.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da suđenje u konkretnom slučaju nije bilo pravično zato što tužilac osim nespornog izdavanja računa ničim nije dokazao da apelant i pored upozorenja, a prije toga i faktičke zabrane apelantu da koristi stanične usluge, stvorio je sebi obavezu da plati nešto što nije koristio i to zabranom tužioca. Apelant je naveo da u konkretnom slučaju nije toliko presudno da li je apelant i koliko pretrpio štetu te koliko ta šteta iznosi, već u tome da li je jedna strana (protivnik apelacije) pružila, odnosno stavila na raspolaganje autobusku stanicu odnosno pružila ugovorene stanične usluge. Apelant je predložio da se osporene presude ponište, da se odbije tužiočev zahtjev i da se apelantu naknade troškovi postupka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović