Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1281/09 (N. T., P. T. i Ž. T.)
Odluka donesena 23. 02. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1281/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1281/09, rješavajući apelaciju Nedeljka Topalovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Topalovića, Petka Topalovića i Živka Topalovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-001 063 od 5.
marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0- Gž-07-000 268 od 17. augusta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-P-06-000076 od 8. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Topalović, Petko Topalović i Živko Topalović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Foče, koje zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnijeli su 29. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-001 063 od 5. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 268 od 17. augusta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-06-000076 od 8. februara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 094-0-P-06-000076 od 8. februara 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su stekli pravo suvlasništva s dijelom od po 1/5 nekretnina koje se nalaze u mjestu Meštrevac, opština Foča, preciznije označenih u izreci presude, te da je tuženu JPŠ «Šume RS» a.d. Sokolac, ŠG «Maglić» Foča (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan da prizna i trpi da se apelanti uknjiže u zemljišnim knjigama Osnovnog suda i u Katastru nekretnina, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Navedenom presudom odbijen je, također, tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim je traženo da se tuženi obaveže da isplati iznos od 18.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate na ime naknade štete za posječena šumska stabla. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim je tražena nadoknada troškova postupka u preciziranom iznosu.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo uviđaj na licu mjesta, pročitao pismene nalaze i mišljenja vještaka geodetske i šumarske struke, saslušao veći broj svjedoka, te izvršio uvid u druge materijalne dokaze. Osnovni sud je utvrdio da apelanti u toku dokaznog postupka nisu dokazali, kako su to tvrdili u tužbi i na ročištima, da su nasljeđem stekli pravo vlasništva na spornim nekretninama na osnovu člana 20. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. Također, nisu dokazali da su pretrpjeli štetu jer su posječena stabla locirana na parcelama koje su državno zemljište, a sječu je izvršio tuženi u 2003. godini. Prema tome, kako je zaključio Osnovni sud, nije dokazan ni osnov niti visina štete propisana članom 154. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata.
4. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelanti su se žalili Okružnom sudu, koji je Presudom broj 015-0-Gž-07-000 268 od 17. augusta 2007. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je obrazloženju naveo da u cijelosti prihvata utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, jer je u skladu s dokazima provedenim tokom prvostepenog postupka.
5. Apelanti su protiv drugostepene presude Vrhovnom sud podnijeli reviziju, o kojoj je Vrhovni sud odlučio Presudom broj 118-0-Rev-07-001 063 od 5. marta 2009. godine. Navedenom presudom revizija apelanata je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz nalaza vještaka geometra slijedi jasan zaključak da ni u starim austrougarskim planovima iz 1874. godine, a niti u popisnom katastru koji je uspostavljen 1953. godine i važio do 1983. godine, kada je uspostavljen sada važeći katastar nekretnina, a niti danas apelanti i njihovi prednici nisu upisani kao posjednici nekretnina na kojima zahtijevaju utvrđenje vlasništva. Dalje je navedeno da su se apelanti u tužbi pozvali na ostavinsko rješenje Osnovnog suda iza umrlog Mirka Topalovića od 24. septembra 2003. godine, ali nekretnine iz tog rješenja koje su predmet nasljeđivanja nisu nekretnine iz konkretnog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je zaključio da iz dokaza koje su izveli apelanti nije dokazano da je prednik apelanata bio upisan ili imao valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na spornoj šumi. Stoga slijedi, po mišljenju Vrhovnog suda, da je pravilan zaključak sudova da apelanti nisu dokazali svoje vlasništvo i da su njihov tužbeni zahtjev pravilnom primjenom materijalnog prava osnovano odbili nižestepeni sudovi.
6. Apelanti se žale na povredu prava iz čl. II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. S druge strane, u vezi s navodima apelanata o povredi prava iz člana II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da je navedenim odredbama garantirano osiguranje najvišeg nivoa međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda direktnom primjenom Evropske konvencije i njenih protokola u Bosni i Hercegovini, pri čemu ti akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Međutim, budući da je u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije očigledno neosnovani, Ustavni sud smatra da paušalno pozivanje apelanata na povredu ovih odredbi Ustava ne može predstavljati povredu njihovih ustavnih prava, zbog čega Ustavni sud i ove njihove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović