Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1139/09 (Zeničko-dobojski kanton)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Odluka o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1139/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1139/09, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zeničko-dobojskog kantona, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 221 od 16. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, podnio je 15. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 221 od 16. januara 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-0-P-06-000 519 od 26. oktobra 2007. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Vojke Perišić, Nuvejre Šabić i Hajrudina Huskića (u daljnjem tekstu: tužitelji) i obavezan apelant da tužiteljima isplati iznose pobliže navedene u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. oktobra 2006. godine do isplate, kao i da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosima, također, pobliže navedenim u presudi. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja da im se isplate iznosi preko dosuđenih je odbijen. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da su tužitelji sudije Općinskog suda u Žepču, da im je apelant u periodu od 1. januara 2005. godine do 31. decembra 2005. godine isplatio naknadu za topli obrok, troškove prijevoza i regres primjenjujući kantonalni zakon iz ove oblasti, te da su tužitelji podnijeli Općinskom sudu tužbu navodeći da je apelant bio dužan da im za sporni period isplati navedene naknade u visini koja je predviđena federalnim propisima, i to Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH i Uredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u BiH, službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave, koji predviđaju pravo na topli obrok u iznosu od 2% prosječne plaće u FBiH, pravo na troškove prijevoza u visini mjesečne karte gradskog ili prigradskog saobraćaja i regres u iznosu od 70% od plaće, kao i da tužiteljici Nuvejri Šabić isplati troškove za službena putovanja u 2006. godini.
3. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 63/03) propisano da sudije imaju pravo na tri vrste naknada - otpremnina, regres i jubilarna naknada, dok je zakonom koji je ranije bio na snazi bilo propisao devet takvih naknada, između ostalih i naknada za troškove prijevoza na posao i s posla, naknada za topli obrok i regres za godišnji odmor, kao i da je Ustavni sud FBiH utvrdio da izmjene Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji nisu u skladu s Ustavom FBiH i ostavio parlamentu FBiH rok od šest mjeseci da donese zakon kojim bi ova oblast bila uređena. Kako Parlament nije postupio prema navedenom nalogu Ustavnog suda FBiH, apelant je navedenu oblast uredio kantonalnim zakonom tako što je donio Zakon o plaćama i naknadama nosilaca sudijske i tužilačke funkcije u ZE-DO kantonu, koji je bio na snazi u periodu od 22. oktobra 2005. godine do 31. decembra 2005. godine, i Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaća (u daljnjem tekstu: Uredba).
4. Općinski sud je obrazložio da za određivanje visine spornih naknada, s obzirom da osnov njihove isplate nije sporan, treba kao mjerodavne primijeniti kantonalne propise po kojima je apelant i vršio isplatu spornih naknada, a što je u skladu, prema mišljenju Općinskog suda, s odredbama člana 2. Zakona o sudovima ZE-DO kantona prema kojem se sudovi osnivaju i ukidaju kantonalnim zakonom, zbog čega taj sud smatra da federalni propisi ne mogu imati prednost nad njima, odnosno da bi se tek ukoliko neka oblast nije regulirana kantonalnim zakonima primjenjivali analogijom federalni propisi, te da je zbog toga na predmetni slučaj primijenio odredbe kantonalne Uredbe. Općinski sud je obrazložio da je članom 4. navedene uredbe propisano da uposleniku kantonalnih organa državne službe, kojima nije organiziran prijevoz na posao i s posla a čije je mjesto stanovanja udaljeno od mjesta rada najmanje pet kilometara, pripada naknada za troškove prijevoza u visini mjesečne karte troškova prijevoza u gradskom, prigradskom odnosno međugradskom prometu, i to bez obzira na eventualne dane u kojima je uposlenik odsustvovao s posla jer se mjesečna karta može kupiti samo za cijeli mjesec bez obzira da li se cijeli mjesec i koristi odnosno jer se može kupiti još samo dnevna karta čija je ukupna cijena za 30% veća od cijene mjesečne karte, zbog čega preduzeća u javnom saobraćaju i daju popust na cijenu mjesečnih karata. Kako je nesporno da je apelant u navedenom periodu tužiteljima isplaćivao ovu naknadu ali ne u visini iznosa za cijeli mjesec, Općinski sud je u ovom dijelu usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obaveza apelanta da im isplati razlike iznosa ove naknade.
5. Dalje, Općinski sud je naveo da kako nije sporno da je apelant tužiteljima isplaćivao naknadu za topli obrok i regres u skladu s odredbama čl. 6. i 7. kantonalne Uredbe, pa je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike iznosa isplaćenih naknada. Također, Općinski sud je djelimično uvažio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužiteljica Nuvejra Šabić tražila naknadu troškova za putne troškove, i to u iznosu od 70% dnevnice za ukupno osam dnevnica, a odbio zahtjev za isplatu troškova prijevoza vlastitim automobilom na službeno putovanje, jer je na priloženim putnim nalozima vidljivo da su riječi „osobna kola“ podvučene, precrtane i stavljen pečat Općinskog suda u Žepču s potpisom predsjednika Suda, iz čega je vidljivo da tužiteljici nije dozvoljena upotreba osobnog automobila za odlazak na službeno putovanje.
6. Protiv navedene presude tužitelji su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 004-0-Gž-08-000 221 od 16. januara 2009. godine žalu djelimično uvažio, preinačio prvostepenu presudu tako da je apelant obavezan da tužiteljima na ime razlika naknada za prijevoz, ishranu i regres za period za sporni period isplati veće iznose od onih koji su dosuđeni prvostepenom presudom a koji su pobliže navedeni u izreci, sa zakonskom zateznom kamatom na te iznose počevši od 11. oktobra 2006. godine pa do isplate i da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.227,50 KM. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu koji se odnosi na dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica Nuvejra Šabić tražila naknadu troškova službenih putovanja.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je žalba u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike isplaćenih naknada za topli obrok i regres osnovana, te da je u tom dijelu prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud primijenio kantonalne propise, obrazlažući to činjenicom da se sudovi osnivaju i ukidaju na osnovu kantonalnog zakona zbog čega federalni propisi ne mogu imati prioritet nad njima. Međutim Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud zanemario da je Zakon o sudovima ZE-DO kantona prestao da važi 2005. godine donošenjem Zakona o prestanku važenja Zakona o sudovima ZE-DO kantona, a da je Uredba koju je prvostepeni sud primijenio na konkretan slučaj stupila na snagu 24. augusta 2005. godine iz čega proizlazi da bi se, kada bi se i moglo primijeniti stanovište prvostepenog suda da kantonalni propisi imaju prioritet nad federalnim, navedena uredba mogla primijeniti jedino na potraživanja nastala nakon njenog stupanja na snagu ali ne i na potraživanja dospjela do tog datuma. Dalje, Kantonalni sud je naveo i u slučaju da je Zakon o sudovima ZE-DO kantona ostao na snazi njime nije bilo regulirano pitanje plaća i naknada, pa tako ni naknada koje su pitanje predmetnog spora, već da su ta pitanja regulirana jedinstveno za sve sudije u FBiH, i to Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH („Službene novine F BiH“ br. 22/00, 20/01, 31/01, 57/01, 63/03, 35/04 i 78/04). Prema obrazloženju Kantonalnog suda radi se, dakle, o federalnom propisu, zbog čega se imaju primijeniti i na sporni odnos, i to pozivom na analogiju, podzakonski propisi Federacije, konkretno federalna Uredba, a što, prema navodima Kantonalnog suda, podržava u svojoj praksi i Vrhovni sud FBiH i Ustavni sud, zbog čega je žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu kao u izreci. U preostalom dijelu Kantonalni sud je žalbu odbio kao neosnovanu, uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica Nuvejra Šabić tražila naknadu troškova službenog putovanja.
8. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da Kantonalni sud nije mogao primijeniti federalni zakon i uredbu kao ni pozvati se na praksu Vrhovnog suda i Ustavnog suda, jer se u tim predmetima radi o drugoj situaciji pošto je primjena navedenih propisa ograničena samo na namještenike i službenike a ne sudije i tužitelje, jer sudija nije državni službenik, te kako se plaće i ostala primanja sudija i tužitelja isplaćuju iz budžeta kantona to nije moguća primjena federalnih propisa, odnosno člana 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji FBiH. Navode da, i u slučaju ako postoji neka pravna praznina, i onda bi bila upitna primjena federalnih propisa, jer za takvu primjenu nije utvrđen zakonski razlog.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje razmatrao u odlukama br. AP 2944/06, AP 3324/06 i AP 2178/09 (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 2944/06 i AP 3324/06 od 17. marta 2009. godine i AP 2178/09 od 21. jula 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u tim odlukama. Naime, u navedenim predmetima apelanti – Hercegovačko-neretvanski kanton i apelantsu se žalili na proizvoljnu primjenu federalnih propisa pri obračunu visine regresa i toplog obroka nosiocima pravosudnih funkcija. U vezi s tim, Ustavni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, budući da su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava, a da takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim budući da kantonalni organi nisu posebnim propisima regulirali predmetno pravno pitanje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je Zakon o sudovima ZE-DO kantona prestao da važi 2005. godine, a kantonalna Uredba stupila na snagu 24. augusta 2005. godine, da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud obrazložio da predmetnim kantonalnim zakonom o sudovima ni u vrijeme njegovog važenja nije bilo regulirano pitanje naknada već da je to učinjeno jednoobrazno federalnim zakonom, Ustavni sud smatra da se obrazloženja navedenih odluka mogu primijeniti i na konkretan slučaj. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Također, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da se apelant kao nosilac javne vlasti ne može pozivati na povredu prava iz Evropske konvencije, odnosno u konkretnom slučaju na član 14. Evropske konvencije u vezi s članom 6. Evropske konvencije. U pogledu apelantovih navoda o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana, te činjenicu da je apelant organ javne vlasti, slijedom čega ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2386/08 od 21. jula 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović