Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1882/09 (S. T.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1882/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 1882/09, rješavajući apelaciju Saliha Tanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Tanovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-

Gž-08-002001 od 26. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Mal. 4689/05 od 19. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Salih Tanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 17. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-002001 od 26. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal. 4689/05 od 19. septembra 2008. godine.

2. Općinski sud je donio Presudu broj Mal. 4689/05 od 19. septembra 2008. godine kojom je obavezao apelanta da JKP Vodovod i kanalizacija Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati dug u iznosu od 84,60 KM za zakonskom zateznom kamatom. Općinski sud je u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog iznosa od 84,60 KM do iznosa od 133,00 KM, odbio tužitelja. Općinski sud je obavezao tužitelja da apelantu plati iznos od 102,00 KM na ime troškova parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj na osnovu vjerodostojne isprave podnio prijedlog za izvršenje (16. oktobra 2001. godine) zbog duga u iznosu od 749,70 KM koji je u skladu s članom 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu. ZPP) uredio u formu tužbe podneskom od 16. decembra 2005. godine. Općinski sud je naveo da je tužitelj na pripremnom ročištu smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 133,00 KM i naveo da se on odnosi na period od 16. oktobra 2000. godine do 30. juna 2001. godine. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka odbio apelantov prigovor da je tužba neuredna i da tužitelj nije postupio u skladu s članom 69. ZPP-a.

4. Dalje, Općinski sud je naveo da je uvidom u račune od 30. juna 2001. godine i u karticu komitenta za 2001. godinu utvrdio da je apelantovo dugovanje po računu od 30. juna 2001. godine 84,60 KM. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima SRBiH („Službeni list SRBiH“ broj 20/90) kojom je propisano da korisnik za komunalne usluge plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu, pa je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Općinski sud je naveo da je odbijen dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva u iznosu od 48,40 KM koji se odnosi na račun od 8. marta 2001. godine jer se, prema ocjeni suda, nije moglo utvrditi na koji vremenski period se odnosi predmetni račun. S obzirom da je tužitelj potraživao dug za period od 16. oktobra 2000. godine do 30. juna 2001. godine, kao i činjenicu da tužitelj nije dokazao na koji se period odnosi predmetni račun, ovaj dio tužbenog zahtjeva Općinski sud je odbio.

6. Općinski sud je istako da je neosnovan prigovor zastare potraživanja u odnosu na konačno opredijeljeni zahtjev tužitelja, jer je tužitelj na pripremnom ročištu smanjio tužbeni zahtjev tako da su njime obuhvaćena ona potraživanja nastala u posljednjoj godini dana prije podnošenja prijedloga za izvršenje, pa je sud zaključio da nema mjesta primjeni člana 378. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dakle, imajući u vidu sve navedeno i odredbe čl. 17. i 262. ZOO, kao i člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, apelant je obavezan da tužiocu isplati navedeni iznos, kao i kamatu na navedeni iznos u skladu s članom 277. u vezi sa članom 324. stav 2. ZOO.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj 003-0-Gž-08-

002001 od 26. maja 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je odbio zahtjev tuženog da mu se dosude troškovi za sastav žalbe.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je izreka presude nerazumljiva jer nije navedena struktura duga i period na koji se odnosi. Kantonalni sud je istakao da je formulacija presude dovoljno jasna budući da je navedena visina duga i kamate kao posredno potraživanje, pa je odluka potpuno određena i podobna za izvršenje. Prema mišljenju Kantonalnog suda, nisu prihvatljivi apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev, jer je prvostepena odluka donijeta u skladu sa smanjenim tužiteljevim tužbenim zahtjevom, u skladu s članom 56. stav 2. ZPP-a. Zatim, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o povredi prava na pravično suđenje, jer su mu dostavljeni na odgovor i tužba sa prilozima i prijedlog za izvršenje, na koje je apelant izjavio prigovor odnosno odgovor na tužbu, a Općinski sud je u predmetnoj pravnoj stvari održao pripremno ročište u skladu sa članom 77. ZPP. Dalje, u vezi s navodom da prvostepeni sud nije obrazložio dokaze na kojima je zasnovao odluku, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani jer je prvostepeni sud u svemu postupio u skladu s članom 191. stav 4. ZPP-a, odnosno čitanjem računa od 30. juna 2001. godine, čijom ocjenom je zaključeno da je apelantov dug 84,60 KM. Zatim, Kantonalni sud je naveo da je visinu duga prvostepeni sud mogao utvrditi prostim uvidom u račun i specifikaciju neplaćenih računa na apelantovo ime, bez potrebe da se izvodi dokaz vještačenjem, kako je naveo apelant. Kantonalni sud je istakao da je apelantovo pozivanje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno na Zakon o komunalnoj djelatnosti i ZOO neosnovano, jer je vidljivo da je tužitelj izvršio isporuku vode, pa je ovlašten da traži plaćanje utvrđene cijene za komunalnu uslugu. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi o dosuđenim zakonskim kamata (zbog, kako apelant navodi, pogrešne odluke o glavnoj stvari) neosnovani. Isto se, prema mišljenju drugostepenog suda, odnosi i na apelantov žalbeni prigovor o troškovima postupka, jer je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava nakon prebijanja međusobnih troškova i u skladu sa čl. 386 i 387. ZPP-a, cijeneći opredijeljeni tužbeni zahtjev tužitelja i postavljene zahtjeve stranaka za naknadu troškova, donio odluku o troškovima.

9. Zbog svega navedenog Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da izreka prvostepene presude ne može proizvesti pravno dejstvo res judicata jer dug za pokriće komunalnih usluga mora biti preciziran u izreci a ne u obrazloženju presude, odnosno da izreka prvostepene presude nije dovoljno jasna ukoliko je u njoj naveden samo iznos glavnog duga i od kada počinje teći zakonska zatezna kamata kao sporedno potraživanje, te visina troškova postupka. Dalje, apelant navodi da je tužiteljev zastupnik bez odobrenja Nadzornog odbora umanjio dug, a sud to prihvatio, čime je došlo do povrede člana 3. stav 2. ZPP-a, a time i povrede iz člana 42. stav 1. tačka e) Zakona o javnim preduzećima. Također, apelant navodi da je ovu činjenicu isticao u toku postupka u smislu da sud nije mogao odlučivati o umanjenom tužbenom zahtjevu tužitelja te da nije tvrdio da je došlo do prekoračenja zahtjeva, kako sud navodi. Dalje, apelant ističe da je tužitelj kao vrijednost spora u prijedlogu za izvršenje, te u tužbi od 30. juna 2006. godine, označio iznos od 749,70 KM, te činjenica da je kasnije smanjio tužbeni zahtjev ne znači da mu pripadaju troškovi u iznosu od 63%, jer smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja tužiteljev neuspjeh. Zbog ovoga je, prema apelantovom mišljenju, pogrešno odlučeno o njegovom pravu na troškove postupka, odnosno sastav tužbe.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnosi na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U vezi s apelantovim navodima da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i da osporene presude nisu jasne, razumljive i „provodive“, Ustavni sud zapaža da je ista činjenično prava pitanja razmotrio u Odluci AP 1241/09 od 6. decembra 2011. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je utvrdio da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu. U navedenom predmetu Ustavni sud je smatrao da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

15. Kako konkretna apelacija pokreće ista pravna pitanja, na istim pravnim odlučenjima redovnih sudova, umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud se poziva na svoj zaključak iz odluke AP 1241/09. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1882/09 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio