Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1460/09 („Centrotrans – Eurolines“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1460/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1460/09, rješavajući apelaciju „Centrotrans – Eurolines“ d.d. Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Centrotrans – Eurolines“ d.d. Sarajevo, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-528/06 od 4. marta 2009. godine i Rješenja Ministarstva komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine broj UPII:

03-29-229-1/06 od 26. juna 2006. godine, kao i Odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje međunarodnih autobusnih linija broj 01- 29-2589/A/73-N-5/05 od 4. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Centrotrans – Eurolines“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 12. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-528/06 od 4. marta 2009. godine i Rješenja Ministarstva komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII: 03-29-229-1/06 od 26. juna 2006. godine i Odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje međunarodnih autobusnih linija (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 01-29-2589/A/73-N-5/05 od 4. oktobra 2005. godine.

2. Odlukom Komisije broj 01-29-2589/A/73-N-5/05 od 4. oktobra 2005. godine, ocijenjen je kao neosnovan prigovor apelantovog prednika na red vožnje međunarodne autobusne linije Sarajevo-Wien prijevoznika „Babić-Bisstours“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: „Babić- Bisstours“) koji se nalazi na strani 58. Knjige prijedloga redova vožnje međunarodnih autobusnih linija (osim SCG) za usklađivanje u 2004/2005. godini (u daljnjem tekstu: Knjiga), kojim je određeno da se briše polazak u koloni 1 u dane 4 i 7 i u koloni 2 u dane 5 i 6, a prigovor da red vožnje nije urađen u skladu s Pravilnikom o načinu i postupku usklađivanja i registriranja redova vožnje međunarodnih autobusnih linija (u daljnjem tekstu: Pravilnik) ocijenjen je kao neosnovan, budući da sadrži sve elemente propisane Pravilnikom. Također, istom odlukom određeno je da se apelantovom predniku izvrši povrat sredstava uplaćenih po osnovu prigovora.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPII: 03-29- 229-1/06 od 26. juna 2006. godine, kojim odbilo žalbu i potvrdilo Odluku Komisije. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je apelant u žalbi naveo da treba brisati ne samo neki polasci nego kompletan red vožnje Sarajevo-Wien. Ministarstvo je istaklo da nije osnovana apelantova žalba zato što red vožnje sadrži sve elemente predviđene odredbama člana 9. stav 2. Pravilnika.

4. Presudom Suda BiH broj U-528/06 od 4. marta 2009. godine odbijena je apelantova tužba. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je osporenim rješenjem konačno uvažen apelantov prigovor na red vožnje međunarodne autobusne linije Sarajevo-Wien prijevoznika „Babić bisstours“ tako što je izvršeno usklađivanje navedenog reda vožnje i brisan polazak u koloni 1 u dane 4 i 7 i u koloni 2 u dane 5 i 6. S tim u vezi apelant neosnovano osporava pravilnost rješenja Ministarstva zato što je njegov prigovor na red vožnje uvažen pa nije jasno zbog čega apelant osporava rješenje Ministarstva u tom dijelu, odnosno apelant nema pravni interes da osporava rješenje Ministarstva u tom dijelu. Dalje, da je Ministarstvo pravilno odlučilo kada je odbilo apelantovu žalbu jer osporavanje pojedinačnih polazaka ne znači i osporavanje cijelog reda vožnje, odnosno da nisu osnovani apelantovi navodi da postoji osnov za brisanje kompletnog reda vožnje. Sud BiH je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi da je Komisija pogrešno primijenila odredbe člana 9. st. 1. i 2. i člana 10. Pravilnika kada je rješavala o prijedlogu novog reda vožnje predlagača prijevoznika „Babić bisstours“. Naime, pripremu i usklađivanje redova vožnje provodi Komisija tako što preuzima od Ministarstva sve prispjele zahtjeve prijevoznika po isteku roka za njihovo podnošenje, zatim utvrđuje ispravnost prijedloga redova vožnje, pa ako utvrdi da redovi vožnje nisu urađeni u skladu sa Zakonom o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu i Pravilnikom, redove vožnje s greškom, nečitke i neblagovremeno dostavljene neće uvrstiti u postupak (stav 1. točka 1. alineja 1. i 2. člana 10. Pravilnika). Sud BiH je istakao da iz spisa proizlazi da nisu osnovani apelantovi navodi da se radi o redu vožnje s bitnom greškom, jer predloženi red vožnje sadrži sve elemente propisane članom 9. stav 2. Pravilnika.

5. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da su prvostepeni i drugostepeni organ očito prekršili odredbe Pravilnika i član 39. stav 2. Zakona o upravnom postupku kojim je propisana obaveza organa uprave da razmatra i odgovori na predstavke i prijedloge koje im podnose stranke, međutim Sud BiH nije cijenio te navode. Naime, suština prigovora se odnosila na brisanje cijelog reda vožnje, a Komisija je pogrešno primijenila član 9. st. 1. i 2. član 2. stav 1. tačka 12. Pravilnika kada je rješavala o prijedlogu predlagača u planiranju i prijavljivanju za postupak usklađivanja novog reda vožnje na relaciji Sarajevo-Wien. Komisija, osim što je prekršila odredbe Pravilnika, prekršila je i odredbe Uputstva o načinu provođenja postupka javnog usklađivanja redova vožnje na međunarodnim autobusnim linijama. Apelant ističe da je zbog navedenog prekršeno pravo na pravičan postupak, dakle nije ispoštovan član 6. Evropske konvencije o pravu na pravično i javno suđenje u razumnom roku, član koji je primjenjiv i na postupke koji se tiču dozvole, licence i sl. Apelant navodi da se prava ne mogu ograničiti Pravilnikom nego samo ustavom i zakonom, a na ovaj način pravne osobe se stavljaju u neravnopravan i diskriminirajući položaj. Apelant ističe da je pobijanom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na djelotvorni pravni lijek i pravo na imovinu apelanta jer je ozakonjen nelegalan prijevoz.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. rujna 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovani.

10. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da osiguraju pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. S tim u vezi apelantovi navodi o povredi ovog prava su paušalni, budući da je apelant u predmetnom postupku imao i koristio pravo na žalbu i tužbu, dakle navedeno pravo mu nije uskraćeno. Međutim, apelantovo nezadovoljstvo ishodom žalbenog postupka i upravnog spora ne dovodi u pitanje djelotvornost ovih pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu očito (prima facie) neosnovana.

11. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer se prava ne mogu ograničiti Pravilnikom nego samo ustavom i zakonom, a na ovaj način se pravne osobe stavljaju u neravnopravan i diskriminirajući položaj. Dakle, proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. S obzirom na to da apelant samo paušalno prigovora, odnosno da nije predočio nikakve dokaze kojima bi učinio vjerojatnim različit tretman u sličnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očito (prima facie) neosnovani.

12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neosnovana tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1460/09 („Centrotrans – Eurolines“ d.d… | Sudska praksa | Aktio