Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-30/09 (R. S.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Uputstvo o evidenciji i realizaciji potraživanja građana sa jedinstvenog računa
- Izmjene i dopune uputstva o evidenciji i realizaciji potraživanja građana sa jedinstvenog računa
- Uputstvo o izmjenama i dopunama uputstva o evidenciji i realizaciji potraživanja građana sa jedinstvenog računa
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-30/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 30/09, rješavajući apelaciju Ramiza Solića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Solića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001097 od 21. oktobra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2082/04 od 23. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2298/00 od 4. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Solić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Dževad Kadribašić, advokat iz Zenice, podnio je 6. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001097 od 21. oktobra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2082/04 od 23. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2298/00 od 4. juna 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-2298/00 od 4. juna 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je, u postupku naknade štete, tražio da se obavežu Zavod za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine, Središnji ured Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Zavod za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Zavod za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine, Glavna podružnica, Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplate iznos od 1.005.000,00 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi opisao da je od N.M. iz Gradačca kupio certifikate u vrijednosti od 1.005.000,00 KM i da je po tom osnovu navedeni iznos prenesen sa računa M.N. na apelantov račun kod Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine, Filijala Travnik, ekspozitura Busovača (u daljnjem tekstu: Ekspozitura Busovača). Nakon što je apelant u Ekspozituri Busovača dobio informaciju da je transakcija dovršena i nakon što mu je fizički uručen ovjeren nalog Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine, Ekspozitura Ravne-Brčko, Seonjaci (u daljnjem tekstu: Ekspozitura Ravne-Brčko), apelant je izvršio uplatu naknade za kupljene certifikate. Nakon toga je, bez apelantovog znanja, Ekspozitura Ravne-Brčko izvršila povrat sredstava na račun M.N. transakcijom pod nazivom „storniranje pogrešne transakcije“. Apelant je u tužbi naveo da je opisanim postupanjem tuženih pretrpio štetu i tražio od suda da tužene obaveže da mu je solidarno naknade.
4. Općinski sud je, na temelju dokaza koje je apelant uložio u spis, utvrdio da je S.K., koji je u Ekspozituri Ravne-Brčko radio kao službeno lice – kontrolor i koji je primio nalog za prijenos potraživanja s računa M.N. iz Gradačca na apelantov račun, iako je za taj prijenos bio nadležan Zavod za platni promet u Gradačcu, sklopio sporazum o priznanju krivice s Javnim tužilaštvom Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u kojemu je priznao krivicu za krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 392. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Postupanjem S.K. je nastupila povreda prava M.N. i apelant, koji nije imao to pravo, je postao vlasnik iznosa od 1.005.000,00 KM. Osnovni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine je Presudom broj Kp-194/02 od 17. oktobra 2002. godine utvrdio S.K. kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca koja neće biti izvršena ukoliko u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo, a oštećeni M.N. je upućen da svoja prava može tražiti u parničnom postupku.
5. Općinski sud je tokom postupka, na temelju provedenih dokaza bliže označenih u presudi, utvrdio da prvotuženi i drugotuženi nisu pasivno legitimirani u konkretnoj pravnoj stvari. Naime, Općinski sud je, uvidom u odluke i uvjerenja kojima je reguliran status tuženih i koje su bliže označene u presudi, utvrdio da su Zavod za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine, Središnji ured Sarajevo, dakle prvotuženi i Zavod za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo – drugotuženi te tuženi tri različita pravna lica, koja samostalno egzistiraju neovisno jedno od drugog. Također, na temelju dopisa prvotuženog broj 1-41-1483/02 od 16. juna 2000. godine utvrđeno je da prvotuženi i drugotuženi nema nikakva ovlaštenja nad organizacionim jedinicama tužene, a da je predmetna transakcija urađena u Ekspozituri Ravne-Brčko, dakle da je navedena transakcija u nadležnosti tuženog.
6. Dalje, Općinski sud je, na temelju dokaza prezentiranih tokom postupka, utvrdio da je predmetna transakcija protuzakonito izvršena u Ekspozituri Ravne-Brčko, da je trebala biti izvršena u Gradačcu, te da je izvršena na temelju krivotvorene lične karte M.N. koju nije izdao ovlašteni organ. Dalje je utvrđeno da M.N. uopće nije bio upoznat s predmetnom transakcijom niti je takvu transakciju odobrio te da su kasnije transakcije, koje je apelant tokom postupka osporavao, učinjene da bi se ispravila greška S.K., kontrolora u Ekspozituri Ravne-Brčko. Tim su transakcijama sredstva koja su se greškom S.K. našla na apelantovom računu vratila na račun M.N. jer nije bilo zakonskog osnova da ostanu na apelantovom računu. Općinski sud je ukazao da apelant nije dokazao osnovanost svojih potraživanja niti njihovu visinu i da je odustao od vještačenja koje je sam predložio iz bojazni da bi vještak utvrdio upravo suprotno onome što apelant u tužbu tvrdi. Vezano za visinu tužbenog zahtjeva, Općinski sud je ukazao da apelant nije dostavio dokaze iz kojih se može utvrditi nominalna vrijednost certifikata. Na temelju navedenog, Općinski sud je utvrdio da apelant ničim nije dokazao svoje navode iz tužbenog zahtjeva, zbog čega mu nije moglo biti udovoljeno.
7. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2082/04 od 23. marta 2007. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv presude Općinskog suda broj P-2298/00 od 4. juna 2004. godine i prvostepena presuda je u cijelosti potvrđena. U obrazloženju je navedeno da je apelant u žalbi naveo da je u prvostepenoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da je činjenično stanje utvrđeno pogrešno i nepotpuno. Apelant je ukazao da je on u zakonom propisanoj proceduri izvršio kupovinu certifikata, te da su ta sredstva na temelju naloga tuženog prebačena sa računa M.N. na apelantov račun, nakon čega je apelant uplatio iznos od 38.000,00 KM na račun M.N. kolika je kupoprodajna vrijednost certifikata. Nakon toga je uposlenik tuženog, suprotno zakonu i bez valjanog pravnog osnova, s apelantovog računa skinuo certifikate koje je apelant na opisani način kupio uz obrazloženje da je prethodna transakcija obavljena nezakonito, te da je takvim postupanjem uposlenika tuženog apelant pretrpio štetu u iznosu od 38.000,00 KM.
8. Kantonalni sud je, nakon što je razmotrio apelantove žalbene navode i stanje u spisu, utvrdio da ne stoji apelantova tvrdnja da su nezakonite sve transakcije koje su obavljene nakon što je on primio sredstva na svoj račun i uplatio za njih sredstva na račun M.N., zbog toga što je utvrđeno da je oštećeno lice M.N. imao pravo tražiti da se transakcija stornira, a ovlašteno lice kod tuženog je, u skladu s članom 48. Uputstva o evidenciji i realizaciji potraživanja građana s jedinstvenog računa („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 1/98, 18/98 i 27/98; u daljnjem tekstu: Uputstvo), bilo ovlašteno da takvu transakciju stornira.
9. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je apelant bio dužan da, na temelju čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku, dokaže kako osnov tako i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Apelant je ukazao da je pretrpio štetu u iznosu od 38.000,00 KM koliko je platio predmetne certifikate budući da su se, tvrdio je, certifikati u tom periodu prodavali za 3,5-4% njihove nominalne vrijednosti. Ipak, Kantonalni sud na temelju stanja u spisu i izvedenih dokaza nije našao dokaze da je apelant predmetne certifikate uopće platio, niti koliko ih je platio, pa je podržao stav prvostepenog suda da apelant u ovom dijelu nije dokazao navode iz tužbe. Kantonalni sud je podržao stav i prvostepenog suda u pogledu pasivne legitimacije prvotuženog i drugotuženog, budući da je tokom postupka nesporno dokazano da Ekspozitura Ravne-Brčko organizaciono pripada trećetuženom pa je na temelju svega navedenog, s obzirom da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, apelantovu žalbu odbio.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001097 od 21. oktobra 2008. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2082/04 od 23. marta 2007. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju ukazao da nije osnovan apelantov revizijski navod da su tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava. Naime, odredbom člana 48. stav 5. Uputstva propisano je da je Zavod obavezan da po osnovanom prigovoru bez odlaganja izvrši ispravak stanja na Jedinstvenom računu, odnosno da pismeno izjašnjenje o činjenicama u razlozima zbog kojih smatra da je prigovor neosnovan dostavi podnosiocu prigovora.
11. Na temelju navedene odredbe, imajući u vidu da je prva transakcija bila nezakonita i pogrešna i da ju je tuženi pravilno stornirao i izvršio ispravak stanja na računu M.N., Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da tuženi apelantu nije prouzrokovao štetu, jer se apelant kupovinom certifikata od nepouzdanog prodavača sam doveo u rizik, a na koncu nije ni dokazao da ih je kupio. Ili koliko ih je platio, te da je pravilna i njihova odluka kada su odbili kao neosnovan apelantov zahtjev za uplatu 1.005.000,00 KM u certifikatima na njegov račun.
12. Općinski sud je Ustavnom sudu 14. aprila 2009. godine dostavio na uvid spis Općinskog suda broj P-2298/00. godine.
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava te onemogućavanju da u dokaznom postupku, u skladu s načelom kontradiktornosti, izvede dokaze kojima se suprotstavlja navodima i tvrdnjama suprotne strane. Apelant smatra da su u obrazloženjima osporenih presuda dati nerazumljivi i proturječni razlozi zbog kojih te presude predstavljaju „svojevrsni pravni nonsens“. Smatra da su redovni sudovi svoje odluke bazirali na „propuštenim dokaznim sredstvima“ iako su imali dovoljno dokaza da utvrde odgovornost apelantovog protivnika koji su utvrđeni na temelju pravomoćne krivične presude i Zakona o obligacionim odnosima. Apelant je ukazao da je, na temelju odredbe člana 296. Zakona o obligacionim odnosima, sud bio dužan da ocijeni svaki dokaz pojedinačno i vezi s ostalim dokazima, pa da tek nakon takve brižljive ocjene dokaza izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne. Smatra da sud nije ocijenio svaki dokaz pojedinačno, niti ih je procjenjivao u međusobnoj vezi što je prouzrokovalo izvođenje pogrešnih i nepravilnih zaključaka o odlučnim činjenicama od kojih je zavisio krajnji zaključak o odbijanju tužbenog zahtjeva. Apelant je dalje naveo da načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, nego je ta sloboda ograničena općim pravilima. Dakle, obaveza suda je bila da sve dokaze koje je prihvatio i koji se nalaze u spisu cijeni s istom pažnjom i obrazloži zašto nekom od dokaza pridaje manju ili veću vjerodostojnost. Apelant smatra da sud uopće nije istom pažnjom izvršio ocjenu svih dokaza, da je propustio da izvrši ocjenu mnoštva dokaza što je rezultiralo nezakonitim i nepravilnim odlukama.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Vezano za apelantove navode kako mu je tokom postupka onemogućeno da u dokaznom postupku izvede dokaze kojima se suprotstavlja navodima i tvrdnjama suprotne strane, Ustavni sud, na temelju stanja u spisu, zapaža da su u toku postupka pred Općinskim sudom izvedeni svi dokazi koje je apelant predložio, kao i činjenicu da je apelant na ročištu od 19. aprila 2004. godine odustao od dokaza koji je sam predložio – vještačenja stalnog sudskog vještaka za ekonomiju i financije Omera Čabarabdića. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su prvostepeni sud, a nakon njega drugostepeni i revizijski sud, u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge koje su dokaze u konkretnom slučaju prihvatili i njihovu detaljnu ocjenu, a takvo obrazloženje ne ukazuje na proizvoljnost navedenih sudova. Ustavni sud smatra da apelant u postupcima pred redovnim sudovima nije bio stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na tužene, pa u tom smislu nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
18. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o tome da su u obrazloženjima osporenih presuda dati nerazumljivi i proturječni razlozi za odlučenje, da sud nije ocijenio svaki dokaz pojedinačno, niti ih je procjenjivao u međusobnoj vezi što je prouzrokovalo izvođenje pogrešnih i nepravilnih zaključaka, te da sud da sve dokaze koje je prihvatio i koji se nalaze u spisu nije cijenio s istom pažnjom, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te u svojoj odluci dao zadovoljavajuće razloge zbog čega je određenim dokazima vjerovao a drugima nije. Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i pitanja koja je apelant ponovio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji sud ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna, pa Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, i nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a što je u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Činjenica da su redovni sudovi, rješavajući o apelantovoj tužbi, a zatim o žalbi i reviziji, donijeli osporene odluke kojima apelant nije zadovoljan ne može samo po sebi voditi zaključku da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. U odnosu na apelantove navode o kršenju člana 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da ovaj stav nudi određene procesne garancije «svakom ko je optužen za krivično djelo», pa kako se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, to Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović