Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1395/09 (Č. N.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1395/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1395/09, rješavajući apelaciju Čedomira Ninkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čedomira Ninkovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 000244 09 U od 26. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Čedomir Ninković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Vrućice, podnio je 5. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 000244 09 U od 26. februara 2009. godine.
2. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Fond PIO - Filijala Doboj), Rješenjem broj 1131460887 od 3. septembra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO-a u drugom stepenu (u daljnjem tekstu: Fond PIO – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO-a u drugom stepenu) broj 1131460887 od 17. decembra 2008. godine, odbio je apelantov zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju.
3. Okružni sud je Presudom broj 13 0 U 000244 09 U od 26. februara 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Fonda PIO – Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO-a u drugom stepenu. U obrazloženju presude je citirana odredba člana
20. Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 84/02; u daljnjem tekstu: Pravilnik), kojom je propisano da nalaz, ocjena i mišljenje treba da budu jasni, odnosno da sadrže elemente potrebne za rješavanje o pravima osiguranika iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Citirana je i odredba člana 92. Zakona o PIO-u, Prečišćeni tekst, kojom je propisano da invalidnost u smislu ovog zakona, kod lica koje na dan podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava nije imalo svojstvo osiguranika, postoji kad se utvrdi da kod njega, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju prouzrokovanih povredom van rada ili bolešću, koje se ne mogu otkloniti liječenjem ili mjerama medicinske rehabilitacije, postoji nesposobnost za posao koji je obavljao neposredno prije posljednjeg osiguranja. Dalje, u presudi je istaknuto: «Nalaz, ocjena i mišljenje Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom stepenu broj: ORS-1754/07 od 26. juna 2008. godine, kao i nalaz, ocjena i mišljenje Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u drugostepenom postupku broj: 1726/2008 od 9. decembra 2008. godine u potpunosti je u skladu sa odredbom člana 20. Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju. Takođe, budući da se u konkretnom slučaju radi o licu koje na dan podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava nije imalo svojstvo osiguranika, pravilno su utvrdili prvostepeni, kao i drugostepeni organ vještačenja da u konkretnom slučaju ne postoji invalidnost u smislu člana 92. zakona, iako je od strane prvostepenog organa vještačenja utvrđeno da kod tužioca postoji preostala radna sposobnost, jer kategorija „preostala radna sposobnost“ nije predviđena odredbom člana 92. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – Prečišćeni tekst».
4. Okružni sud je na osnovu navedenog zaključio da su nalaz, ocjena i mišljenje Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom stepenu, kao i nalaz, ocjena i mišljenje Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u drugostepenom postupku u potpunosti u skladu sa citiranom odredbom člana 20. Pravilnika. Također, pravilno su prvostepeni i drugostepeni organ vještačenja zaključili da u konkretnom slučaju ne postoji apelantova invalidnost u smislu člana 92. Zakona o PIO-u, Prečišćeni tekst. Okružni sud je istakao da je pod tačkom 5. nalaza, ocjene i mišljenja Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom stepenu navedena i medicinska dokumentacija koja je uzeta u obzir prilikom davanja nalaza, ocjene i mišljenja u konkretnom slučaju, koja uključuje i nalaze i mišljenja neuropsihijatra i psihologa, iz čega proizlazi da su neosnovani apelantovi navodi iz tužbe da «prvostepena i drugostepena komisija tuženog nisu vodile računa o drugoj strani manifestacija ratnog psihičkog sindroma». Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno da kod apelanta ne postoji invalidnost u smislu odredbe člana 92. Zakona o PIO-u, Prečišćeni tekst, te da je Fond PIO – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO-a u drugom stepenu, pravilno postupio kada je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Fonda PIO – Filijala Doboj, kojim mu nije priznato pravo na invalidsku penziju.
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da zbog posljedica rata ima duševna oštećenja zbog kojih «uopšte nije sposoban da radi bilo koji posao koji imalo zahtijeva pažnju», te je naveo kako se manifestiraju njegovi problemi. Smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, preinači osporenu presudu i udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant u svojim navodima ne nudi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u pogledu zaključka Okružnog suda da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno odlučili kada su odbili apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. Naime, na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, koje apelant ne dovodi u pitanje niti jednim navodom, Okružni sud je primijenio relevantne odredbe Zakona o PIO-u, Prečišćeni tekst, i odredbe Pravilnika, te zaključio da je Odjeljenje za ocjenjivanje radne sposobnosti u oba stepena svoj nalaz, ocjenu i mišljenje dalo u skladu sa Pravilnikom, odnosno da su prvostepeni i drugostepeni organi pravilno zaključili da kod apelanta postoji preostala radna sposobnost, zbog čega mu ne pripada pravo na invalidsku penziju u smislu navedenih propisa. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović