Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-803/09 (N. G.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-803/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 803/09, rješavajući apelaciju Nevenka Gojkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Nevenka Gojkovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-08-000-294 od 4. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu, broj 089-
I-P-07-000362 od 7. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevenko Gojković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Novog Sarajeva podnio je 17. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-08-000-294 od 4. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-I-P-07-000362 od 7. maja 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 089-I-P-07-000362 od 7. maja 2008. godine usvojen je tužbeni zahtjev Srete Gojkovića (u daljnjem tekstu: tužilac) i obavezan je apelant da otkloni uzrok štete koja se javlja u tužiočevom kupatilu u prizemlju porodične kuće bliže označene u navedenoj presudi, na način što će podići postojeću podnu keramiku, izvršiti zamjenu dotrajalih vodovodnih instalacija novim instalacijama, urediti hidroizolaciju kompletnog kupatila, te ponovo postaviti podne keramičke pločice, a sve će te radove izvršiti ovlašćena lica, majstori predmetnih struka.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac u tužbi naveo da je zajedno s apelantom suvlasnik porodične stambene zgrade, da on koristi prizemni stan, a da apelant stanuje na prvom spratu, te da je apelant u nekoliko navrata imao kvarove u kupatilu, pucale su mu odvodne cijevi, što se odrazilo i na tužiočev stan budući da su se na plafonu njegovog kupatila pojavila vlažna fleka. Tužilac je na ročištu održanom 17. marta 2008. godine, nakon što je sproveden dokaz – nalaz vještaka građevinske struke, opredijelio tužbeni zahtjev, pa je tražio da sud donese odluku kojom će obavezati apelanta da otkloni uzrok štete koja se javlja u tužiočevom kupatilu na način opisan u presudi.
4. Osnovni sud je tokom postupka sproveo dokaze saslušanjem svjedoka bliže označenih u presudi, uvidom u nalaz, saslušanjem vještaka građevinske struke Rajka Mitrovića, te čitanjem Izvještaja o izvršenom dopunskom vještačenju broj 089-1-V-07-000-226 od 7. juna 2007. godine. Iz nalaza i iskaza vještaka sud je utvrdio da se na plafonu u tužiočevom kupatilu pojavila mokra fleka, koja se neprestano natapa i u centru fleke prokapava. Vještak je utvrdio da vlaga dolazi iz apelantovog kupatila i da se kupatilo u tužiočevom stanu ne može koristiti zbog bezbjednosnih razloga, s obzirom na to da postoji stalna opasnost od otpadanja komada maltera s plafona, kao i mogućnost infekcije od otpadnih voda. Vještak je u svom dopunskom nalazu broj 089-1-V-07-000-226 od 7. juna 2007. godine ukazao da apelant, da bi se sanirali ovi kvarovi, treba u svom stanu podići postojeću podnu keramiku, izvršiti zamjenu dotrajalih vodovodnih instalacija, uraditi hidroizolaciju kompletnog kupatila i ponovo postaviti podne pločice. Sve navedeno je vještak potvrdio prilikom davanja iskaza na glavnom ročištu 17. marta 2008. godine. Osnovni sud je i iz iskaza ostalih saslušanih svjedoka utvrdio da je na plafonu tužiočevog kupatila postojala velika mokra fleka, koju je tužilac u više navrata pokušao sanirati, ali bezuspješno budući da je voda iz stana na spratu stalno curila.
5. Sud je ukazao na odredbu člana 156 Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da svako može zahtijevati od drugog da ukloni izvor opasnosti od kog prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, pa je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, obavezao tuženog da postupi prema tužiočevom tužbenom zahtjevu.
6. Sud je ukazao i da apelant u ovom postupku nije aktivno učestvovao, sudu nije predlagao dokaze na kojima zasniva svoje navode iz odgovora na tužbu niti se pojavljivao na ročištima. U svom odgovoru na tužbu tuženi je navodio da je on angažovao vodoinstalatera Močila Dvičića i da je navodno on vršio radove u njegovom kupatilu, međutim, nije obavijestio sud o adresi tog vodoinstalatera kako bi ga sud eventualno po prijedlogu tuženog i pozvao. Dalje, predlagao je kao dokaze i pozive sa telefona tuženog za lica Arsenija Bjelicu i Novicu Škrbu (svjedoci u konkretnom predmetu), te urgencije po predmetima koji se vode u ovom sudu. Međutim, urgencije ne mogu biti dokaz u parničnom postupku kao što je ovaj pa ih sud nije ni sprovodio.
7. U toku trajanja postupka pred Osnovnim sudom apelant je 12. marta 2008. godine podnio zahtjev za izuzeće postupajuće sutkinje u navedenom predmetu broj 089-I-P-07-000362 koji se vodi pred Osnovnim sudom, koji je Rješenjem Osnovnog suda broj 089-0-SU-08-000484 od 21. marta 2008. godine odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Osnovnog suda je navedeno da je predsjednik suda izvršio uvid u spis predmeta u kom sutkinja postupa i pribavio je izjašnjenje sutkinje. Navedeno je da je sutkinja u svom izjašnjenju ukazala da su svi apelantovi navodi iz zahtjeva za izuzeće u cijelosti neosnovani, te da su svi postupci u kojima je ona postupala, a u kojima su stranke apelant i njegov brat (u ovom postupku tužilac) vođeni u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku. Sutkinja je ukazala da je i u drugim postupcima u kojima se kao stranke pojavljuju apelant i tužilac, apelant takođe tražio izuzeće sudija, te je istakla da ona ni u jednom momentu nije bila neobjektivna ili pristrasna, da se apelant ne pridržava pravila i rokova iz Zakona o parničnom postupku, da ne poštuje naloge suda, pa zbog toga ne može imati ni adekvatnu zaštitu u postupcima. Predsjednik suda je, nakon što je ocijenio navode iz apelantovog zahtjeva, stanje u spisu i izjašnjenje postupajuće sutkinje, zaključio da zahtjev za izuzeće nije osnovan, s obzirom na to da apelant nije dokazao da postoje činjenice koje je istakao u zahtjevu, niti da postoje razlozi za izuzeće iz člana 357 Zakona o parničnom postupku.
8. Presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-08-000-294 od 4. februara 2009. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Osnovnog suda broj 089-I-P-07-
000362 od 7. maja 2008. godine i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi u kojima je istakao da je vještakov nalaz irelevantan. Okružni sud je ukazao da je nalaz vještaka prvostepeni sud pravilno ocijenio, da navedeni nalaz korespondira ostalim dokazima sprovedenim tokom postupka, te da je navedenim dokazima na nesumnjiv način potvrđeno da je uzrok štete u tužiočevom kupatilu upravo ono što je konstatovao vještak u svom nalazu – neispravne odvodne cijevi u apelantovom kupatilu.
9. Okružni sud je ukazao i da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta obavezao da u skladu sa odredbom člana 156 Zakona o obligacionim odnosima postupi po traženju tužioca i ukloni izvor štete i uspostavi ranije stanje. Okružni sud je ukazao da je apelant tokom postupka imao mogućnost da predloži dokaze i izjasni se o tužiočevim navodima, pa ne stoje njegovi žalbeni navodi kako je prvostepena presuda zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i povredama postupka. Na osnovu navedenog, Okružni sud je zaključio da apelantovim žalbenim navodima nije bilo moguće udovoljiti.
10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencije) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant je ukazao da je tokom postupka vještak građevinske struke izvršio vještačenje, da je on svoj prvi nalaz dostavio 26. februara 2007. godine, a koji u presudi od 7. maja 2008. godine uopšte ne pominje, pa apelant smatra da je to urađeno jer je sudija bio pristrasan. Dalje, apelant smatra da mu je tokom postupka pred redovnim sudovima uskraćeno pravo na žalbu jer je na glavnoj raspravi bilo rečeno da će presuda biti donesena 6. jula 2007. godine, a donesena je 7. juna 2007. godine, čime je izgubio pravo žalbe, jer ga niko nije blagovremeno obavijestio da je presuda donesena i da treba doći po nju. Apelant je ukazao da se u više navrata obraćao sudu da mu se dostave zapisnici sa vještačenja, zatim zahtjev podnosioca i nalog vještaku da se izvrši vještačenje, ali da to nikada nije dobio, pa mu je takvim postupanjem suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelant, dalje, navodi da je tražio od suda da komisija sa sudskim vještakom izađe na lice mjesta i pojasni svoj dopunski nalaz, ali da mu nije udovoljeno, nego je sud dopunski nalaz od 7. juna 2007. godine ocijenio kao relevantan. Apelant je ukazao da činjenice koje su konstatovane na licu mjesta nisu unesene u zapisnik, nego je samo donesen zaključak da apelant deponuje sredstva za sprovođenje građevinskih radova bez ikakve dodatne dokumentacije. Konačno, apelant je ukazao i da je tražio izuzeće sudije, zato što je sumnjao u njegovu nepristrasnost, ali da predsjednik suda nije udovoljio njegovom zahtjevu. Zbog svega navedenog, apelant je predložio da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na privatni život, dom i prepisku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na privatni život, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije ili prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović