Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2006/09 (R. B.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Vanbračna zajednica
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2006/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 2006/09, rješavajući apelaciju Ramize Burdalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramize Burdalić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000652-13 od 31. marta 2009.
godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 512 od 15. maja 2008. godine, Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000652 od 7. juna 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1027/05 od 16. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1538/00 od 23. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiza Burdalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnijela je 29. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000652-13 od 31. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 512 od 15. maja 2008. godine, Rješenja Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000652 od 7. juna 2007. godine, Presude Kantonalnog suda broj Gž-1027/05 od 16. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1538/00 od 23. maja 2005. godine.
2. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Hajrije Odobašić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Ibrahima Odobašića (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kojom je zatražila da se utvrdi da je tokom trajanja vanbračne zajednice sa Zajkom Odobašićem (u daljnjem tekstu: apelanticin vanbračni suprug) u periodu od 1. januara 1982. godine pa sve do njegove smrti 1. januara 1993. godine stekla pravo vlasništva od ½ na nekretninama i to na porodičnoj kući u Krivačama, k.č. br. 325/11, oranica Rujev do, k.č. br. 325/5, površine 60 m², upisane u zk. ul. broj 2648 k.o. Zenica, koje odgovaraju česticama iz p.l. broj 1767/01, a koje su po novom premjeru označene kao k.č. br. 2469 i k.č. br. 2470 i upisane u zk. ul. 2648 k.o. Zenica, kao i na porodičnoj kući u Klopčama, ulica Hadži Mazića put broj 6, i to k.č. br. 1751, k.č. 1752 i k.č. 1753, koje odgovaraju česticama iz p.l. broj 1458/02 k.o. Zenica.
3. Presudom Općinskog suda broj P-1538/00 od 23. maja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1027/05 od 16. februara 2006. godine, apelanticin tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.700,50 KM.
4. Općinski sud je nakon izvršenog uvida u kupoprodajni ugovor zaključen 1. augusta 1996. godine između prvotužene kao kupca i Stipe Ramljaka kao prodavca (u daljnjem tekstu: prodavac) zaključio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje prava vlasništva sa dijelom ½ na porodičnoj kući koja se nalazi u Krivačama, ocijenivši da je ugovor koji je prvotužena zaključila sa prodavcem pravno valjan, na temelju kojeg ugovora se prvotužena uknjižila kao vlasnik i posjednik predmetne kuće u zk. ul. 3648 k.o. Zenica i ovjerila ga u Općinskom sudu 1. augusta 1996. godine pod brojem Ov. br. 877/96. Isto tako, Općinski sud je zaključio da nije pravno valjan ugovor koji je apelantica predočila sudu od 17. maja 1986. godine koji je zaključio njen vanbračni suprug sa istim prodavcem, jer ne sadrži sve elemente propisane st. 2. i 3. člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78 i 29/80, te «Službeni list RBiH» br. 21/92, 3/93 i 18/94), dakle sačinjen je u rukopisu, potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu i ne sadrži druge elemente propisane navedenim zakonom. Općinski sud je, također, odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi njeno pravo vlasništva na ½ dijela porodične kuće koja se nalazi u Klopčama, s obzirom na to da je uvidom u posjedovni list utvrdio da je predmetna kuća suvlasništvo drugotuženog i njegova dva sina sa dijelom 1/3. Također, apelanticine tvrdnje da je svojim novcem učestvovala u izgradnji navedene kuće u Klopčama taj sud je ocijenio neosnovanim zaključivši da apelantica te tvrdnje nije ničim dokazala. Odluku o troškovima parničnog postupka ovaj sud je donio na temelju člana 386. stav 1, u vezi sa članom 396. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je apelanticine žalbene navode odbio kao neosnovane zaključivši da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Kako po ocjeni tog suda ni ostali apelanticini navodi nisu imali utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, odlučeno je kao u izreci presude, na temelju člana 226. ZPP.
5. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-06-000652 od 7. juna 2007. godine uvažio apelanticinu reviziju, drugostepenu presudu ukinuo, te predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovni postupak.
6. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je zaključio da apelantica pravilno revizijom ukazuje da su donošenjem pobijane presude povrijeđena pravila postupka pred ovim sudom, zbog toga što provedeni dokazi nisu ocijenjeni u smislu člana 8. ZPP i zato što je uvidom u ugovor o kupovini porodične kuće u Krivačama, zaključen 12. maja 1986. godine između apelanticinog vanbračnog supruga kao kupca i prodavca, utvrdio da sudovi tokom trajanja postupka nisu utvrđivali nikakva apelanticina prava, već su zaključili da je navedeni ugovor ništav jer nije sačinjen u pismenom obliku i zato što potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, a s druge strane, prihvatajući kao pravno valjan ugovor koji je prvotužena zaključila 1996. godine sa istim prodavcem i na osnovu kojeg se i uknjižila u zemljišnim knjigama, deset godina nakon što je apelanticin vanbračni suprug zaključio prvobitni ugovor, 1986. godine. Stoga, Vrhovni sud je ocijenio da je pobijana odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, Zakona o prometu nepokretnosti, jer je stavom 3. člana 9. navedenog zakona propisano da ugovor o prijenosu nekretnine ostaje na snazi i ako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, pod uvjetom da je ugovor sačinjen u pismenom obliku i realiziran u cijelosti ili u pretežnom dijelu, ili ako su ga potpisala najmanje dva svjedoka. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovor o kupovini porodične kuće u Krivačama zaključen u pismenom obliku i realiziran u cijelosti, ugovor zaključen 1986. godine, i da su ga potpisala tri svjedoka, to je sud, suprotno stavu nižestepenih sudova, zaključio da je ugovor pravno valjan. Osim toga, utvrđeno je da je prvotužena Centru za socijalni rad potvrdila da je njena bračna zajednica sa apelanticinim vanbračnim suprugom faktički prekinuta 1992. godine. Prema tome, kako je u konkretnom slučaju u okviru nižestepenih sudova izostala ocjena dokaza u smislu člana 8. ZPP, odnosno činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno (da li je uopće postojala vanbračna zajednica između apelantice i njenog vanbračnog supruga, koliko je trajala, šta sve ulazi u vanbračnu stečevinu, visina apelanticinog udjela u sticanju te imovine), ovaj sud je primjenom čl. 217-220. ZPP odlučio kao u izreci presude.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-07-001 512 od 15. maja 2008. godine apelanticinu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio apelantici pravo vlasništva stečenog tokom trajanja vanbračne zajednice sa vanbračnim suprugom sa ½ dijela na porodičnoj kući u Krivačama, izgrađenoj na zemljištu (parcelama) pobliže označenom izrekom ove presude, s tim da se prvotužena obavezuje da navedene nekretnine preda apelantici u posjed i slobodno raspolaganje, dok je u preostalom dijelu apelanticin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
8. Postupajući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantica sa vanbračnim suprugom živjela u tzv. vanbračnoj zajednici od 1. januara 1982. godine pa sve do njegove smrti 1. januara 1993. godine, i da je zajedničkim radom i sredstvima sa umrlim stekla nekretnine u Krivačama. Uvidom u potvrdu Mjesne zajednice Brist od 28. jula 2004. godine utvrđeno je da je apelantica sa vanbračnim suprugom živjela u navedenoj kući od 1986. godine. Dalje, uvidom u kupoprodajni ugovor od 17. maja 1986. godine utvrđeno je da iz navedenog ugovora proizlazi da je apelanticin suprug od prodavca kupio kuću sa okućnicom (u prisustvu tri svjedoka) koja se nalazi u Zenici, Krivača broj 64, za cijenu od 150.000,00 dinara, pa je na temelju člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti taj sud zaključio da navedeni ugovor proizvodi pravno djelovanje iako potpisi ugovarača nisu bili ovjereni u nadležnom sudu, dakle ugovor je zaključen u pismenoj formi u prisustvu tri svjedoka, i ugovorne strane su u cijelosti izvršile obaveze iz ugovora. Dakle, kako su apelantica i njen vanbračni suprug već tada živjeli u vanbračnoj zajednici, Kantonalni sud je, postupajući prema članu 278. Porodičnog zakona («Službeni list SRBiH» br. 21/79 i 44/89, te «Službeni list RBiH» br. 6/94 i 13/94), zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev djelimično osnovan i to u dijelu koji se odnosi na nekretnine – porodičnu kuću koja se nalazi u Krivačama, pa je na osnovu člana 229. tačka 3. ZPP odlučio kao u stavu I izreke presude, dok je u preostalom dijelu apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi njeno pravo vlasništva sa ½ dijela imovine na porodičnoj stambenoj kući u Klopčama odbijen kao neosnovan. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u odnosu na ovaj dio apelanticinog tužbenog zahtjeva pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo i zahtjev odbio kao neosnovan jer je uvidom u zk. izvadak utvrdio da njen vanbračni suprug nije ni vlasnik, ni suvlasnik predmetne nekretnine, odnosno jer su kao suvlasnici navedene porodične kuće u zemljišnim knjigama sa dijelom od po 1/3 upisani drugotuženi i njegovi sinovi, a apelantica nije dokazala da je svojim ličnim radom i materijalnim sredstvima, odnosno novcem učestvovala u izgradnji navedenog stambenog objekta, pa je, stoga, sud na temelju člana 226. ZPP u odnosu na ovaj dio apelanticinog tužbenog zahtjeva odlučio kao u stavu II izreke presude.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000652-13 od 31. marta 2009. godine revizije apelantice i tuženih izjavljene protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001512 odbio kao neosnovane.
10. Vrhovni sud je, ispitujući pobijanu presudu u okvirima razloga navedenih u izjavljenim revizijama i postupajući u skladu sa članom 241. ZPP, odlučio kao u izreci presude. Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pravilno i zakonito odlučio kada je apelanticinu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio njeno pravo vlasništva stečenog tokom trajanja vanbračne zajednice sa vanbračnim suprugom sa ½ dijela na nekretninama, porodičnoj kući u Krivačama, dok je u preostalom dijelu njen zahtjev odbio kao neosnovan budući da se nekretnine pobliže opisane u stavu II pobijane presude ne vode ni kao vlasništvo ni kao suvlasništvo apelanticinog vanbračnog supruga, a apelantica ničim nije dokazala da je ličnim radom ili materijalnim i novčanim sredstvima učestvovala u sticanju nekretnina opisanih u stavu II izreke navedene presude. Također je ukazao da je članom 278. Porodičnog zakona propisano da se imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže smatra zajedničkom imovinom vanbračnih drugova i ona se dijeli u smislu i na način propisan članom 267. istog zakona, na način kako se postupa sa imovinom stečenom tokom trajanja braka, pa kako je nesumnjivo utvrđeno da je vanbračna zajednica između apelantice i njenog vanbračnog supruga trajala 11 godina, utvrđeno je da su, prema ocjeni suda, apelantica i njen vanbračni suprug tokom trajanja te zajednice zajedničkim radom stekli nekretnine iz stava I pobijane presude. Prema tome, ovaj sud je, postupajući prema odredbi člana 248. ZPP, odlučio kao u izreci presude.
11. Apelantica smatra da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odredbu člana 265. Porodičnog zakona, kojim je definirano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno. Tvrdi da je njen vanbračni suprug porodičnu kuću u Klopčama poklonio bez njene saglasnosti drugotuženom i njegovim sinovima, pa stoga smatra da je takav ugovor morao biti proglašen nevažećim, jer jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati nekretninama bez saglasnosti drugog bračnog druga. Također, apelantica se žali na način na koji su sudovi izvodili dokaze, da su protivno odredbama ZPP odbili njen prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem određenih svjedoka koji su, kako tvrdi, bili neophodni za utvrđivanje činjeničnog stanja.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Porodičnog zakona, i proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, na tri instance, ocijenili da apelantica nije uspjela dokazati da je njen vanbračan suprug vlasnik ili suvlasnik porodične kuće u Klopčama, niti da je ona ličnim radom ili materijalnim sredstvima doprinijela izgradnji navedene kuće. U odnosu na apelanticine navode da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze jer su odbili da saslušaju ključne svjedoke, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su redovni sudovi u ocjeni izvedenih dokaza postupali suprotno odredbama člana 8. ZPP, a prema kojima sud ima diskreciono pravo da temeljem slobodne ocjene dokaza odluči koje će činjenice uzeti kao dokazane. Dalje, osporene presude sadrže odgovore na apelanticine navode, kao i ocjenu o izvedenim dokazima, sa jasnim i precizno datim razlozima za svoje stavove, na osnovu kojih su sudovi zaključili da su svi svjedoci koje je apelantica predložila saslušani u konkretnom slučaju i u predmetima smetanja posjeda P:745/96 i P:350/93 koje je apelantica vodila protiv tuženih, u kojim postupcima su se svi predloženi svjedoci jasno i detaljno izjasnili o svim okolnostima činjeničnih navoda apelanticine tužbe, a sudovi su za svaki prihvaćeni ili neprihvaćeni dokaz dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Prema tome, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude zadovoljava zahtjeve pravičnog suđenja i ne ostavlja utisak proizvoljnosti, zbog čega su apelanticini navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ocijenjeni kao očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović