Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1448/09 (Srpska pravoslavna crkvena opština Banjaluka)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1448/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1448/09, rješavajući apelaciju Srpske pravoslavne crkvene opštine Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Srpske pravoslavne crkvene opštine Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 229 od 11. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-

0-Gž-06-001133 od 12. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1938/97 od 12. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Srpska pravoslavna crkvena opština Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banjaluke, podnijela je 11. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 229 od 11. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001133 od 12. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1938/97 od 12. maja 2006. godine. Apelant je 1. novembra 2011. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1938/97 od 12. maja 2006. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je pravno ništav kupoprodajni ugovor koji je zaključio sa E.Ć. (u daljnjem tekstu: tuženi) 9. avgusta 1957. godine, u dijelu koji se odnosi na kupoprodaju k.č. br. 13/17 – gradilište i dućan, upisana u zk. ul. 5242 k.o. Banjaluka, po novom premjeru k.č. br. 3389, PL-2879 k.o. Banjaluka 7, te da se utvrdi da je uknjižba prava svojine na nepokretnostima upisanim u zk. ul. 5242 k.o. Banjaluka izvršena po osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora pravno nevaljana, kao i da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda u Banjaluci brisanje zemljišnoknjižnog stanja u zk. ul. 5242 k.o. Banjaluka nastalog na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora uz naknadu troškova postupka. Istom presudom odbijen je i protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime kupoprodajne cijene vrati iznos od 200.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. januara 1958. godine pa do isplate, te da mu na ime izgubljene dobiti isplati iznos od 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđivanja pa do konačne isplate. Sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon sprovedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je između apelanta kao prodavca i tuženog kao kupca 9. avgusta 1957. godine zaključen kupoprodajni ugovor kojim su prometovane parcele k.č. br. 1274, oranica Mejdan, upisana u zk. ul. 5242 k.o. Banjaluka i k.č. br. 13/17, gradilište i dućan, upisana u zk. ul. 5242 k.o. Banjaluka, te da tuženi nije u posjedu navedene k.č. br. 13/17. Navedeni ugovor je zaključen u pismenoj formi, potpisali su ga apelant i tuženi i ovjeren je apelantovim pečatom, uredno je plaćen porez na promet i ugovor je ovjeren u Sreskom sudu u Banjaluci 16. septembra 1957. godine pod brojem OV-3273/57. Sud je, dalje, naveo da je među parničnim strankama sporno da li su ispunjeni uslovi za ništavost predmetnog kupoprodajnog ugovora, kao i da li je tuženi u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu. Osnovni sud je u obrazloženju presude citirao odredbu člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91 i 29/94), kojom je propisano da ugovor na osnovu kog se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Stavom 4. istog člana je propisano da ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kog se prenosi pravo svojine proizvodiće pravno dejstvo i ako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne stranke izvršile u cjelini ili pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru. Sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o kupoprodajnom ugovoru zaključenom 1957. godine, te da je prije stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti iz 1978. godine praksa sudova bila da se prilikom kupoprodaje ugovora ovjerava samo potpis prodavca a ne i potpis kupca. Takođe, sud je ponovio nesporno utvrđene činjenice da je predmetni ugovor zaključen 1957. godine, da je sačinjen u pismenom obliku, potpisan, ovjeren u sudu, da je plaćen porez na promet, kao i da je ugovor sproveden u zemljišnim knjigama na osnovu čega se tuženi i uknjižio u zemljišnim knjigama. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbu člana 46 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti kojom je propisano da ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ovog zakona, ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ovog zakona, ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona. Ovo iz razloga što se navedena odredba odnosi na ugovore o prometu nepokretnosti zaključene u pismenoj formi koji nisu ovjereni, dok se u konkretnom slučaju radi o ovjerenom ugovoru na koji je plaćen porez i koji je kao takav sproveden u zemljišnim knjigama, zbog čega nisu ispunjeni uslovi za primjenu navedene odredbe Zakona o prometu nepokretnosti. Dalje je navedeno da se stvarna prava na nepokretnostima mogu sticati i gubiti samo upisom u zemljišnu knjigu, što znači da upis u zemljišnu knjigu ima konstitutivni karakter i predstavlja zakonit način sticanja prava svojine na nepokretnostima, te da je nesporno među strankama da je tuženi upisan u zemljišnim knjigama u zk. ul. 5242 k.o. Banjaluka.

4. Takođe, Osnovni sud je naveo da na osnovu podataka iz zapisnika od 29. aprila 1948. godine o nepokretnostima koje su bile predmet primopredaje između Ministarstva komunalnih poslova i apelantovog zastupnika, na osnovu Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća, te podataka o nepokretnostima koje su bile predmet kupoprodaje, nije mogao utvrditi da se radi o identičnim nepokretnostima. Sud je istakao da apelant u postavljenom tužbenom zahtjevu nije tražio da se utvrdi ništavost kupoprodajnog ugovora u cjelini, već samo u dijelu koji se odnosi na kupoprodaju k.č. br. 13/17, gradilište i dućan, upisana u zk. ul. 5242 k.o. Banjaluka. S tim u vezi, sud je naveo da je odredbom člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti propisano da ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kog se prenosi pravo svojine proizvodi pravno dejstvo i ako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne stranke izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, ili ako je ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru. S obzirom na to da je predmetni ugovor ovjeren, potpisan i u pretežnom dijelu izvršen, sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za utvrđivanje ništavosti ugovora niti se može utvrditi djelimična ništavost ugovora. Vezano za protivtužbeni zahtjev tuženog, sud je istakao da tuženi nije u konkretnom slučaju dokazao navode iz protivtužbenog zahtjeva, te ga je odbio kao neosnovan. Troškove postupka sud je dosudio kao u dispozitivu presude, u skladu sa odredbama čl. 384 i 395 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), imajući u vidu da je apelant u cijelosti izgubio parnicu, te da tuženi nije uspio sa protivtužbenim zahtjevom niti je svoj zahtjev za naknadu troškova precizirao i u potpunosti opredijelio do završetka raspravljanja.

5. Protiv prvostepene presude apelant i tuženi su izjavili žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Gž-06-001133 od 12. septembra 2006. godine uvažio žalbu tuženog i ukinuo prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu. Istom presudom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu kao i u dijelu odluke o troškovima postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda o apelantovom tužbenom zahtjevu pravilna i zakonita. Naime, u vrijeme zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora na snazi je bio Zakon o prometu nepokretnosti («Službeni list FNRJ» br. 26/54 i 19/55), te da je odredbom člana 5 st. 1 i 2 navedenog zakona bilo dozvoljeno zaključenje predmetnog kupoprodajnog ugovora, dok član 9 istog zakona propisuje da ugovor na osnovu kog se prenosi zemljište ili zgrada mora biti pismen, odnosno da ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. Imajući u vidu navedeno, predmetna kupoprodaja izvršena je u skladu sa zakonom i pravno je valjana, posebno imajući u vidu da je predmetni ugovor izvršen u pretežnom dijelu, te da na pravnu valjanost nema uticaja činjenica da parcela k.č. br. 13/17 nije predata u posjed tuženom već se nalazi u posjedu umješača ZZ «Agropromet» Banjaluka. Iz obrazloženja Okružnog suda dalje proizilazi da je neosnovan apelantov žalbeni navod u pogledu zaključka prvostepenog suda da je predmetni kupoprodajni ugovor izvršen u pretežnom dijelu zato što je nesporno isplaćena kupoprodajna cijena i predata u posjed parcela k.č. br. 1274, dok apelant nije dokazao da nije isplaćena kupoprodajna cijena za spornu parcelu, kao ni navod da mu je sporna parcela oduzeta odmah nakon rata. Takođe, ispravna je odluka prvostepenog suda kojom je dozvolio ZZ «Agropromet» Banjaluka da se umiješa u predmetnu parnicu na strani tuženog. Naime, pri nespornoj činjenici da se umješač duži period nalazi u posjedu parcele k.č. br. 13/17, bez obzira na to da li je umješač dokazao navode da je 1958. godine od tuženog kupio spornu parcelu, ispunjeni su uslovi iz odredbe člana 369 ZPP da se dozvoli miješanje. Okružni sud navodi da su osnovani žalbeni navodi tuženog da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi da se donese odluka o protivtužbenom zahtjevu tuženog. Naime, tuženi je, u skladu sa članom 104 Zakona o obligacionim odnosima, uslovno postavio protivtužbeni zahtjev ukoliko sud utvrdi ništavost predmetnog ugovora, pa kako je prvostepeni sud utvrdio da je predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan, nejasno je zašto je odlučivao o protivtužbenom zahtjevu, zbog čega je Okružni sud uvažio žalbu tuženog i ukinuo prvostepenu presudu u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu. Takođe, suprotno navodima žalbe, Okružni sud smatra da je odluka prvostepenog suda o troškovima postupka razumljiva, s obzirom na to da iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizilazi odluka suda da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Na osnovu navedenog, Okružni sud je primjenom čl. 226 i 227 stav 1 tačka 2 ZPP odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Protiv navedene presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 229 od 11. marta 2009. godine odbio kao neosnovanu reviziju, uz zaključak da je odluka drugostepenog suda pravilna. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi i propise koje su sudovi primijenili na konkretan slučaj, te zaključio da je prometovanje predmetnih nepokretnosti bilo dozvoljeno (član 5 Zakona o prometu nepokretnosti), kao i da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen u pismenoj formi (član 9 Zakona o prometu nepokretnosti). Naime, predmetni ugovor je sačinjen u pismenoj formi i sadrži jasno označene nepokretnosti koje su prometovane kao i kupoprodajnu cijenu. Pored toga, potpis apelanta kao prodavca je ovjeren u sudu, iako to nije bila propisana forma za valjanost ugovora, i izvršen je zemljišnoknjižni prenos prava svojine u korist tuženog. Sem toga, Vrhovni sud je naveo da odredba člana 46 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti (koji je objavljen 27. decembra 1978. godine a stupio na snagu 4. januara 1979. godine), po logici stvari, slijedom principa bezbjednosti, nema u vidu ugovore koji su zaključeni i sprovedeni kroz zemljišne knjige prije 20 godina (vrijeme potrebno za sticanje prava svojine na osnovu savjesnog posjedovanja). Dalje, Vrhovni sud ističe da apelant nije nakon stupanja na snagu navedenog zakona zahtijevao od tuženog da u sudu izvrši ovjeru potpisa na ugovoru, niti je po proteku šestomjesečnog roka podnio tužbu za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, već je tužbu podnio tek 24. jula 1997. godine, nakon proteka 40 godina od dana zaključenja predmetnog ugovora. Okolnost da sporna nepokretnost označena kao k.č. br. 13/17 nije predata u posjed tuženom kao kupcu i da za nju tuženi nije platio dio kupoprodajne cijene, ne čini predmetni ugovor ništavnim u ovom dijelu. Naime, navedene okolnosti, u situaciji kada je predmetni ugovor zaključen u zakonom propisanoj formi i sproveden u zemljišnim knjigama, davale su ovlašćenje tuženom da zahtijeva predaju u posjed sporne nepokretnosti, kako od apelanta, tako i od svakog trećeg lica, kao i ovlašćenje apelantu da zahtijeva isplatu dijela kupoprodajne cijene, te mogu biti od uticaja samo na tok i ishod parnice koja se vodi pod brojem P-2243/00 povodom tužbe tuženog radi naknade štete protiv tuženih, tj. Grada Banjaluka, apelanta i «Termomont kompani» Banjaluka. Dalje, apelantovi navodi revizije da «tužilac nije bio u posjedu parcele 13/17 - s obzirom na to da je već tada bila data na korišćenje zemljoradničkoj zadruzi», kojima je nastojao dokazati da je sporna nepokretnost nacionalizovana još 1948. godine, nije mogla ishoditi drugačiju odluku zato što apelant u takvom slučaju nije mogao raspolagati spornom nepokretnošću. Takođe, odluka nižestepenih sudova kojom je dozvoljeno ZZ «Agropromet» Banjaluka miješanje u predmetnu parnicu na strani tuženog nije od uticaja na zakonitost i pravilnost odluke koja se osporava revizijom, jer tom odlukom umješaču nisu nametnute nikakve obaveze niti su mu utvrđena bilo kakva prava u odnosu na stranke u sporu i u odnosu na spornu nepokretnost.

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant analizira osporene presude redovnih sudova i naglašava da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je predmetni kupoprodajni ugovor izvršen u pretežnom dijelu zanemarivši činjenicu da je nesporno da tuženi nikada nije ušao u posjed sporne parcele 13/17, niti je isplatio kupoprodajnu cijenu za spornu parcelu. Apelant smatra da je pogrešan zaključak sudova da nije dokazao da mu je sporna parcela 13/17 oduzeta 1948. godine i da se u momentu sklapanja predmetnog ugovora nalazila u posjedu pravnog prednika umješača (ZZ «Agropromet» Banjaluka). Takođe, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o ništavnom ugovoru imajući u vidu odredbu člana 46 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti, kojom su jasno određeni rokovi za ovjeru ugovora oba ugovarača u situaciji ako ugovor koji je ranije sklopljen nije u potpunosti izvršen. Dalje, apelant smatra da odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada koje je citirao drugostepeni sud nisu bitne za predmetnu parnicu, te da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio odredbu člana 46 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na privatni život, dom i prepisku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1448/09 (Srpska pravoslavna crkvena… | Sudska praksa | Aktio