Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1579/09 (D. M.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1579/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1579/09, rješavajući apelaciju Dušanke Mudrinić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke Mudrinić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 V 006379 09 Gž od 12. marta 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-V-06-000488 od 19. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušanka Mudrinić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Živko Dragosavljević, advokat iz Prijedora, podnijela je 19. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 V 006379 09 Gž od 12. marta 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-V-06-000488 od 19. novembra 2008. godine. Apelantica je 23. januara 2012. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dostavila osporeno rješenje Osnovnog suda.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 077-0-V-06-000488 od 19. novembra 2008. godine uređen je način upravljanja i korištenja zajedničkim stvarima, tj. uređeni su suposjedovni odnosi na nekretninama upisanim u p.l. broj 173/03 k.o. Donji Volar, na kojima su upisani sa pravom suposjeda predlagač Mirko Mudrinić (u daljnjem tekstu: predlagač) i apelantica sa dijelovima ½, na način pobliže naveden u izreci rješenja. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su na osnovu Rješenja o nasljeđivanju tog suda broj O-610/82 od 25. februara 1983. godine apelantica i predlagač postali suposjednici predmetnih nekretnina. Dalje je navedeno da je pravosnažnom Presudom tog suda broj P-1774/87 od 5. septembra 1991. godine utvrđeno jače pravo predlagača na posjed sa dijelom ½ na predmetnim nekretninama. Takođe, Osnovni sud je naveo da je Presudom tog suda broj P-347/02 od 13. novembra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-1629/08 od 28. aprila 2006. godine, odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan usmeni ugovor o poklonu predmetnih nekretnina koji je zaključen između apelantice i njene majke. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), odlučujući o apelanticinoj reviziji u tom postupku, donio Presudu broj 118-0-Rev-06-001 188 od 31. jula 2007. godine kojom je reviziju odbio. Osnovni sud je ukazao da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude, između ostalog, naveo: "Dugogodišnje držanje u posjedu predmetnih nekretnina od strane apelantice ne utiče na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, budući da nije proteklo 20 godina, koliko je potrebno za sticanje prava vlasništva na tuđoj nekretnini od strane savjesnog posjednika u smislu člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima". Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za prekid predmetnog postupka i upućivanje stranaka na parnicu radi utvrđivanja jačeg prava na posjed po osnovu održaja, kako je to tražila apelantica, te je stoga nastavio sa predmetnim postupkom.

3. Osnovni sud je naveo da je uvidom u p.l. broj 173/03 k.o. Donji Volar utvrdio da su predlagač i apelantica upisani kao suposjednici na predmetnim nekretninama sa dijelovima ½. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je apelantica trenutno u posjedu svih nekretnina. Osnovni sud je naveo da je, postupajući po prijedlogu radi uređenja suposjedovnih odnosa, proveo vještačenje sa vještakom geometrom. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da predlagač nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka geometra, dok je apelantica paušalno prigovorila nalazu i mišljenju vještaka geometra, protiveći se uopšte uređenju suposjedovnih odnosa i stupanju predlagača u posjed predmetnih nekretnina. S obzirom na to da se stranke nisu mogle sporazumjeti o načinu upravljanja i korištenja zajedničkim stvarima, Osnovni sud je naveo da je proveo potrebne dokaze i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci rješenja, vodeći računa o posebnim interesima stranaka. Osnovni sud je naveo da je predlagaču dodijelio na upravljanje i korištenje nekretnine u ukupnoj površini od 63.321 m², a apelantici nekretnine u ukupnoj površini od 65.505 m², i to prvenstveno zbog toga što se sa tim prijedlogom saglasio predlagač. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da predlagač nije tražio uređenje korištenja zajedničke kuće i drugih građevina, tako da sud o tome i nije odlučivao. S obzirom na to da apelantica stanuje u predmetnoj kući, a da predlagač nije tražio podjelu kuće, Osnovni sud je naveo da pravičan način upravljanja i korištenja zajedničkim nekretninama nalaže da apelantica dobije pristupni put do kuće, kao i zemljište i šumu u kompleksu oko kuće, a da predlagač dobije nekretnine (njive, pašnjake i šume) koje su nešto udaljenije od predmetne kuće. Prema mišljenju Osnovnog suda, navedeni način upravljanja i korištenja predmetnih nekretnina je pravičan, kako po površini, tako i po kvalitetu i strukturi kultura, te da na taj način nijedna stranka nije dovedena u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu sa kojom je u suposjedu predmetnih nekretnina.

4. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 77 0 V 006379 09 Gž od 12. marta 2009. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelantica tražila da se prekine predmetni vanparnični postupka, budući da je podnijela tužbu protiv predlagača radi utvrđenja prava svojine na predmetnim nekretninama po osnovu održaja. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da nisu ispunjeni uslovi za prekid predmetnog postupka, pozivajući se pri tome na Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 188 od 31. jula 2007. godine u kojoj je taj sud izrazio stav da nisu ispunjeni uslovi iz člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima da se po tom zakonskom osnovu apelantici prizna pravo svojine na predmetnim nekretninama. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je u konkretnom slučaju pravilno postupio kada je nastavio predmetni vanparnični postupak, ali ne iz razloga na koje se pozvao taj sud. Naime, Okružni sud je ukazao da je na početku ovog postupka apelantica osporila predlagaču bilo kakvo pravo na predmetnim nekretninama, tako da je predlagač upućen na parnicu u kojoj je donesena Presuda Osnovnog suda broj P-1774/87 od 5. septembra 1991. godine, koja je postala pravosnažna, a kojom je utvrđeno jače pravo na posjed predlagača sa dijelom ½ na predmetnim nekretninama i pravo na uređenje suposjedovnih odnosa. Okružni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju predmetni vanparnični postupak vodi radi uređenja suposjedovnih odnosa između apelantice i predlagača kojima pripada pravo na posjed sa dijelovima ½. S obzirom na to da se ne radi o postupku radi upravljanja i korištenja zajedničkim stvarima između suvlasnika, niti o postupku fizičke diobe nekretnina između suvlasnika, Okružni sud je naveo da je za tok predmetnog postupka bez uticaja parnični postupak radi utvrđenja prava svojine na predmetnim nekretninama. Pri tome, Okružni sud je ukazao da, ukoliko se u parničnom postupku utvrdi pravo susvojine u apelanticinu korist, tada apelantici ostaje mogućnost da po drugom zakonskom osnovu uredi način upravljanja i korištenja zajedničkim stvarima u smislu odredaba člana 159. Zakona o vanparničnom postupku. S obzirom na to da su apelantica i predlagač suposjednici predmetnih nekretnina, Okružni sud je naveo da predlagaču pripada pravo za uređenje suposjedovnih odnosa. Pri tome, Okružni sud je ukazao da nije bilo razloga ni za ranijim prekidima predmetnog postupka, a pogotovo ne ponovnom prekidu postupka, koji svakako predugo traje, te da je na taj način otklonjena i očigledna nepravda za predlagača.

5. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi da pobijanim rješenjem nije odlučeno o prilazima i služnostima. Naime, Okružni sud je ukazao da se predlagač u predmetnom postupku saglasio da apelantici pripadne kuća sa pristupnim putem, te da iz skice vještaka geometra (koja je sastavni dio prvostepenog rješenja) proizlazi da je apelantici pripalo zemljište koje je u blizini kuće i koje je povezano međusobno, te sa javnim putem. U pogledu apelanticinih navoda da je u predmetnom postupku bilo neophodno provesti vještačenja sa vještacima poljoprivredne i šumarske struke, Okružni sud je ukazao da se vještak geometar u svom nalazu i mišljenju izjasnio o vrsti i kvalitetu predmetnog zemljišta, te da je prvostepeni sud zaključio da su obje strane dobile na korištenje njive i šume u približnoj klasi i kvalitetu. Pri tome, Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelantica u toku postupka odustala od prijedloga za provođenje dokaza vještačenjem sa vještacima poljoprivredne i šumarske struke. Konačno, u pogledu apelanticinih navoda da su izvori pitke vode i bunar na zemljištu koje je dato predlagaču na korištenje, Okružni sud je ukazao da apelantica te činjenice uopšte nije isticala u toku prvostepenog postupka, te da se stoga ne može pozivati na te činjenice u žalbenom postupku, u smislu odredaba člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

6. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je 19. maja 2008. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv predlagača radi utvrđivanja prava svojine na predmetnim nekretninama po osnovu održaja. S obzirom na to, apelantica smatra da je Osnovni sud bio dužan da prekine predmetni vanparnični postupak do okončanja parničnog postupka, shodno odredbama člana 158. Zakona vanparničnom postupku. Apelantica, dalje, navodi da redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, nisu vodili računa o njenim posebnim i stečenim interesima kao što je pristup imovini, služnost, način korištenja već postojećih zasijanih usjeva itd. Takođe, apelantica navodi da u predmetnom postupku nisu bili uključeni vještaci šumarske, poljoprivredne i ostalih struka, što je, po njenom mišljenju, bilo neophodno.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stane i primijenili relevantne odredbe Zakona o vanparničnom postupku, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge u pogledu uređenja suposjedovnih odnosa između apelantice i predlagača, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazao na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o apelanticinoj žalbi, jasno ukazao da nisu ispunjeni uslovi za prekid predmetnog vanparničnog postupka, te dao detaljno i jasno obrazloženje u tom pogledu, kao i u pogledu ostalih apelanticinih žalbenih navoda, a takvo obrazloženje, prema mišljenju Ustavnog suda, u potpunosti zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U pogledu apelanticinih navoda da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente, niti dokaze kojima bi potkrijepila ove svoje tvrdnje, odnosno koji bi ukazali da je povreda navedenog prava moguća u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1579/09 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio