Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-820/09 (S.B.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-820/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 820/09, rješavajući apelaciju S. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija S. B. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 K 000 192 08 Kž od 22. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši broj 73 0 K 000192 07 K od 9. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kog zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 K 000 192 08 Kž od 22. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 K 000192 07 K od 9. jula 2008. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje osporenih odluka, jer bi njihovo izvršenje apelantu nanijelo nepopravljivu štetu.

2. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 K 000192 07 K od 9. jula 2008. godine utvrđeno je da je apelant počinio krivično djelo šumske krađe iz člana 430 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora od dva mjeseca i novčana kazna u iznosu od 250 KM, i određeno da se kazne neće izvršiti, odnosno naplatiti ukoliko u roku od jedne godine i šest mjeseci ne učini novo krivično djelo. Apelant je obavezan da plati troškove postupka i paušala, te je, na osnovu člana 108 Zakona o krivičnom postupku, obavezan ŠG «Čemernica» Kneževo na ime naknade štete platiti iznos od 294, 50 KM.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tokom postupka, na osnovu sprovedenih dokaza, utvrđeno da je apelant 26. avgusta 2006. godine u državnoj šumi na području opštine Kneževo, bliže označenoj u presudi, posjekao tri stabla bukve i jedno stablo smrče, te navedena stabla odvezao i iskoristio za svoje sopstvene potrebe. Navedeno je potvrdio lugar koji je prilikom davanja iskaza tokom postupka naveo da je pronašao posječene panjeve stabala, te na osnovu pronađenih tragova gdje su trupci stabala odvezeni došao do apelanta. Apelant je priznao da je izvršio sječu stabala, ali je tvrdio da ih je posjekao u svojoj privatnoj šumi. Lugar je, takođe, potvrdio da je apelant od ranije poznat po bespravnoj sječi šume u istom odjelu. Lugar je ukazao i da je o izvršenoj sječi odmah obavijestio geometra šumarije koji je izašao na teren, i nakon što je izvršio potrebna mjerenja utvrdio da su stabla posječena u dijelu šume koji pripada šumariji.

4. Osnovni sud je, na osnovu iskaza svjedoka M. M., apelantovog komšije, utvrdio da su svi mještani zaseoka Ježice, dakle i apelant, u vrijeme kad je šumarija preuzela rejon u 2005. godini obaviješteni da predmetna šuma, za koju apelant smatra da je njegova, pripada šumariji, odnosno da se u službenim evidencijama ne vodi kao privatna šuma. Svjedok je potvrdio da stabla koja je apelant posjekao pripadaju šumi koja je u svojini šumarije. Dalje, iz iskaza svjedoka G. G., geometra iz šumarije koji je izašao na lice mjesta po prijavi rejonskog lugara i izvršio identifikaciju mjesta sječe stabala i sačinio skicu lica mjesta, sud je utvrdio da je apelant posjekao stabla koja su bila u svojini šumarije, dakle nisu se nalazila u privatnoj šumi. Konačno, iz nalaza vještaka geometra Radenka Čelića koji je izvršio uviđaj na licu mjesta i identifikacijom mjesta posječenih panjeva, na osnovu evidencija popisnog katastra, utvrdio da je sječa počinjena u dijelu šume koji pripada šumariji. Sud je ukazao da nije povjerovao navodima apelanta koji je djelimično priznao da je izvršio sječu stabala, ali je tvrdio da je to učinio u svojoj privatnoj šumi. Sud je ukazao da apelant za te svoje navode nije imao dokaze, niti protivargumente u odnosu na dokaze sprovedene tokom postupka.

5. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je zaključio da su iskazi svjedoka, posebno kada se dovedu u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka, međusobno saglasni i u vezi sa ostalim sprovedenim materijalnim dokazima. Osnovni sud je zaključio i da su navodi kojima se apelant branio u potpunosti neosnovani, posebno zbog toga što apelant nije ponudio niti jedan dokaz koji bi bio u suprotnosti sa činjenicama utvrđenim tokom postupka.

6. Presudom Okružnog suda broj 73 0 K 000 192 08 Kž od 22. decembra 2008. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Osnovnog suda broj 73 0 K 000192 07 K od 9. jula 2008. godine i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da nisu osnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Okružni sud je našao da je činjenično stanje utvrđeno potpuno i pravilno, te da se ne može dovesti u pitanje pravilnost zaključka da se u apelantovim radnjama stiču sva obilježja krivičnog djela za koje je osuđen. Okružni sud je ukazao da je nakon uviđaja na licu mjesta vještak nesporno utvrdio činjenicu da je apelant predmetna stabla posjekao u državnoj šumi, a i da je svjedok M. M. potvrdio da je apelant još 2005. godine bio upozoren da ne smije vršiti sječu u tom dijelu šume. Dalje, apelant je tvrdio da je sječu izvršio u dijelu šume koji je njegova privatna svojina i da za to posjeduje i dokaze, ali ni u prvostepenom postupku niti u žalbenom postupku te dokaze nije predočio sudu.

7. Okružni sud je ukazao da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi kako su tokom postupka pred prvostepenim sudom povrijeđene odredbe Krivičnog zakona. Ukazano je da je prvostepeni sud pravilno zaključio kako je apelant krivično djelo za koje je osuđen počinio s direktnim umišljajem, s obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je još 2005. godine apelant upozoren da dio šume u kom je djelo počinjeno nije u njegovoj privatnoj svojini, nego pripada šumariji.

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 Evropske konvencije. Apelant je naveo da su sudovi u konkretnom predmetu očigledno proizvoljno utvrdili činjenično stanje, odnosno da nisu utvrdili količinu oborenog drveta, nego je šumska šteta procijenjena proizvoljno. Apelant je ukazao da je izreka presude oprečna sama sebi, te da nije dokazano da je postupao s umišljajem. Apelant je ukazao i da sudovi prilikom odlučivanja nisu primijenili relevantne odredbe Krivičnog zakona o umišljaju i stvarnoj zabludi, te da nisu primijenili načelo in dubio pro reo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je šuma u kojoj je apelant sjekao stabla u svojini šumarije, a iz iskaza svjedoka M. M. utvrđeno je da je apelant još 2005. godine bio upozoren da se predmetna šuma nalazi u državnoj svojini, odnosno da nije u apelantovoj privatnoj svojini, iz čega proizilazi da je apelant postupao s direktnim umišljajem. S obzirom na ovakvo utvrđenje redovnih sudova, iz kog proizilazi da su redovni sudovi ocjenom sprovedenih dokaza nespornim utvrdili da je apelant na način opisan u prvostepenoj presudi počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, u cijelosti se pokazuju paušalnim apelantovi navodi vezani za povredu principa in dubio pro reo. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zbog istih razloga smatra da apelantovi navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-820/09 (S.B.) | Sudska praksa | Aktio