Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2312/09 (M. B., N. B. i M. B.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2312/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 2312/09, rješavajući apelaciju Momčila Blagojevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Blagojevića, Nedeljka Blagojevića i Manojla Blagojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 226 od 27. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013- 0-Gž-07-000 092 od 26. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P.851/90 od 15. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Momčilo Blagojević, Nedeljko Blagojević i Manojlo Blagojević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Donje Radnje i Gradiške, koje zastupa Željka Milanović, advokat iz Doboja, podnijeli su 20. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-08-001 226 od 27. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 092 od 26. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.851/90 od 15. novembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P.851/90 od 15. novembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 092 od 26. septembra 2008. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata. Oni su tražili da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o prodaji i kupovini nekretnina zaključen 14. aprila 1939. godine u Donjoj Radnji, Opština Stanari, između Srpskog industrijskog akcionarskog društva iz Beograda kao prodavca nekretnina, s jedne strane, zastupanog posredstvom punomoćnika Manojla Torbice, i prednika apelanata Save Blagojevića kao kupca nekretnina, s druge strane, upisanih u zk. ul. br. 44. k.o. Radnja Donja, i to k.č. br. 250 «Šušnjari», šuma površine od 533,160 m², što su Opština Doboj (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Javno preduzeće Šumarstvo, Šume Republike Srpske AD Sokolac, Šumsko gazdinstvo «Borija» Teslić (u daljnjem tekstu: drugotuženi), dužni priznati i trpjeti da se u nadležnom zemljišnoknjižnom uredu u zk. ul. br. 44 k.o. Radnja Donja na predmetnim nekretninama sada označenim kao k.č. br. 250/1 «Šušnjari», šuma u površini od 508,450 m² uknjiže kao suvlasnici sa ukupnim idealnim dijelom od 433/1472, tako što će se apelant Momčilo Blagojević uknjižiti sa idealnim dijelom od 433/11776, a apelanti Manojlo Blagojević i Nedeljko Blagojević sa idealnim dijelom od po 433/5888 svaki, odnosno trpjeti da se oni uknjiže na predmetnim nekretninama u nadležnom katastarskom uredu u p.l. br. 80 k.o. Radnja Donja, na k.č. br. 205 «Dubrava», šuma ukupne površine 3.593.581 m² sa ukupnim suposjedničkim dijelom od 1281/30778, tako što će se apelant Momčilo Blagojević knjižiti sa idealnim dijelom od 1281/246224, a apelanti Manojlo Blagojević i Nedeljko Blagojević sa idealnim dijelovima od po 1281/123112 svaki.

3. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka, iskaza apelanata i tuženih u svojstvu parničnih stranaka, iskaza brojnih svjedoka, uvidom u Ugovor o prodaji i kupovini nekretnina zaključen 14. aprila 1939. godine između Srpskog industrijskog akcionarskog društva iz Beograda (u daljnjem tekstu: prodavac), zastupanog posredstvom punomoćnika Manojla Torbice, i pravnog prednika apelanata Save Blagojevića (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata), dopis Arhiva Srbije i Crne Gore od 26. juna 1926. godine, akte Arhiva Jugoslavije od 5. oktobra 1981. godine i 21. augusta 1987. godine, rješenja Sekretarijata za upravne poslove Skupštine opštine Doboj od 23. oktobra 1966. godine, nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, kao i brojne druge materijalne i nematerijalne dokaze, odlučio kao u izreci ove presude. Kao nesporno Osnovni sud je utvrdio da je 14. aprila 1939. godine zaključen Ugovor o prodaji i kupovini nekretnina (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) pobliže definisan izrekom ove presude, između Manojla Torbice u ime prodavca i pravnog prednika apelanata kao kupca, za ugovorenu cijenu od 30.000 dinara. U predmetnom ugovoru je istog dana prodavac potvrdio uplatu kupca u iznosu od 5.000 dinara kao kaparu, te da će kupac ostatak duga od 25.000 dinara isplatiti prodavcu do 22. aprila iste godine, kada će se izvršiti i prenos nekretnina u gruntovnici, da se na ugovoru nalazi potpis Manojla Torbice u ime prodavca, potpis pravnog prednika apelanata i potpis dva svjedoka. Međutim, kao sporno Osnovni sud je utvrdio da predmetni ugovor nije ovjeren, a uvidom u zk. uložak 44 za k.o. Radnja Donja istaknuto da se nekretnine koje su predmet navedenog ugovora sada u zemljišnim knjigama vode kao društvena svojina u dijelu 1/1, te da su kao takve upisane na osnovu pravosnažnog rješenja Opštine Doboj od 15. decembra 1965. godine i Rješenja Opštinskog suda u Doboju broj Dn-244/66 od 8. februara 1966. godine, a prije upisa u društvenu svojinu u zemljišnoj knjizi od 1920. godine do 1966. godine je bilo upisano Srpsko akcionarsko društvo iz Beograda u dijelu 1/1, da je u p.l. broj 80 k.o. Radnja Donja parcela k.č. br. 205 upisana kao posjed RO DIŠ «Borja» Teslić sa dijelom 1/1. Dalje, utvrđeno je da rješenjem Skupštine opštine Doboj od 23. oktobra 1966. godine nije priznato pravo posjednika zemljišta Dušanu Blagojeviću, te da se na zemljištu koje je društvena svojina k.č. 250 šuma zv. «Šušnjari» upisana u zk. ul. br. 44 za k.o. Donja Radnja neće vršiti promjena jer se predmetno zemljište vodi kao društvena svojina, te da se u Uredu katastra u Doboju upisuje novi posjednik i nosilac prava korištenja, Šumsko privredno gazdinstvo «Borja» iz Teslića, a da se o zahtjevu Dušana Blagojevića nije moglo razmatrati jer se radilo o ugovoru sačinjenim sa neovlaštenim licem, koji je čak u vrijeme sačinjavanja ugovora bio otpušten kao službenik i kao predstavnik prodavca radi pronevjere, pa da u tom smislu navedeni ugovor nije pravno valjan.

4. Osnovni sud je, dakle, na temelju provedenih dokaza utvrdio da apelanti nisu dokazali, niti iz provedenih dokaza, posebno iskaza svjedoka proizlazi da je pravni prednik apelanata izvršio uplatu ostatka kupoprodajne cijene, na osnovu čega je konstatovano da nije došlo do realizacije tog ugovora. Budući da je bilo sporno i ovlaštenje, odnosno punomoć Manojla Torbice koji je predmetni ugovor potpisao u ime prodavca, Osnovni sud je utvrdio da apelanti nisu dokazali da je imenovani uopšte posjedovao ovlaštenje da proda predmetne nekretnine, što takođe proizlazi iz akata Arhiva Srbije i Crne Gore i Arhiva Jugoslavije, kojim nije potvrđeno da je imenovani posjedovao punomoć prodavca, pa je na osnovu navedenog zaključio da se takav ugovor ne može smatrati pravno valjanim. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da, u skladu sa ranijim odredbama Opšteg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ), kapara nije izvršenje ugovora, već samo znak da je ugovor zaključen, a tako je i po sadašnjim zakonskim propisima, kada je ugovarač pravno lice, ugovor može zaključiti samo ovlašteni organ tog pravnog lica, odnosno ovlašteno lice u službi pravnog lica. Dakle, kako sudu nije prezentirano, niti iz drugih akata proizlazi da je Manojlo Torbica posjedovao ovlaštenje prodavca da u njegovo ime može zaključiti predmetni ugovor, pa samim tim taj nedostatak utiče na pravnu valjanost ugovora. Osnovni sud je utvrdio da apelanti nisu dokazali da je njihov pravni prednik uplatio prodavcu ostatak novca nakon što je platio kaparu, nakon čega je trebao uslijediti prenos prava svojine na nekretninama sa prodavca na kupca. Osnovni sud je na kraju zaključio da apelanti tokom trajanja postupka nisu uspjeli dokazati pravnu valjanost predmetnog ugovora da bi na osnovu njega ishodili uknjižbu svojih suvlasničkih i suposjedničkih prava na predmetnim nekretninama, pa je postupajući prema odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude. S tim u vezi je podsjetio da je navedenim članom propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava pravilno postupio kada je odbio zahtjev apelanata kao neosnovan, jer, prema ocjeni i ovog suda, apelanti tokom trajanja prvostepenog postupka nisu uspjeli dokazati pravnu valjanost predmetnog ugovora da bi na osnovu njega ishodili uknjižbu svojih suvlasničkih dijelova i suposjedničkih prava na spornim nekretninama, pa je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanata da prvostepeni sud nije dao pravilnu ocjenu dokaza, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo, te je, postupajući prema odredbi člana 226. ZPP, odlučio kao u izreci presude.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-001 226 od 27. maja 2009. godine reviziju apelanata odbio kao neosnovanu, ocijenivši da je pravilan stav nižestepenih sudova da apelanti nisu dokazali da je njihov pravni prednik isplatio kupoprodajnu cijenu iz predmetnog ugovora, niti da je Manojlo Torbica imao punomoć za njegovo zaključenje u ime prodavca. Sudovi su pri tome posebno ocijenili dokumentaciju pribavljenu po službenoj dužnosti iz Arhiva Srbije i Crne Gore (sada Srbije) o poslovanju prodavca, gdje takođe nema nikakvog traga o takvoj punomoći, niti o bilo kakvoj uplati pravnog prednika apelanata, niti iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je bilo kakva isplata izvršena. Prema tome, Vrhovni sud je na temelju stanja spisa nižestepenih sudova utvrdio da je nesporna činjenica da nije izvršena uknjižba prava svojine predmetnih nekretnina na ime pravnog prednika apelanata, niti da je izvršena uplata kupoprodajne cijene. Vrhovni sud je, takođe, ukazao da je odredbama pravnog pravila paragrafa 908 bivšeg OGZ-a bilo propisano da davanje same kapare nije izvršenje ugovora već samo znak da je ugovor zaključen, a što je i sada propisano odredbama člana 79. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok je paragrafom 1008 bivšeg OGZ-a bilo propisano da je za otuđenje stvari potrebno posebno punomoćje sa izričitim ovlaštenjem na zaključenje određenog pravnog posla, što je i sada takođe propisano odredbom člana 91. stav 3. ZOO-a, zbog čega slijedi da u ovom postupku nije dokazano da je Manojlo Torbica imao punomoć da u ime prodavca zaključi predmetni ugovor. Što se tiče dva preostala tužbena zahtjeva apelanata (da tuženi dozvole da se uknjiže kao suvlasnici predmetne nekretnine i da im se preda u posjed), Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da su ovi zahtjevi neosnovani jer njima nije bilo moguće udovoljiti ni u slučaju da je sporni ugovor i bio pravno valjan. Naime, navedene nekretnine eksproprisane su pravosnažnim rješenjem Sekretarijata za upravne poslove Skupštine opštine Doboj VL: 02/10-1564/65 od 15. decembra 1965. godine, na osnovu odredbe člana 7. stav 1. tačka b) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini («Službeni list NRBiH» br. 2/46, 20/47, 29/47 i 37/49), čime je na njima konstituisana društvena, sada državna svojina, kako je to evidentirano i u zemljišnim knjigama i u katastru nekretnina, koje rješenje je i sada važeće i otuda obavezujuće, pa se kao takvo ne može mijenjati niti ignorisati ni u ovom sudskom postupku. Pri takvom stanju stvari, Vrhovni sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, da pobijana presuda nema nedostataka koji bi se odnosili na stranačku sposobnost i zastupanje stranaka u ovom sporu, pa je na temelju člana 248. ZPP odbijena kao neosnovana.

7. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističu da su sudovi u predmetnom parničnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje jer su ih, kako tvrde, na nezakonit način lišili prava na imovinu, koje im je zagarantovano Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog načina na koji su sudovi u osporenim presudama utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u pogledu osporavanja pravne valjanosti predmetnog ugovora, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi na sve tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2312/09 (M. B., N. B. i M. B.) | Sudska praksa | Aktio