Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1753/09 („MAPEX“ DD Maglaj)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1753/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1753/09, rješavajući apelaciju MAPEX d.d. Maglaj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija MAPEX d.d. Maglaj podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pž-

08-000 290 od 26. marta 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, broj 042-1-Ip-06-000 029 od 9. septembra 2008. godine i 7. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. MAPEX d.d. Maglaj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnio je 2. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pž-08-000 290 od 26. marta 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 042-1-Ip-06-000 029 od 9. septembra 2008. godine i 7. maja 2008. godine.

2. Apelant i UPI banka d.d. Sarajevo (čiji je pravni sljednik INTESASANPAOLO BANKA d.d. Bosna i Hercegovina; u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zaključili su ugovor o kreditu, te je kao osiguranje potraživanja tražioca izvršenja iz navedenog ugovora Općinski sud, na osnovu sporazuma stranaka, donio Rješenje broj Ip-50/02 od 27. maja 2002. godine kojim je zasnovano založno pravo na apelantovoj nekretnini pobliže označenoj u tom rješenju.

3. Na osnovu Rješenja Općinskog suda broj Ip-50/02 od 27. maja 2002. godine, kao izvršne isprave, Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 042-1-Ip-06-000 029 od 7. maja 2008. godine radi naplate duga u iznosu od 430.065,01 KM i kamata prodajom založenih nekretnina.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 042-1-Ip-06-000 029 od 9. septembra 2008. godine odbijen je apelantov prigovor izjavljen protiv Rješenja broj 042-1-Ip-06-000 029 od 7. maja 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u prigovoru istakao da je izvršenje određeno osporenim rješenjem nedopušteno jer je odobreno na zemljištu koje je općenarodna imovina, a čiji je apelant samo korisnik, pa je time navedeno zemljište izuzeto od izvršenja, u smislu odredbe člana 7. Zakona o izvršnom postupku, te je uz prigovor dostavio i zk. izvadak NAR broj 1297/08 od 15. maja 2008. godine, kao dokaz da nije vlasnik spornog zemljišta. Općinski sud je, dalje, naveo da je Rješenjem Općinskog suda broj Ip-50/02 od 27. maja 2002. godine određeno osiguranje novčanog potraživanja tražioca izvršenja prema apelantu na osnovu Ugovora o kreditu broj 1916/02 od 27. maja 2002. godine, zasnivanjem založnog prava na apelantovim nekretninama, i to na nekretnini njiva Omerdino polje, upisanoj na k.č. broj 2762/82 u zk. ulošku 3544 k.o. Maglaj. Predmetna nekretnina je upisana u B vlasničkom listu kao društveno vlasništvo, a korisnik i nosilac prava raspolaganja je apelant sa dijelom 1/1. Prije odlučivanja o prigovoru, Općinski sud je izvršio uvid u Zemljišnoknjižni ured tog suda i utvrdio da je apelant u postupku privatizacije zaključio ugovor o kupoprodaji sa Agencijom za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona, a iz kojeg proizlazi da je predmet kupoprodaje i predmetna nekretnina, a čije provođenje u zemljišnim knjigama je u toku. S obzirom na navedeno, Općinski sud je smatrao da se apelantov prigovor ne može uzeti kao razlog za pobijanje rješenja o dozvoli izvršenja u smislu odredaba člana 47. Zakona o izvršnom postupku, te je odbio apelantov prigovor kao neosnovan.

5. Rješenjem Kantonalnog sud broj 004-0-Pž-08-000 290 od 26. marta 2009. godine odbijena je apelantova žalba protiv Rješenja Općinskog suda broj 042-1-Ip-06-000 029 od 9. septembra 2008. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je odluka prvostepenog suda zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba čl. 23. stav 1. tačke 1, 47, 48, tačka 2. Zakona o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03 i 33/06). Kantonalni sud je, dalje, naveo da je tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje radi prinudne naplate iznosa od 430.065,01 KM sa kamatama i to zabilježbom i prodajom nekretnine u apelantovom vlasništvu, na način kako je to detaljno navedeno u prijedlogu za izvršenje. Kao izvršna isprava na osnovu koje se traži izvršenje naznačeno je Rješenje Općinskog suda broj Ip-50/02 od 27. maja 2002. godine, kojim je određeno osiguranje novčanog potraživanja tražioca izvršenja prema apelantu, a na osnovu Ugovora o kreditu broj 1916/02 od 27. maja 2002. godine, zasnivanjem založnog prava na apelantovim nekretninama. Ovo rješenje je postalo pravosnažno i izvršno 27. maja 2002. godine.

6. Kantonalni sud je, dalje, istakao da je odredbom člana 23. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršnom postupku, u relevantnom dijelu, određeno da su izvršne isprave izvršne odluke sudova. Takvo svojstvo ima Rješenje Općinskog suda broj Ip-50/02 od 27. maja 2002. godine, pa ono predstavlja osnov za određivanja izvršenja - izvršni naslov u sudskom izvršnom postupku, a izvršni sud nije ovlašten upuštati se u razmatranje materijalne zakonitosti izvršne isprave. S obzirom na to da je navedenim rješenjem određeno da se tražilac izvršenja kao povjerilac osigurava u svom potraživanju prema apelantu kao dužniku, te njihovim unovčenjem i namirenjem povjerioca, to je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju. Naime, Rješenje broj Ip-50/02 od 27. maja 2002. godine, kao izvršna isprava, na snazi je tako da ne postoji nijedan razlog koji bi spriječio izvršenje na osnovu takve isprave, kako je to pravilno ocijenio i prvostepeni sud. Osim toga, sve i da je potreban dokaz o vlasništvu izvršenika na predmetnim nekretninama, u odnosu na koje je donesena izvršna isprava, u smislu odredaba člana 70. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, Kantonalni sud je istakao da je u B vlasničkom listu zk. uloška broj 3544 k.o. Maglaj upisano pravo raspolaganja na predmetnim nekretninama, dok je u B vlasničkom listu zk. uloška 640 k.o. Maglaj upisano pravo korištenja u korist izvršenika. U C teretnom listu oba zk. uloška upisano je založno pravo na predmetnim nekretninama na osnovu Rješenja broj Ip-50/02 od 27. maja 2002. godine. Zakonom o pretvorbi društvene svojine („Sl. list RBiH“ broj 33/94) u Federaciji Bosne i Hercegovine je niz stvari u društvenom vlasništvu postalo vlasništvo države BiH, a društveno vlasništvo je preimenovano u državno. Navedene promjene nastupile su ex lege, zbog čega je u takvim situacijama potrebno ispitati o kojem se pravu na osnovu društvenog vlasništva radi i da li se takva prava-pravo korištenja i pravo raspolaganja, za potrebe izvršnog postupka mogu tretirati kao pravo vlasništva. Ukoliko nije došlo do privatizacije, odnosno pretvorbe državnog vlasništva u privatno, tada izvršni sud pojam vlasništva treba široko tumačiti, a na osnovu navedenog. Prvostepeni sud je u svom osporenom rješenju naveo da je izvršio uvid u Zemljišnoknjižni ured tog suda i utvrdio da je apelant u postupku privatizacije zaključio ugovor o kupoprodaji sa Agencijom za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona, te da iz ugovora proizlazi da je predmet kupoprodaje i predmetna nekretnina, a čije provođenje u zemljišnim knjigama je u toku. Međutim, u konkretnom spisu nema dokaza da je izvršen proces privatizacije. Budući da takvog dokaza nema, tada isprave na osnovu kojih je upisano pravo korištenja i pravo raspolaganja na predmetnoj nekretnini u apelantovu korist predstavljaju ekvivalent prava vlasništva kada je u pitanju izvršenje, pa je na takvim nekretninama izvršenje moguće. Kao potvrda takvom stavu jeste i odredba člana 3. stav 4. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 12/98 i 40/99), kojom je propisano da pravo raspolaganja sa izgrađenim građevinskim zemljištem, koje je upisano u korist preduzeća, a koje sačinjava početni bilans, na dan stupanja na snagu tog zakona, postaje vlasništvo. Zbog navedenog, predmetno izvršenje je moguće provesti na nekretninama na kojima nije upisano pravo vlasništva u korist izvršenika, jer to pravo izvire iz prava korištenja i prava raspolaganja. Da to nije tako, ova nekretnina ne bi bila založena po osnovu ugovora o kreditu koji su zaključili tražilac izvršenja i apelant, niti bi Općinski sud dozvolio svojim Rješenjem broj Ip-50/02 od 27. maja 2002. godine, a čija se zakonitost i pravilnost ne može ispitivati u ovom izvršnom postupku, jer predstavlja pravosnažnu i izvršnu ispravu na osnovu koje je određeno izvršenje.

7. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je osporenim rješenjima određeno izvršenje nedopušteno jer je određeno na zemljištu koje je općenarodna imovina, a apelant je samo korisnik tog zemljišta, čime je predmetno zemljište izuzeto od izvršenja u smislu člana 7. Zakona o izvršnom postupku, a što je dokumentirano zemljišnoknjižnim izvatkom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Apelant navodi da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju predmetni izvršni postupak u odnosu na apelanta pokreće nova pitanja vezana za primjenu odredaba ZIP-a s obzirom na to da je u njemu odlučivano o pravu vlasništva apelanta na nekretninama koje su predmet izvršenja, a na kojima je prethodno Rješenjem Općinskog suda broj Ip-50/02 od 27. maja 2002. godine zasnovano založno pravo. Navedeno ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama, zbog čega je član 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, primjenjiv.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o izvršnom postupku, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, već je samo nezadovoljan osporenim odlukama. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović