Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2489/09 (S. G.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2489/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 2489/09, rješavajući apelaciju Slobodana Glavaša, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 tačka 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Slobodana Glavaša podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002879 od 21. maja 2009. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-2984/04 B-XXVI od 11. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Glavaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca podnio je 5. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0- Gž-06-002879 od 21. maja 2009. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-2984/04 B-XXVI od 11. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Opštinskog suda broj P-2984/04 B-XXVI od 11. oktobra 2006.

godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže M. H. (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu za kupljenu i preuzetu stolariju plati novčani iznos od 4.300,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom izmiri troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Opštinski sud je istakao da iz kupoprodajnog ugovora između apelanta i tuženog slijedi da je apelant prodao tuženom nepokretnosti koje se nalaze u Hadžićima, da iz iskaza svjedoka D. Š. slijedi da je stvarni kupac nepokretnosti bio F. M. koji je strani državljanin, tako da je umjesto njega tuženi kupio nepokretnosti, da je F. M. isplatio kupoprodajnu cijenu, da mu je apelant ponudio da vrati balkonsku ogradu kuće koju je odnio u Bratunac i neke dijelove stolarije. Nakon desetak dana F. M. je došao kod svjedoka D. Š. i rekao mu da ga je apelant nazvao i obavijestio ga da mu dovlači stolariju. Nakon toga je sa F. M. otišao do apelanta koji je predao stolariju, a F. M. je preuzeo stolariju i rekao da sada nema novca, ali da će naknadno platiti, te da je svjedok D. Š. više puta upozoravao F. M. da apelantu plati iznos od 4.300,00 KM. Dalje, iz iskaza svjedoka F. M. slijedi da je on apelantu isplatio u cijelosti kupoprodajnu cijenu, a da niti on niti tuženi nisu dogovarali kupovinu stolarije niti je bilo ko od njih preuzeo stolariju. Opštinski sud je istakao da sprovedeni dokazi potvrđuju da je između apelanta i tuženog zaključen kupoprodajni ugovor, da niti jednom odredbom nije regulisana prodaja stolarije za koju apelant potražuje predmetna sredstva, te da nije našao utvrđenim da je usmenim dogovorom između tuženog i apelanta ugovorena prodaja predmetne stolarije. Naime, iz iskaza svjedoka D. Š. slijedi da je svjedok F. M. dogovarao kupovinu i da je preuzeo predmetnu stolariju. S tim u vezi, Opštinski sud je zaključio da između apelanta i tuženog nije zasnovan obligacionopravni odnos iz člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (neosnovano bogaćenje), zbog čega tuženi nije pasivno legitimisan, tako da je odbio tužbeni zahtjev.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0- Gž-06-002879 od 21. maja 2009. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio da je između apelanta i tuženog zaključen ugovor o prodaji nepokretnosti, da niti jednom odredbom tog ugovora nije regulisana prodaja predmetne stolarije, a prema iskazu svjedoka D. Š., svjedok F. M. je dogovarao kupovinu stolarije i on je tu stolariju preuzeo, zbog čega tuženi nije pasivno legitimisan. S tim u vezi, prvostepena presuda je zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjen ZOO. 4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je Kantonalni sud donio presudu a da ga nije pozvao, zatim da nije osnovan stav redovnih sudova da tuženi nije pasivno legitimisan, jer je upravo u ime i za račun tuženog kupljena predmetna stolarija, sve radnje oko prodaje i kupovine stolarije rađene su po nalogu i za potrebe tuženog, a svjedok F. M. je samo izvršavao te poslove. Svjedok F. M. nije imao nikakav interes da kupuje predmetnu stolariju jer nema svoju kuću i sve poslove obavljao je u korist tuženog, zbog čega se tuženi neosnovano obogatio budući da apelantu nije platio novčani iznos za kupljenu stolariju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud nalazi da apelant povredu prava na pravično suđenje nalazi u tome što ga Kantonalni sud nije pozvao da učestvuje kao stranka povodom podnesene žalbe, te da nije pravilno utvrđeno da tuženi nije pasivno legitimisan.

8. Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 217 Zakona o parničnom postupku koje, između ostalog, propisuju: «Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredbi parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom». Iz navedenih odredbi ne proizilazi obaveza suda na održavanje rasprave. U konkretnom slučaju, drugostepena presuda je donesena u sjednici vijeća. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje da su apelantovi navodi o tome da ga sud nije pozvao da učestvuje kao stranka u postupku očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da iz apelacije ne proizilaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje da su apelantovi navodi o tome da u postupku nije pravilno utvrđeno da tuženi nije pasivno legitimisan, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ničega što ukazuje na «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2489/09 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio