Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2459/09 (H. G.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivična optužba - utvrđivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2459/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 2459/09, rješavajući apelaciju Haljke Guraljevski, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 tačka 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Haljke Guraljevski podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011- 0-Pžp-09-000 458 od 28. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-Pr-07-003178-VI od 11. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Haljka Guraljevski (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Laktaša, koju zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 29. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000 458 od 28. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-Pr-07-003178-VI od 11. februara 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-07-003178-VI od 11. februara 2009. godine apelantkinja kao prvookrivljena i drugookrivljeni D. K. (u daljnjem tekstu: drugookrivljeni) proglašeni su krivim zato što su u vrijeme i na način navedeni u izreci rješenja počinili prekršaj iz čl. 8 i 12 Zakona o javnom redu i miru («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 20/07). Istim rješenjem Osnovni sud je izrekao apelantkinji novčanu kaznu u iznosu od 200,00 KM. Takođe, istim rješenjem Osnovni sud je izrekao drugookrivljenom jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM. Istim rješenjem apelantkinja i okrivljeni obavezani su na plaćanje troškova prekršajnog postupka. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da iz sprovedenih dokaza slijedi da je između apelantkinje i drugookrivljenog došlo do obostrane svađe povodom razgraničenja zemlje koje je vršio geometar, tako da je drugookrivljeni uhvatio apelantkinju za ruke i počeo je gurati od instrumenta za mjerenje. U odnosu na apelantkinjine tvrdnje da nije bilo nikakvog verbalnog kontakta između nje i drugookrivljenog, Osnovni sud je istakao da to nije osnovano zato što iskazi svjedoka potvrđuju navedeno. Budući da su se u radnjama apelantkinje i drugookrivljenog stekla obilježja prekršaja iz čl. 8 i 12 Zakona o javnom redu i miru, to ih je proglasio krivim i izrekao im novčane kazne.
3. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 011- 0-Pžp-09-000 458 od 28. maja 2009. godine. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je postojanje predmetnog prekršaja i prekršajne odgovornosti apelantkinje utvrđeno u sprovedenom postupku, izvođenjem dokaza taksativno navedenih u osporenom rješenju, odnosno da je prvostepeni sud, pravilno utvrđujući činjenično stanje, pravilno ocijenio da je apelantkinja počinila prekršaj iz člana 8 Zakona o javnom redu i miru. U odnosu na apelantkinjine tvrdnje da su ovlašćeni organ i prvostepeni sud propustili, odnosno pogrešno označili službeni glasnik u kom je objavljen Zakon o javnom redu i miru, Okružni sud je istakao da to ne predstavlja takav propust koji utiče na zakonitost osporenog rješenja, jer se kao takav ne može podvesti pod neki od žalbenih osnova predviđenih odredbama člana 61 tačke a) i b) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima.
4. Apelantkinja navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja ističe da je, iako je u žalbi ukazivala da je pogrešno označen službeni glasnik, Okružni sud konstatovao «pogrešno označavanje službenog glasnika ne predstavlja takav propust koji utiče na zakonitost prvostepenog rješenja…», zbog čega je arbitrarnim izborom zakona po kom će suditi Osnovni sud povrijedio, a Okružni sud potvrdio povredu prava na pristup nepristrasnom i pravičnom sudu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud uočava da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenljivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje radi li se o «krivičnoj» optužbi protiv apelantkinje, u smislu člana 6 Evropske konvencije. Ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikovanje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, te ovi kriterijumi ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterijuma, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6 Evropske konvencije primjenljiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tačke 21 i 22).
8. Apelantkinja smatra da joj je zato što je u prvostepenom rješenju pogrešno označeno službeno glasilo u kom je objavljen Zakon o javnom redu i miru povrijeđeno pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije. Ustavni sud nalazi da apelantkinja ne ukazuje da u postupku pred prvostepenim sudom nije imala mogućnost pristupa sudu, iznošenja činjenica i predlaganje dokaza, te da je izjavila žalbu na prvostepeno rješenje. Ustavni sud, dalje, uočava da je Okružni sud jasno obrazložio da to što je pogrešno označeno službeno glasilo ne dovodi u pitanje zakonitost osporenog rješenja. S tim u vezi, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno ili nepravično primijenili pravne propise na apelantkinjinu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ničega što ukazuje na «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović