Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1123/09 (Đ.R.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1123/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1123/09, rješavajući apelaciju Đ.R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đ.R., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 K 000 507 08 Kž od 13. januara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 K 000507 04 K od 11. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đ.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice podnio je 13. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 K 000 507 08 Kž od 13. januara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 K 000507 04 K od 11. jula 2008. godine. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda (nije bila dostavljena presuda Osnovnog suda), od apelanta je 5. oktobra 2009. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 22. oktobra 2009. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Presudom Osnovnog suda broj 92 0 K 000507 04 K od 11. jula 2008. godine apelant je proglašen krivim da je na način i u vrijeme opisano u stavu I tačka 1. izreke presude počinio krivična djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), kao i da je na način i u vrijeme opisano u stavu I točka 2. izreke presude počinio krivično djelo falsifikovanja ili uništavanja službene isprave iz člana 379. stav 1. KZ RS, te je apelantu za svako od navedenih krivičnih djela utvrđena kazna u trajanju od po dva mjeseca, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

3. Osim toga, stavom II izreke presude apelant je oslobođen optužbe da je preduzeo radnje u vrijeme i na način opisan u tom stavu, čime bi počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ RS. Presudom je (stav III izreke) odbijena optužba protiv apelanta da je u svojstvu direktora predmetnog preduzeća, kao lice odgovorno za pravilno i zakonito poslovanje, preduzeo radnje opisane u tom stavu čime bi učinio krivično djelo utaja poreza i doprinosa iz člana 287. stav 1. KZ RS-a. U presudi je, također, navedeno da će o troškovima postupka biti odlučeno posebnim rješenjem.

4. U obrazloženju presude je prvenstveno navedeno da je sud u toku dokaznog postupka na prijedlog Tužilaštva i odbrane izveo brojne dokaze pobliže navedene u presudi (saslušanje više svjedoka, uvid u brojne materijalne dokaze te vještačenje vještaka finansijske struke), čiji je sadržaj prezentirao i analizirao u obrazloženju presude. U pogledu osuđujućeg dijela je navedeno da je, nakon ocjene dokaza pobliže navedenih u presudi, između ostalih i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke koji je u konkretnom dijelu prihvatio Osnovni sud kao objektivan, vjerodostojan i stručan imajući u vidu da ga je vještak dao pregledavši dokumentaciju koju je predočila i optužba i odbrana i koju je mogao naći u predmetnom preduzeću, te dovodeći ga u vezu s iskazom svjedoka G.V. koji apelant nije opovrgao niti jednim izvedenim dokazom, Osnovni sud je utvrdio da je apelant, u periodu u kojem je bio direktor, šefu komercijalne službe naredio da ispostavi izlazne fakture s manjim cijenama u odnosu na cijene iz cjenovnika iz 2001. do 2003. godine, pa da je manje fakturisano preduzećima/kupcima pobliže navedenim u presudi. Navedeno je da je odobravanjem nižih cijena u odnosu na zvanični cjenovnik tim kupcima pribavljena korist u iznosima koji su navedeni u presudi, a predmetnom preduzeću je time nastupila imovinska šteta u ukupnom iznosu od 80.459,31 KM. Osnovni sud je naveo da nije prihvatio apelantovu odbranu u ovom dijelu s obzirom da je apelant tvrdio da je do razlike u cijenama između cjenovnika i ispostavljenih faktura došlo samo zato što su cjenovnici imali orijentacioni značaj pri zaključivanju ugovora s kupcima i da su, pri zaključivanju ovih poslova, kupci dobili rabat te da je razlika u cijenama posljedica rabata budući da se ta apelantova tvrdnja ne može prihvatiti. Naime, prema obrazloženju Osnovnog suda članom 21. stav 4. Zakona o akcizama i porezu na promet propisano je da se popust na cijenu proizvoda koji prodavac daje kupcu može odbiti od poreske osnovice samo ako je kupcu odobren neposredno na fakturi, odnosno na računu, i ako ne tereti kupca, ali da, s tim u vezi, u konkretnom slučaju sporne fakture nemaju ovakve naznake iz čega jasno proizlazi da rabat i nije odobren, te da se rabatom ne mogu pravdati ispostavljene sporne fakture s cijenama artikala nižim od onih koje su utvrđene u zvaničnom cjenovniku.

5. Osnovni sud je naveo da, također, nije prihvatio navode apelantove odbrane da je posao s preduzećem „6. novembar“ iz Zvornika naslijedio od svog prethodnika i da se taj posao obavljao pod uvjetima utvrđenim ugovorom zaključenim za vrijeme njegovog prethodnika. U tom kontekstu sud je istakao da iz nalaza vještaka slijedi da se radi o fakturama iz perioda kada je apelant bio direktor te da se, i ako se uporede cijene iz cjenovnika koji je važio u vrijeme apelantovog prethodnika s cijenama za vrijeme apelantovog obavljanja dužnosti, može zaključiti da su svi predmetni proizvodi prodati po nižim cijenama u odnosu na cjenovnik iz vremena prethodnika, te da je predmetno preduzeće ostvarivalo poslovnu saradnju i zaključivalo ugovore i s drugim pravnim licima pobliže navedenim u presudi ali da nijednom od tih preduzeća/pravnih lica nije ispostavljena faktura s nižim cijenama od one utvrđene cjenovnikom.

6. Između ostalog je, dalje, navedeno da je radnju izvršenja kojom je apelantu stavljeno na teret da je u predmetnom periodu, u namjeri da sebi pribavi imovinsku korist, preuzeo od preduzeća „6. novembar“ iz Zvornika novac u iznosu od 6.950,26 KM na ime isporučenih deka, ali ga nije uplatio na blagajnu predmetnog preduzeća i na taj način sebi pribavio imovinsku korist a predmetno preduzeće oštetio za taj iznos, potvrđena iskazima svjedoka poimenično navedenih u presudi te nalazom vještaka koje je sud u cjelini prihvatio imajući u vidu saglasnost iskaza svjedoka s nalazom vještaka, kao i uzimajući u obzir da te dokaze apelant nije doveo u sumnju niti jednim svojim izvedenim dokazom, dokazano da je apelant to djelo i učinio.

7. Osnovni sud je obrazložio da krivično djelo falsifikovanja ili uništavanja službene isprave iz člana 379. stav 1. KZ RS, koje je također apelantu stavljeno na teret, predstavlja krivično djelo koje čini službeno ili odgovorno lice koje u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke, ili ne unese kakav važan podatak, ili svojim potpisom odnosno službenim pečatom ovjeri službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis s neistinitim sadržajem, ili koje svojim potpisom odnosno službenim pečatom omogući pravljene takve isprave, knjige ili spisa s neistinitom sadržinom, te da je u postupku, na osnovu saglasnih iskaza poimenično navedenih svjedoka, nalazom vještaka i uvidom u zahtjeve za dodjelu kredita koje su podnijeli apelant, G.V. i V.K, nesumnjivo utvrđeno da su u navedenim zahtjevima za odobrenje kredita, po apelantovoj naredbi, uneseni neistiniti podaci o visini plaće, nakon čega je apelant kao odgovorno lice predmetnog preduzeća svojim potpisom i pečatom ovjerio obrasce s neistinitim podacima na osnovu čega je „Unionbanka“ d.d. Sarajevo PJ Goražde navedenim licima odobrila kredite u iznosu od po 10.000,00 KM. Prema obrazloženju Osnovnog suda, niti ostali dokazi koje je apelant proveo-saslušanje svjedoka poimenično navedenih u presudi i predočavanje konkretnih isprava nisu bili od uticaja na zaključak tog suda da je apelant zaista i počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, te ga je, s tim u vezi, i proglasio krivim za ta djela.

8. Osnovni sud je, dalje, obrazložio da je prilikom utvrđivanja kazne apelantu za počinjeno krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja u trajanju od dva mjeseca imao u vidu da je za krivično djelo zapriječena kazna zatvora od dvije do deset godina, dok je za djelo falsifikovanja ili uništavanja službene isprave propisana kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do pet godina, pa je utvrdio da se kod apelanta pojavljuju posebne olakšavajuće okolnosti koje su pobliže navedene u presudi, a koje opravdavaju utvrđivanje kazne zatvora u trajanju manjem od posebnog zakonskog minimuma, odnosno da je apelant porodičan čovjek, da je na mjesto direktora predmetnog preduzeća izabran kao dobar privrednik i to u vrijeme kada je preduzeće poslovalo u teškim uvjetima, te je Osnovni sud zaključio da će se i blažim kaznama postići svrha kažnjavanja.

9. U odnosu na dio presude kojim je odbijena optužba protiv apelanta, Osnovni sud je naveo da se u apelantovim radnjama nisu stekli elementi bića krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, nego elementi finansijskog prekršaja iz oblasti radnog zakonodavstva, te da bi tek nakon utvrđivanja činjenica koje su pobliže navedene u presudi sud mogao van svake sumnje utvrditi da li je apelant počinio krivično djelo ili pak prekršaj iz oblasti radnog zakonodavstva, što u ovom postupku nije učinjeno. Osnovni sud je naveo da je odbio dio optužnice koji se odnosio na krivično djelo utaja poreza i doprinosa iz člana 287. stav 1. KZ RS imajući u vidu da je Okružno tužilaštvo u ovom dijelu odustalo od optužnice protiv apelanta.

10. Protiv navedene presude i apelant i Okružno tužilaštvo su izjavili žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 92 0 K 000 507 08 Kž od 13. januara 2009. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod prema kojem je pobijana presuda zahvaćena bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, odnosno da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, kao i da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Okružni sud je istakao da, po ocjeni tog suda, argumentima koji su navedeni u apelantovoj žalbi nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđivanja odlučnih činjenica, odnosno utvrđeno postojanje krivičnog djela i stepena krivične odgovornosti niti vrijednosni značaj razloga datih u obrazloženju osporene presude u pogledu tih odlučnih činjenica, a potom ni u pogledu pitanja postojanja bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. Dalje, navedeno je i da izreka presude nije nerazumljiva zbog toga što, kako je navedeno u žalbi, u izreci nisu navedeni brojevi faktura i datuma na osnovu kojih je utvrđena razlika, niti je navedena roba o kojoj se radi s obzirom da je u izreci pobijane presude, a posebno detaljnije u obrazloženju presude, naznačeno o kojem se vremenskom periodu radi, u kojem periodu su ispostavljene sporne fakture s manjim cijenama u odnosu na cijene iz zvaničnog cjenovnika i to prema tačno navedenim i označenim preduzećima i sa tačno utvrđenom fakturisanom vrijednošću, zbog čega je jasno vidljivo o kojim se poslovnim partnerima radi, kojim ispostavljenim fakturama i na koje iznose, te koji je cjenovnik u pitanju.

11. Prema obrazloženju Okružnog suda u prvostepenoj presudi su dati jasni i razumljivi razlozi o zaključku da postoji apelantova namjera da svojim postupanjem navedenim u činjeničnom opisu, pribavi protupravnu imovinsku korist drugome, to jest namjere kao bitnog elementa bića krivičnog djela iz člana 347. KZ RS. Osim toga, Okružni sud je naveo i da se žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju odnose na sudsku ocjenu dokaza. Okružni sud je naveo da smatra ove žalbene navode neosnovanim, budući da iz spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud svoje zaključke donio na osnovu sveobuhvatne ocjene dokaza koje je Okružni sud ponovio u svojoj presudi, te zaključio da su sve odlučne činjenice od kojih zavisi postojanje krivičnih djela i apelantove krivične odgovornosti, a samim tim i one na koje ukazuje apelantova žalba, pravilno i potpuno utvrđene, zbog čega su žalbeni navodi o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani.

12. Osim toga, Okružni sud je naveo i da je neosnovana žalba Okružnog tužilaštva u pogledu visine kazne izrečene apelantu, budući da je prvostepeni sud u potpunosti obrazložio izrečene kazne s posebnim ukazivanjem koje okolnosti je kod apelanta našao i cijenio kao olakšavajuće i zašto im je dao karakter osobito olakšavajućih okolnosti i kao takve ih uzeo kao osnov za ublažavanje kazne, te da navedene razloge i Okružni sud prihvata kao pravilne.

13. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

9. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo i donijeli osuđujuće presude, a da nije dokazno da je počinio navedena krivična djela čime je povrijeđen princip pretpostavke nevinosti. Navodi da je stavljen u neravnopravan položaj s tužilaštvom jer sudovi nisu na isti način cijenili njegove dokaze (i činjenice koliko je pomogao preduzeću u teškim trenucima) i dokaze optužbe jer je proces protiv njega bio montiran. Apelant navodi da je imao branitelja po službenoj dužnosti, a da je on želio da se sam brani, što mu je uskraćeno. Smatra da je proces protiv njega “očit primjer politički montiranog procesa zločinačkih struktura započeto u ratu i dovršeno u miru“, kao i da je osuđen umjesto da je nagrađen i na taj način su žigosani i on i njegova porodica. U dopuni apelacije navodi i da je pozvan na izdržavanje kazne, ali da je nakon mjesec dana uvjetno pušten te da posebno podvlači povredu prava na pravično suđenje.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi s apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju, a u vezi s apelantovim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke dajući detaljne razloge kojima su se rukovodili prilikom donošenja predmetnih odluka, pri tom se pozivajući na relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da, suprotno apelantovim navodima, iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih dokaza koji su izvedeni, da je na nedvosmislen način opisan način ocjene tih dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu, te da su na taj način utvrđene sve relevantne činjenice u konkretnom predmetu, pri čemu je prvostepeni sud dao logične razloge zašto je zaključio da je apelant izvršio krivična djela koje su mu stavljena na teret, a što je u svojoj presudi prihvatio i Okružni sud. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da ti razlozi ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da su sudovi postupali s predubjeđenjem o apelantovoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu da nije dokazano da je apelant počinio predmetna krivična djela. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve dokaze i argumente iz kojih bi proizlazilo da su nadležni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i iz čega bi proizlazilo da je apelantovo pravo na pravično suđenje prekršeno, niti iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je u postupku došlo do procesnih nepravilnosti. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Dalje, apelant smatra da mu je prekršeno i pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer, kako je naveo, nije dokazano da je izvršio krivična djela za koja je osuđen, odnosno da je donošenjem osporenih presuda prekršen princip in dubio pro reo i presumpcija nevinosti. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu, da sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost, odnosno kada ima sumnju sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni da ocijene sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa da onda, na temelju takve, brižljive ocjene, izvedu zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

19. U vezi sa navedenim, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka i zaključka Ustavnog suda u vezi s nekršenjem prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a kako se apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije svode na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava odnosno na kršenje prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Apelant, dalje, navodi da mu je prekršeno i pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c) jer mu je nametnut branitelj po službenoj dužnosti i nije mu omogućeno da se sam brani. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant optužen za krivično djelo za koje je moguće izreći kaznu zatvora od dvije do deset godina a što, shodno odredbama krivičnog zakona, podrazumijeva obavezno postavljanje advokata odnosno stručnog branitelja, iz čega proizlazi da i nije postojala zakonska mogućnost da se apelant sam brani. Zbog navedenog Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka c) smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

21. Osim toga, apelant navodi da mu je prekršeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije jer je, kako navodi, stavljen u neravnopravan položaj sa suprotnom stranom zbog toga što nadležni sudovi nisu s istom pažnjom cijenili dokaze koje je ponudila odbrana i dokaze tužiteljstva. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da mu je onemogućeno iznošenje svoje odbrane na bilo koji način, odnosno da mu je u smislu garancija iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije uskraćeno pravo da ispituje svjedoke optužbe ili pravo da svjedoci odbrane budu saslušani pod istim uvjetima. S obzirom na navedeno, a budući da iz osporenih presuda proizlazi da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku tako što je predlagao i izvodio dokaze za koje je smatrao da će mu ići u korist, činjenica da ti dokazi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist, odnosno da apelant nije uspio ničim opovrgnuti dokaze tužiteljstva, ne vodi kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Na osnovu navedenog, a imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključke Ustavnog suda o navodnom kršenju prava iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, zbog čega su svi ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Ustavni sud zapaža da se apelant u apelaciji žali i na kršenje prava iz čl. II/3.a), d), g),

k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 5. i 9. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz ovih članova apelant nije ničim obrazložio u čemu bi se navodna kršenja sastojala. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se kršenja prava iz člana II/3.a), g), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 9. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i ne mogu dovesti u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava iz čl. II/3.a), d), g), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 5. i 9. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

24. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1123/09 (Đ.R.) | Sudska praksa | Aktio