Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1222/09 (F.B.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1222/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1222/09, rješavajući apelaciju F.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F.B., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 487 od 5. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-001 129 od 13. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-524/02 od 2. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. F.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Mirsad Bajramović, advokat iz Prijedora, podnio je 21. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 487 od 5. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001 129 od 13. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-524/02 od 2. juna 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-524/02 od 2. juna 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001 129 od 13. marta 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud naloži Tanji Babić (u daljnjem tekstu: tužena) da preda apelantu u posjed stan pobliže označen u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je stan napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine. Također, Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da apelant kao nosilac stanarskog prava na spornom stanu nije podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) u roku koji je propisan Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02 i 39/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), već da je 22. oktobra 2002. godine podnio tužbu protiv tužene za predaju u posjed predmetnog stana. Osnovni sud je obrazložio da su se zahtjevi za povrat stana mogli podnijeti nadležnom organu najkasnije do 19. aprila 2000. godine, a propuštanje da se to učini u propisanom, prekluzivnom roku, vodi gubitku ne samo prava na podnošenje takvog zahtjeva, već i gubitku prava u materijalnom smislu, kako je to propisano odredbom člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Imajući u vidu da apelant nije podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed nadležnom upravnom organu ili Komisiji u roku koji je propisan odredbom člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene, Osnovni sud je zaključio da je apelantu stanarsko pravo na predmetnom stanu prestalo po sili zakona, zbog čega on nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe za predaju u posjed tog stana.
3. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je predmet spora u konkretnom slučaju stan koji predstavlja napuštenu imovinu. Također, Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. S tim u vezi Okružni sud je, cijeneći nesporno utvrđenu činjenicu da se apelant sa zahtjevom za vraćanje u posjed stana nije obratio nadležnom upravnom organu ili Komisiji, u smislu odredbe člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, Okružni sud je zaključio da je apelantu prestalo stanarsko pravo u smislu odredbe člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene, a kako je to po mišljenju Okružnog suda pravilno utvrdio i prvostepeni sud. Okružni sud je također istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da njegovo stanarsko pravo proizlazi iz ugovora o korištenju stana koji je zaključio 29. maja 1991. godine sa DP RŽR Ljubija na osnovu Rješenja broj 71/89 od 16. marta 1989. godine, koji nije raskinut. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je Zakonom o prestanku primjene regulisano pravo na vraćanje stana u posjed nosiocima stanarskog prava koji su stanove napustili nakon 30. aprila 1991. godine i propisana obaveza dotadašnjeg nosioca stanarskog prava da podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed. Budući da apelant nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana na kojem je imao stanarsko pravo, po osnovu ugovora o korištenju stana, Okružni sud je zaključio da je pravilan stav Osnovnog suda u pogledu toga da propuštanje roka iz člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene, „po sili zakona - ex lege“ vodi gubitku samog prava da traži da mu se preda u posjed predmetni stan. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da žalbenim prigovorima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijene presude, Okružni sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 487 od 5. februara 2009. godine odbio apelantovu reviziju, jer je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo budući da je nesporno utvrđeno da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da se „zahtjev za vraćanje stana u posjed može podnijeti u određenom roku, tako da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva bio 19. april 2000. godine“. Također, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 16. stav 2. Zakon o prestanku primjene propisano da „ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku propisanom u stavu 1. člana 16. Zakona o prestanku primjene, nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica stanarsko pravo mu prestaje“. Budući da je prema citiranoj odredbi člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed „materijalno-pravni prekluzivni rok“ čijim se propuštanjem gubi pravo na preduzimanje određene radnje (u konkretnom slučaju podnošenje zahtjeva za povrat stana), a taj propust vodi i do gubitka prava u materijalnom smislu (u konkretnom slučaju gubitka stanarskog prava), Vrhovni sud je zaključio da je istekom propisanog roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana apelantu po sili zakona prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu. Vrhovni sud je također naveo da je prestankom stanarskog prava na predmetnom stanu po sili zakona prestala i pravna valjanost ugovora o korištenju stana zaključenog 29. maja 1991. godine između apelanta i nadležnog stambenog organa, te da je stoga neosnovan apelantov revizioni prigovor da postoji potreba za njegovim raskidom, otkazom ili utvrđivanjem njegove ništavosti.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je prije rata stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, ali da je stan u toku rata morao privremeno napustiti. Također, apelant smatra da su osporene presude utemeljene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer su po njegovom mišljenju „sudovi trebali primijeniti Zakon o privatizaciji stanova u državnom vlasništvu Republike Srpske“. Budući da se osporene presude temelje na „Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine“, apelant smatra da su osporene presude „nezakonite i protuustavne“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi s navodima o kršenju prava na dom i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do proizvoljnog miješanja u apelantovo pravo na dom i imovinu. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su pokretali identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 131/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na dom i imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović