Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2104/09 (D. V.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2104/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 2104/09, rješavajući apelaciju Dragana Vujičevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Vujičevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 003833 08 Rev od 31. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-001120 od 12. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 003833 06 P od 4. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Vujičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, kojeg zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 2. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 003833 08 Rev od 31. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-001120 od 12. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 003833 06 P od 4. jula 2007. godine. Apelant je 26. januara 2011. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 53 P 003833 06 P od 4. jula 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Općina Neum (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo Čapljina, isplati iznos od 33.750,00 KM na ime izgubljene zarade zbog nekorištenja poslovnog prostora za period od 1. jula 2006. godine do 15. septembra 2006. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom sud je obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM.

3. Iz dokaza provedenih u toku postupka Općinski sud je utvrdio da je apelant 23. juna 2006. godine tuženoj podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za rad za obavljanje trgovačke djelatnosti u prostoru koji je njegovo vlasništvo, za period od 1. jula 2006. godine do 15. septembra 2006. godine. Općinski sud je u obrazloženju naveo da općinski organ povodom apelantovog zahtjeva za izdavanje odobrenja za rad za obavljanje trgovačke djelatnosti nije postupio u roku od 30 dana, pa je apelant 25. septembra 2006. godine Federalnom ministarstvu trgovine (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) izjavio žalbu zbog «šutnje administracije». Zatim, da je drugostepeni organ provjerom utvrdio da je apelant zahtjev za odobrenje za rad podnio Općinskom vijeću Neum -Upravnom odjelu za opću upravu, umjesto Službi za gospodarstvo i financije Općine Neum (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), koja je nadležna za provođenje upravnog postupka za izdavanje odobrenja za rad. Sud je naveo da je prvostepeni organ, nakon što je utvrdio da povodom apelantovog zahtjeva ne može postupati jer uz zahtjev nije priložena potrebna dokumentacija predviđena Zakonom o trgovini, te Pravilnikom o uvjetima minimalne tehničke opremljenosti poslovnih prostora za obavljanje trgovine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), zatražio 27. oktobra i 18. novembra 2006. godine da apelant zahtjev dopuni uz upozorenje da će se smatrati da zahtjev nije ni podnesen ukoliko ne bude dopunjen na traženi način. Općinski sud je, dalje, naveo da je Zaključkom drugostepenog organa tužene broj UP-I-04-22-212-3/06 od 20. novembra 2006. godine utvrđeno da se smatra da zahtjev nije ni podnesen budući da apelant u traženom roku nije priložio potrebnu dokumentaciju. Zatim je naveo da je Rješenjem drugostepenog organa broj 05-05-94- UT/06 od 5. decembra 2006. godine apelantova žalba koju je izjavio protiv navedenog zaključka prvostepenog organa odbijena. Općinski sud je istakao da je, imajući uvidu odredbe čl. 154. i 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na koje se apelant pozvao u tužbi, navodeći da mu samo zbog činjenice «šutnje administracije» pripada tražena naknada u vidu izgubljene dobiti nezavisno od toga što je naknadnim odlukama prvostepenog organa odbijen njegov zahtjev da mu se izda odobrenje za rad, ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je došlo do «šutnje administracije», jer je o apelantovom zahtjevu da mu se izda odobrenje za rad odlučeno prekoračenjem roka iz člana 216. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), navodeći da ta činjenica nije dovoljna sama po sebi da bi apelantu pripadalo pravo na naknadu štete - izmakle koristi, pri utvrđenju da tu korist apelant ne bi ni ostvario. Dalje, sud je pojasnio da je prvostepeni organ tužene u odnosu na podneseni zahtjev za izdavanje odobrenja za rad donio zaključak kojim je utvrdio da se smatra kao da apelant zahtjev nije ni podnio, budući da u ostavljenom roku apelant nije dostavio odgovarajući zahtjev za osnivanje trgovačke radnje te zakonom predviđene dokaze. Zatim je naveo da je rješenjem drugostepenog organa od 5. decembra 2006. godine, koje je u upravnom postupku postalo konačno, apelantova žalba protiv zaključka prvostepenog organa odbijena kao neosnovana. Prema stavu suda, apelantu bi, u smislu odredbi člana 155. ZOO-a, pripadalo pravo na naknadu štete, izmakle koristi, samo u slučaju da je barem naknadno i njemu izdato traženo odobrenje za rad (nezavisno od toga što je identičan zahtjev drugog poslodavca za isti poslovni prostor već odbijen).

4. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-001120 od 12. novembra 2007.

godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom Kantonalni sud je tuženoj odbio zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantu šteta nije pričinjena nezakonitim ili nepravilnim radom organa uprave tužene. Kantonalni sud je naveo da kod tužene nema krivnje kao pretpostavke odgovornosti za štetu budući da apelant svojom krivnjom nije priložio potrebnu dokumentaciju pa su postojale objektivne zapreke zbog kojih nadležni organ u zakonskom roku apelantu nije mogao izdati odobrenje za obavljanje trgovačke djelatnosti. Prema stavu Kantonalnog suda, kod tužene nema krivnje kao pretpostavke odgovornosti za štetu. Kantonalni sud je naglasio da tužena ne može biti odgovorna za štetu zbog izgubljene zarade koju je apelant trpio zato što radnja nije radila u julu 2006. godine, jer se objektivno nije moglo očekivati da zahtjev stranke, u konkretnom slučaju apelanta, prvostepeni organ riješi u roku od sedam dana. Kantonalni sud je naveo da tužena nije odgovorna ni za štetu zbog izgubljene zarade koju je apelant trpio zato što nije radio u augustu i septembru 2006. godine, jer prvostepeni organ po nepotpunom zahtjevu nije mogao postupati, te apelantu izdati odobrenje za rad, za što krivnju snosi apelant koji uz zahtjev nije priložio potrebnu dokumentaciju, a ne tužena. Stoga je Kantonalni sud u cijelosti prihvatio stavove i zaključke prvostepenog suda, naglašavajući da apelantu šteta nije pričinjena zbog nezakonitog i nepravilnog rada organa tužene. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ne dovodi se u sumnju zaključak prvostepenog suda da prvostepeni organ po nepotpunom zahtjevu nije mogao apelantu izdati odobrenje za rad, te da mu zbog propusta da dostavi traženu dokumentaciju odobrenje za rad ni naknadno nije izdato. Kantonalni sud je, također, naveo da se zbog apelantovih utvrđenih propusta da dostavi traženu dokumentaciju, rješenjem prvostepenog organa koje je u upravnom postupku postalo konačno, smatra da zahtjev za izdavanje odobrenja za rad nije ni podnesen. Kantonalni sud je zaključio da je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostepeni sud apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja za rad odbio kao neosnovan.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 53 0 P 003833 08 Rev od 31. marta 2009. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev koji se temeljio na tvrdnji da mu je šteta pričinjena nezakonitim i nepravilnim radom prvostepenog organa tužene koja u zakonskom roku nije riješila njegov zahtjev za izdavanje odobrenja za rad za obavljanje trgovačke djelatnosti. Vrhovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju tužena nije postupila ni nezakonito ni nepravilno, te da kod službenika tijela uprave nije postojala krivnja zbog prekoračenja rokova da se o apelantovom zahtjevu odluči, naglašavajući da su u tom smislu prvostepeni i drugostepeni sud dali iscrpne razloge, koji su u potpunosti prihvatljivi i za revizioni sud. Vrhovni sud je obrazložio da je pretpostavka da oštećenik može tražiti naknadu štete temeljem čl. 154. i 172. stav 1. ZOO-a da se radi o obavljanju službene ili druge djelatnosti državnog organa i da je šteta posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada osobe ili organa koji obavlja tu službu ili djelatnost. Vrhovni sud je naveo da je apelantov propust da dostavi traženu dokumentaciju, koju ni naknadno nije dostavio, u kontekstu apelantovih navoda da je dopuna zahtjeva tražena po isteku turističke sezone i da je zbog toga bila besmislena, prema ocjeni Vrhovnog suda bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke. Vrhovni sud je, također, zaključio da su suprotno apelantovim navodima nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev koji se temeljio na činjenici da mu je šteta pričinjena nezakonitim i nepravilnim radom organa uprave tužene, koja u zakonskom roku nije riješila njegov zahtjev za izdavanje odobrenja za rad za obavljanje trgovačke djelatnosti.

6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda se odnosi na prigovor o tome da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da su sudovi pogrešno zaključili da mu nije nastala šteta navodeći da protekom zakonskih rokova njegovom zahtjevu nije udovoljeno, tj. nije mu izdato odobrenje za obavljanje samostalne trgovačke djelatnosti jer nije dostavio traženu dopunu zahtjeva, dok se ostali navodi apelacije odnose isključivo na raspravljanje o zaključcima i utvrđenjima sudova u osporenim presudama. Apelant je 26. januara 2011. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije (dostavljajući privremena rješenja kojima je nadležni upravni organ odobrio obavljanje samostalne trgovačke djelatnosti za 2009. i 2010. godinu M.K., vlasniku STR u Neumu), navodeći da je diskriminiran u odnosu na druge osobe kojima je izdavano odobrenje za rad a koji nemaju građevinsku dozvolu niti upotrebnu dozvolu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke navodeći da u konkretnom slučaju tužena nije odgovorna za štetu koju je apelant trpio zbog izgubljene zarade, jer je pretpostavka da oštećenik može tražiti naknadu štete temeljem čl. 154. i 172. stav 1. ZOO-a, da je šteta nastala u vezi sa obavljanjem službe ili druge djelatnosti državnog organa i da je šteta posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada osobe ili organa koji obavlja tu službenu djelatnost. Sudovi su, također, obrazložili da u je konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da u smislu navedenih odredbi ZOO-a kod službenika organa uprave nije postojala krivnja zbog prekoračenja roka da se povodom apelantovog zahtjeva za izdavanje odobrenja za rad odluči, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa dopunom apelacije koju je apelant dostavio Ustavnom sudu 26. januara 2011. godine (dostavljajući privremena rješenja kojima je nadležni upravni organ odobrio obavljanje samostalne trgovačke djelatnosti za 2009. i 2010. godinu M.K., vlasniku STR u Neumu), u kojoj je apelant naveo da je diskriminiran u odnosu na druge osobe kojima je izdavano odobrenje za rad a koje nemaju građevinsku dozvolu niti upotrebnu dozvolu, Ustavni sud ukazuje da je već zaključio kako u postupku u odnosu na koji je apelacija podnesena nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava. S druge strane, odluke na koje se apelant poziva nisu predmet ispitivanja Ustavnog suda sa aspekta kršenja ustavnih prava, pa, prema tome, apelant nema opravdan zahtjev koji pokreće pitanje diskriminacije.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2104/09 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio