Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3775/11 (S. H.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3775/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 3775/11, rješavajući apelaciju Samira Hasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Hasića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko broj 96 0 V 005181 11 Gž od 20. juna 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 005181 09 V od 21.

marta 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Hasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog podnio je 21. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 005181 11 Gž od 20. juna 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 V 005181 09 V od 21. marta 2011. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 V 005181 09 V od 21. marta 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 V 005181 11 Gž od 20. juna 2011. godine, apelantu kao protivniku predlagača oduzeto je roditeljsko staranje nad malodobnom kćerkom S.H.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine, Vlada Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, Odjeljenje za zdravstvo i ostale usluge, Pododjeljenje za socijalnu zaštitu Brčko (u daljnjem tekstu: predlagač), 17. decembra 2009. godine podnio prijedlog za oduzimanje roditeljskog staranja apelantu.

4. Istaknuto je da je presudom Osnovnog suda od 12. februara 2004. godine razveden brak između Amire Hasić-Lević i apelanta, a njihovo zajedničko dijete, malodobna kćerka S.H., povjerena je majci, a apelant kao otac djeteta obavezan je da doprinosi za izdržavanje malodobnog djeteta sa iznosom od 150,00 KM mjesečno. Navedena odluka je ostala nepromijenjena.

5. Osnovni sud je naveo da izvedeni dokazi potvrđuju da apelant ne pokazuje namjeru da se zaposli, osigura redovan i stalan izvor prihoda i da na taj način doprinosi izdržavanju djeteta i pomaže mu u njegovom životu. Time, prema ocjeni Osnovnog suda, apelant zanemaruje svoju roditeljsku dužnost prema malodobnoj S.H. Također, prema mišljenju Osnovnog suda, apelant kao otac malodobne S.H. u svom ponašanju i svojim postupcima ne pokazuje namjeru niti želju da se stara o životu i zdravlju djeteta, u skladu sa zakonom i potrebama djeteta, već ispoljava ponašanje koje je dovelo u opasnost zdravlje malodobnog djeteta. Naime, kod malodobne S.H. je utvrđeno postojanje elemenata hroničnog posttraumatskog stresnog poremećaja, a što zahtijeva hitno prekidanje kontakta između protivnika predlagača i malodobne djevojčice radi osiguranja uvjeta za njeno liječenje u adolescentskom razdoblju jer u suprotnom može doći do ozbiljnog narušavanja njenog psihičkog zdravlja, pogotovo što apelant ne nalazi za potrebno da iskaže volju ili namjeru da mijenja svoje ponašanje prema malodobnom djetetu i porodici u kojoj se ono nalazi.

6. Istaknuto je da je apelant upornim insistiranjem na ostvarivanju svojih prava, a izbjegavanjem ispunjavanja obaveze na davanje doprinosa za izdržavanje malodobne kćerke i neosnovanim prijavljivanjem slučajeva navodnog nasilja i iskorištavanjem malodobnog djeteta, stvorio napetu situaciju i pogoršane odnose, kako između njega i malodobne kćerke, tako i između njega i njegove bivše supruge i njenog sadašnjeg supruga. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da se protiv apelanta i očuha malodobne S.H. i A.H., majke, vodi ili se vodio krivični postupak zbog tih poremećenih odnosa. Tako je očuh malodobne S.H. presudom Osnovnog suda od 2. marta 2006. godine proglašen krivim za nasilje u porodici, a apelant je presudama Osnovnog suda od 18. januara 2007. godine i 13. maja 2008. godine proglašen krivim zbog nasilja u porodici i ugrožavanja sigurnosti, dok je majka malodobne S.H. optužnicom od 6. aprila 2009. godine, koja je potvrđena 16. aprila 2009. godine, optužena za krivično djelo oduzimanja djeteta ili malodobnika.

7. Na osnovu navedenog, prema mišljenju Osnovnog suda, apelant je neposredno utjecao, kako na poremećaj normalnog življenja malodobne kćerke S.H. u sadašnjoj porodici, tako i na poremećaj normalnog življenja u njenom psihičkom razvoju. Istaknuto je da vještaci koji su saslušani tokom postupka potvrđuju da između apelanta i njegove malodobne kćerke ne postoje pozitivan međusobni odnos i komunikacija jer malodobno dijete nema izgrađen autentični doživljaj apelanta kao oca što je posljedica odrastanja do njene šeste godine života bez prisustva protivnika predlagača kao oca i zbog čega između njih dvoje nije uspostavljen nikakav međusobni emotivni odnos. Ni apelant ne iskazuje autentičan emocionalni odnos prema djetetu, što je jednim dijelom uzrokovano nemogućnošću da u vrijeme fizičke razdvojenosti izgradi odgovarajući odnos sa pozitivnim emocijama prema kćerki ali i dobrim dijelom je rezultat ponašanja apelanta koji, nalazeći se u poziciji odbačenog oca, a što teško podnosi, zauzima poziciju žrtve i stoga samo potencira svoje pravo na kontakt i viđanje djeteta, a zanemaruje obaveze i ne pokušava da se na različite načine koji mu stoje na raspolaganju na adekvatan način približi kćerki. U pogledu malodobne S.H., prema mišljenju vještaka, ali i prema izjavi saslušanih svjedoka koje su predložili apelant i predlagač, ona u svom ponašanju, pojavi i nastupu ne ispoljava osobine zapuštene, zanemarene, bolesne ili nasilju izložene osobe, već, naprotiv, pokazuje osobine zdravog djeteta sa ponašanjima i postupcima primjerenim njenim godinama ali kod koje se pojavljuju određeni negativni istupi isključivo prema apelantu a usljed njegovog načina ophođenja sa njom i prema njoj.

8. Osnovni sud je naveo da tokom postupka nije stekao uvjerenje da su prava i interesi malodobnog djeteta apelantu bitni, niti je stekao uvjerenje da apelant zaista želi da se u potpunosti brine o tim pravima i interesima djeteta i o njihovom ostvarivanju. Prema ocjeni suda, apelant, želeći po svaku cijenu da ostvaruje samo svoja prava i izbjegavajući ispunjavanje obaveze davanja doprinosa za izdržavanje djeteta, svjesno zanemaruje fizičko i psihičko stanje malodobne djevojčice i potrebu da svoje ponašanje i postupanje prilagodi uzrastu malodobnog djeteta. Prema mišljenju suda, apelant nije pružio ni jedan uvjerljiv, objektivan i logičan razlog ili dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da su za takvo stanje krivi ili Centar za socijalni rad ili apelantova bivša supruga i njen sadašnji suprug.

9. Prema mišljenju Osnovnog suda, zbog apelantovih postupaka koji predstavljaju zloupotrebu njegovih prava i grubo zanemarivanje roditeljske dužnosti i koji očigledno dovode u opasnost zdravlje malodobne djevojčice, prije svega, u interesu malodobne djevojčice S.H. je da u sadašnjem psihofizičkom razvoju i u dobi od 13 godina bude zaštićena od postupaka koji negativno utječu na njeno sadašnje stanje i budući razvoj, tako da bi trebalo prekinuti kontakt između nje i njenog biološkog oca dok se okolnosti ili apelantovo ponašanje ne promijeni, pa je sud ocijenio osnovanim udovoljavanje podnesenom prijedlogu.

10. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da, prema ocjeni Apelacionog suda, apelant svojim žalbenim tvrdnjama nije doveo u sumnju i pitanje činjenice koje je prvostepeni sud utvrdio u postupku i naveo u obrazloženju prvostepene odluke i to činjenicu da je apelant svojim odnosom i postupcima u kontaktima sa malodobnom S.H. doveo do promjene zdravstvenog stanja malodobnog djeteta, odnosno do pogoršanja njenog zdravstvenog stanja i činjenicu da obavezu izdržavanja malodobne kćeri unazad sedam godina apelant nije izvršavao.

11. U žalbi je apelant naveo da je sud morao uzeti u obzir sve razloge za izostanak plaćanja da bi mogao utvrditi da se radi o grubom zanemarivanju dužnosti apelanta kao roditelja. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da činjenica da je apelant prijavljen u Zavodu za zapošljavanje i notorna činjenica da složena ekonomska situacija u društvu inače ograničava mogućnost zasnivanja radnog odnosa ne ukazuju da apelantovo grubo zanemarivanje dužnosti roditelja ne postoji jer je bio dužan, kada je radno sposoban, određena sredstva za izdržavanje kćerke osiguravati svakom vrstom rada i angažiranja (i kod privatnih osoba obavljanjem bilo kojeg posla), što nije činio, niti čini, pa za izdržavanje malodobnog djeteta nije doprinosio iako je obaveza izdržavanja utvrđena unazad sedam godina. Pri takvom stanju stvari, ne može biti riječi o objektivno opravdanim razlozima koji isključuju grubo zanemarivanje konkretne dužnosti.

12. Osim navedenog, Apelacioni sud je naveo da apelant može, u smislu odredbe člana 136. stav 8. Porodičnog zakona Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, tražiti vraćanje roditeljskog staranja kada prestanu razlozi koji su u obrazloženju prvostepene presude navedeni i koji navodima žalbe nisu dovedeni u pitanje.

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da je predmetnom postupku prethodio postupak u Odjeljenju za zdravstvo i socijalnu zaštitu Distrikta Brčko u pogledu ostvarivanja njegovog kontakta sa kćerkom. U tom postupku apelant je ostvario pravo na viđanje svoje kćerke, koja je povjerena majci na čuvanje i odgoj, ali bez obzira na to, to pravo nije ostvario jer je navedeno Odjeljenje «opstrukcijom i krivičnim djelom službenih osoba izbjeglo izvršenje svog rješenja». Apelant navodi da je zbog neizvršenja rješenja o viđanju sa kćerkom, to Odjeljenje u Osnovnom sudu pokrenulo prijedlog za oduzimanje roditeljskog staranja nastojeći da time sve negativnosti prebaci na apelanta, u čemu je do sada uspjelo. Ističe da je predmetni postupak vođen jednostrano, samo protiv apelanta, pri tome zanemarujući porodicu u kojoj živi njegova kćerka i činjenicu da je u toj porodici došlo do krivičnog djela nasilničkog ponašanja i zlostavljanja u porodici, iako je apelant za sve te činjenice podnio uredne dokaze. Navodi da je sud proveo dokazni postupak na način da su provedeni samo oni dokazi koje je predložio predlagač, dok su njegovi dokazi zanemareni. Navodi da je vještačenje svedeno samo na ličnost apelanta i kćerke, a pri tome je u potpunosti zanemareno vještačenje stanja porodice u kojoj kćerka živi. Sud je zanemario i nije poklonio dužnu pažnju apelantovim svjedocima, koji su imali neposredno saznanje o zlostavljanju kćerke.

14. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da niti jednoj od stranaka u postupku nije onemogućio pravo na pravično suđenje, predlaganje dokaza i iznošenje argumenata, navoda i činjenica za koje smatraju da je neophodno da ih iznesu i naglase u ovom postupku. Jedino u čemu nije udovoljeno apelantu, jer Osnovni sud za to nije imao zakonskog osnova, jeste to da se iz budžeta Osnovnog suda plati vještačenje koje je apelant predlagao. Osnovni sud je naveo da Kancelarija za pravnu pomoć koja je pružala besplatnu pravnu pomoć apelantu i koja ima vlastiti budžet za te namjene nije prihvatila snošenje tih troškova a ni sam apelant nije želio da predujmi troškove vještačenja. Prema mišljenju Osnovnog suda, prihvatajući apelantov zahtjev, sud bi se stavio na jednu stranu, što ne bi bilo u skladu sa pravom na pravično suđenje.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud proveo detaljan dokazni postupak na osnovu kojeg je utvrdio činjenično stanje. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3775/11 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio