Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2166/09 (M. V.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2166/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 2166/09, rješavajući apelaciju Milovana Vrljanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milovana Vrljanovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 862 od 8. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 209 od 6. juna 2007.

godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 092-0-P-06 000 082 od 16. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milovan Vrljanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, koga zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 862 od 8. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 209 od 6. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-0-P-06 000 082 od 16. februara 2007.godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 092-0-P-06 000 082 od 16. februara 2007. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora zaključen između prvotuženog ,,KTK ALHOS" AD Sokolac (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kao prodavca, te drugotuženog „CACKO" DOO iz Han Pijeska (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao kupca zaključen u Sokocu 10. januara 2002. godine i ovjeren kod Osnovnog suda 2. decembra 2005. godine, pod brojem Ov-1141/2005. Također, istom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik poslovnog prostora koji se nalazi u Han Pijesku, u ulici Željeznička b.b., sagrađen na parceli 333/20, upisan u posjedovnom listu br. 84 KO Japaga, opština Han Pijesak (u daljnjem tekstu: poslovni prostor), a da su tuženi dužni da priznaju i trpe da se na osnovu ove pravosnažne presude izvrši upis prava vlasništva na njegovo ime. Konačno, istom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi „CACKO" d.o.o. obaveže da apelantu preda u posjed, slobodan od lica i stvari, gore navedeni poslovni prostor, a sve ovo zajedno u roku od 30 dana uz naknadu troškova postupka pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izvršio uvid u brojne materijalne dokaze čiji je sadržaj prezentirao u daljnjem tekstu obrazloženja. Dalje je navedeno da među strankama nije sporna činjenica da su po izbijanju ratnih dejstava u BiH dijelovi preduzeća, među kojima i „Alhos-promet“ Sarajevo, ostali na teritoriji RS čiji je status regulisan Odlukom o organizovanju preduzeća i ustanova i drugih pravnih lica, te da je članom 9. te odluke propisano da će se dijelovi preduzeća čija sjedišta nisu na teritoriji RS, a bila su u složenom ili drugom preduzeću, organizovati kao samostalna preduzeća. Također je navedeno da je u toku 1993. godine u RS-u stupio na snagu Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, kojim je propisano da sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica čije je sjedište na teritoriji RS-a postaju državna svojina. Kako je naveo Osnovni sud, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant predmetni poslovni prostor kupio od nevlasnika. Naime, „.Alhos" d.d. Sarajevo u stečaju nije ni mogao prodati sporni poslovni prostor, odnosno njime raspolagati, a sve u smislu odredaba Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon), kao i Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine FBiH“ broj:12/99: u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu), a sam apelant nije dokazao da je prodavac ovog poslovnog prostora i njegov vlasnik. Navedeno je da je u članu 8. Zakona o početnom bilansu propisano da u pasivnom podbilansu preduzeće iskazuje vrijednost pod tačkom 1 stvari koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom preduzeća. Iz navedene odredbe, po mišljenju Osnovnog suda, proizilazi da prednik apelanta nije mogao prodati sporni poslovni prostor, jer predmet privatizacije nisu mogle biti stvari i vrijednosti nad kojima nema posjed, kao što je to bilo u ovom slučaju, iz čega dalje slijedi zaključak da pravna lica u Federaciji BiH, u ovom slučaju apelantov prednik kao prodavac, nije mogao raspolagati imovinom koja se nalazi na području Republike Srpske, pa dakle ni navedenim poslovnim prostorom. Kako je zaključio Osnovni sud, apelant nije dokazao da je u početnom bilansu stanja njegovog prednika bio uključen i sporni poslovni prostor, jer takvo rješenje nije dostavio u toku postupka. Mišljenje Osnovnog suda je da ovaj dokaz apelant i nije mogao dobiti od Agencije za privatizaciju, jer je očigledno da se u konkretnom slučaju i radi o imovini preduzeća koja je po izbijanju ratnih dejstava ostala u drugom entitetu - Republici Srpskoj, pa u skladu s Okvirnim zakonom kao i Zakonom o početnom bilansu, takvi poslovni prostori nisu mogli ni biti predmet privatizacije. Osim toga, po ocjeni Osnovnog suda, članom 1. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) decidno je regulisano da se pod pravnom osobom u BiH podrazumijevaju pravne osobe organizovane shodno Okvirnom zakonu i registrovane u bilo kojem entitetu. Navedeno je da u konkretnom slučaju nije sporno da je prvotuženi konstituisan kao državno preduzeće u skladu s Okvirnim zakonom, te da je članom 2. tog zakona propisano isključivo pravo entiteta da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji, koji nisu bili u privatnom vlasništvu. Iz izvedenih dokaza je utvrđeno da je apelantov prednik bio 90 % državno preduzeće. Na osnovu citiranih odredbi Okvirnog zakona, kao i Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, po ocjeni Osnovnog suda, prvotuženi je kao osnovno državno preduzeće stekao isključivo pravo da izvrši privatizaciju državnog kapitala u ovom preduzeću, pa i na ovom spornom poslovnom prostoru, čime je stekao pravo svojine na njemu i u okviru zakona njime mogao dalje raspolagati. Sud je naveo da je apelant ugovorom o kupoprodaji od 12. februara 2006. godine kupio predmetni poslovni prostor od „Alhos“ d.d. Sarajevo u stečaju, ali da apelant u toku postupka nije dokazao da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora, niti da je bio njegov prednik, budući da nije dokazao da je predmetni poslovni prostor u zemljišnim knjigama bio upisan na apelantovog prednika u smislu člana 33. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). S obzirom na navedeno, Osnovni sud je izveo zaključak da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se ponište upis i uknjižbe drugotuženog, čiji predmet je bio uknjižba prava vlasništva predmetnog poslovnog prostora, budući da apelant, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, nije aktivno legitimisan u predmetnom postupku. Dalje, sud je utvrdio da apelant nije ni zakonit ni savjestan kupac predmetnog poslovnog prostora, budući da je drugotuženi stekao pravo vlasništva nad ovim prostorom prije nego što je apelant zaključio ugovor o njegovoj kupovni, a da je prvotuženi kao prodavac ovog prostora prethodno u postupku privatizacije državnog kapitala stekao pravo svojine nad ovim prostorom. Također, slijedom navedenog odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu drugotuženi preda u posjed, slobodan od lica i stvari, navedeni poslovni prostor. Naime, kod ovakvog tužbenog zahtjeva apelant morao dokazati i činjenice na kojima se zasniva pravo njegovo svojine ili pravo njegovog pravnog prethodnika, a teret dokazivanja pada na apelanta. Iz provedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da je prvotuženi kao prodavac predmetnog poslovnog prostora na njemu stekao pravo vlasništva po osnovu Zakona o privatizaciji državnog kapitala u RS-u i Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeće i banaka u BiH, kako je već obrazloženo. Na taj način on je bio ovlašten da u okviru zakona i dalje raspolaže ovim poslovnim prostorom, odnosno da ga prenese na drugotuženog, što njihovom kupoprodajnom ugovoru daje pravnu valjanost.

4. Presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 209 od 6. juna 2007. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Po ocjeni Okružnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je ODP "Alhos-promet" Sarajevo-Sokolac, na osnovu odluke državnog organa, pravo svojine steklo na predmetnom poslovnom prostoru u smislu člana 20. ZOSPO, dok apelantov pravni prednik nije mogao postati vlasnik predmetnog poslovnog prostora bez obzira na pravni posao jer se nije uknjižio u javnu knjigu kao vlasnik. Osim toga, kako je naveo Okružni sud, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je prvotuženi stekao pravo vlasništva na navedenom poslovnom prostoru i na osnovu zakona kako je to propisano odredbom iz člana 20. ZOSPO, a zašto mu nije potrebna uknjižba u zemljišnim knjigama. Naime, odredbom iz člana 3. Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (“Službeni glasnik RS“ br. 4/93, 29/94 i 8/96) je propisano da sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica, čije je sjedište na teritoriji RS, postaju državna svojina. U konkretnom slučaju nije sporno da je bilo osnovano ODP "Alhos-promet" Sarajevo- Sokolac, na imovini koja je bila na teritoriji Republike Srpske, pa i na tom poslovnom prostoru koja je bila u društvenoj svojini i koja je navedenim zakonom prešla u državnu svojinu. Navedeno je da je odredbom člana 2. Okvirnog zakona je priznato pravo entitetima da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu privatno vlasništvo. Odredbom člana 3. stav 2. Okvirnog zakona je propisano da će se privatizacijom obuhvatiti samo ona imovina i potraživanja u vezi s tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta. Dakle, u konkretnom slučaju privatizacija preduzeća "Alhos" d.d. iz Sarajeva, kao pravnog subjekta iz Federacije BiH, se mogla izvršiti samo na imovini koja je na teritoriji Federacije BiH. Pa kako je izvršena privatizacija nad ODP "KTK- Alhos" Sarajevo, sa sjedištem u Sokocu, dakle, i na spornom poslovnom prostoru kojeg je unio "KTK-Alhos" kao svoju imovinu ODP "Alhos-promet", to je prvotuženi na osnovu navedenih zakona postao vlasnik i tog poslovnog prostora i nije bilo, po mišljenju Okružnog suda, nužno da se ova činjenica upisuje u javne knjige, kako je to apelantovom žalbom neosnovano ukazano. Dakle, po ocjeni Okružnog suda, ne stoji apelantov žalbeni navod da prvotuženi "KTK-Alhos" kao prodavac nije ispunjavao uslove za uknjižbu prava vlasništva. Naime, kao što je već rečeno, ta uknjižba nije bila potrebna, jer je on postao vlasnik poslovnog prostora ne na osnovu pravnog posla već na osnovu odgovarajućih odluka Vlade i na osnovu zakona. Okolnost da je apelantov prednik raspolagao navedenom imovinom u stečajnom postupku pa da je apelant imao povjerenje u licitacioni postupak, nije, po mišljenju Okružnog suda, od značaja na pravilnost odluke u ovoj pravnoj stvari, jer je apelant prethodno bio dužan da provjeri i stanje u zemljišnim knjigama. Osim toga ni apelantov prednik, iako u stečaju, nije mogao prodavati imovinu koja se nalazi na teritoriji RS i koja nije ušla u privatizaciju apelantovog prednika. Kako je nesporno da apelantov prednik nije bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik i kako se navedena imovina nalazila na teritoriji RS i nije ušla u privatizaciju apelantovog prednika, ovaj nije mogao navedenim ugovorom zaključenim s apelantom raspolagati navedenim poslovnim prostorom, a kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud. Prema tome, kako je zaključio Okružni sud, pošto apelant nije tokom postupka dokazao da je predmetni poslovni prostor kupio od vlasnika, a prvotuženi je dokazao da je postao vlasnik navedenog poslovnog prostora, to je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je prvotuženi bio ovlašten da raspolaže navedenim poslovnim prostorom prodajući ga drugotuženom. Iz navedenog, kako je pravilno primijenjeno materijalno pravo, Okružni sud je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio na osnovu člana 226. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP-a RS).

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 862 od 8. aprila 2009. godine, koju je apelant primio 15. maja 2009. godine, apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da su odluke nižestepenih sudova pravilne. U obrazloženju presude je navedeno da je nesporno da je Zakonom o društvenom kapitalu omogućena transformacija preduzeća u društvenoj svojini u preduzeća u mješovitoj svojini. Dalje je navedeno da nije sporno da je prednik drugotuženog ODP KTK „Alhos“ sa sjedištem u Sokocu osnovan pored ostalog i na imovini DP „Alhos“ Sarajevo, a da se ta imovina nalazi na teritoriji RS-a, pa tako i sporne poslovne prostorije u Han Pijesku. Sud je također naveo da je DP „Alhos“ Sarajevo do izbijanja ratnih dejstava 1992. godine bilo preduzeće u mješovitoj svojini (društvenoj i s internim dionicama radnika) pa je zaključio da, suprotno navodima revizije, imovina tog preduzeća nije postala niti je po tada važećim propisima mogla postati privatna svojina a ni svojina radnika ulagača. Navedeno je da se, stoga, pitanje svojine nad spornim poslovnim prostorom mora razrješavati odvojeno od pitanja vlasničke transformacije. Sud je zatim citirao odredbe člana 2. st 1. i 2. i člana 4. st. 1. i 2. Okvirnog zakona, te istakao da je Okvirnim zakonom dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji, a koja nisu u privatnom vlasništvu, u pogledu dijela društvenog, odnosno državnog kapitala. U vezi sa spornim poslovnim prostorijama koje se nalaze u Han Pijesku, koje su na teritoriji Republike Srpske i unesene kao dio osnivačkog uloga prilikom osnivanja pravnog prednika drugotuženog KTK „Alhos" sa sjedištem u Sokocu, ovo preduzeće nema pravnog osnova da polaže bilo koje pravo na spornim poslovnim prostorijama. Navedeno je da Okvirnim zakonom, dakle, nije priznato sticanje prava svojine na imovini preduzeća koja se nalazi na teritoriji entiteta, a koja je ušla u imovinu tog preduzeća prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar i koja je prije izbijanja ratnih sukoba pripadala preduzeću čije je sjedište na teritoriji drugog entiteta, nego je priznato pravo entitetu da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu, tj. da po Zakonu o privatizaciji tog entiteta izvrše vlasničku transformaciju u tim predzećima i da poslije toga raspolažu novčanim sredstvima. Vrhovni sud je istakao da pravo svojine na takvim prostorima stiče ono lice koje je po provedenom postupku privatizacije na osnovu Zakona o privatizaciji državnih preduzeća u RS kupilo društveni odnosno državni kapital tog preduzeća. Dalje je navedeno da su nižestepeni sudovi utvrdili, a što apelant nije osporavao tokom postupka niti osporava u reviziji, da je po Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske izvršena privatizacija ODP KTK „Alhos", sa sjedištem u Sokocu i da je prvotuženi, kao kupac državnog kapitala, postao vlasnik tog kapitala i time je po zakonu stekao pravo svojine u tom preduzeću u dijelu koji odgovara procijenjenoj vrijednosti državnog kapitala u odnosu na ukupnu procijenjenu vrijednost tog preduzeća. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je ugovor o prodaji predmetnih poslovnih prostorija od 2. februara 2006. godine, koji je apelant, kao kupac, zaključio s preduzećem „Alhos" d.d. Sarajevo, u stečaju, kao prodavcem, suprotan Okvirnom zakonu kao posebnom zakonu lex specialis koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja tog ugovora. Ponovo je naglašeno da su tim zakonom entiteti ovlašteni da, u skladu sa Zakonom o privatizaciji tog entiteta, izvrše privatizaciju preduzeća koja su osnovana i registrovana i na imovini – dijelovima preduzeća koja se nalaze na teritoriji tog entiteta, a sjedište preduzeća u čijem je sastavu bila imovina dijela preduzeća je na teritoriji drugog entiteta. Stoga je navedeni ugovor o prodaji spornog poslovnog prostora od 2. februara 2006. godine, po mišljenju Vrhovnog suda, ništav u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima - ("Službeni list SFRJ" broj 29/78 do 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93 i 3/98: u daljnjem tekstu: ZOO). Isto tako, suprotno tvrdnjama apelantove revizije, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je pravno valjan ugovor o prodaji spornih poslovnih prostorija od 10. januara 2002. godine koji je drugotuženi kao kupac zaključio s prvotuženim kao prodavcem, jer je prvotuženi, nakon što je po Zakonu o privatizaciji izvršena privatizacija ODP KTK "Alhos" Sarajevo sa sjedištem u Sokocu, kupio državni kapital tog preduzeća. Na osnovu tog zakona, u smislu odredbi člana 20. stav 2. ZOSPO, on je stekao pravo svojine, pa je u smislu odredbi člana 3. stav 1. ZOSPO, ovlašten da kao nosilac prava svojine raspolaže spornim poslovnim prostorima, u ovom slučaju pravom da ih proda. Nižestepeni sudovi su, po ocjeni Vrhovnog suda, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova revizija neosnovana, pa je primjenom odredbi člana 248. ZPP RS odlučeno kao u izreci ove presude.

6. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema apelantovom mišljenju, osnovna povreda njegovih prava sastoji se u pogrešnoj primjeni odredbi Okvirnog zakona, budući da su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno protumačili odredbe stava 1. člana 2. spomenutog zakona, kao i pojam državnog odnosno privatnog vlasništva, odnosno zanemarili su činjenicu da je preduzeće "Alhos" iz Sarajeva, koje je sada u stečaju, a koje je apelantov pravni prednik u ovom pravnom odnosu u svom sastavu imalo oko 12% privatnog kapitala, odnosno imovine u vlasništvu fizičkih lica, tako da na ove slučajeve entiteti nisu mogli donositi i primjenjivati zakonske propise na ovakvu vrstu pravnog i faktičkog položaja preduzeća „Alhos“ d.d. Sarajevo u stečaju. Proučavajući nižestepene odluke, vidljivo je da je apelant u postupku proveo niz dokaza, a među kojima i istorijat pravnih transformacija preduzeća „Alhos“ Sarajevo. S druge strane, tužena „KTK Alhos“ iz Sokoca, kako je navedeno u apelaciji, uopšte nema svog bilansa stanja niti programa privatizacije iz kojeg bi se moglo vidjeti da bi može polagati bilo koje pravo na poslovni prostor u Han Pijesku. Apelant prihvata tumačenje Okvirnog zakona da entiteti mogu donositi propise i privatizovati, ali samo i isključivo državna preduzeća, međutim kod mješovitih preduzeća bilo bi nužno izdvojiti privatnu imovinu te onda eventualno privatizovati državni kapital preduzeća iz drugog entiteta, naravno ako bi bilo tog državnog kapitala. Prema tome, apelant smatra da su zakonski propisi na koje se pozivaju nižestepeni sudovi, a posebno Okvirni zakon, proizvoljno primijenjeni, te kako zbog toga ne mogu da opstanu nižestepene presude predlaže da Ustavni sud uvaži ovu apelaciju, te u cijelosti ukine navedene nižestepene odluke i donese odluku da se osporene presude preinače i u cijelosti usvoji apelantov tužbeni zahtjev.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud naglašava da je slično pitanje koje se tiče privatizacije rješavao i u predmetu AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine. U toj odluci Ustavni sud je naveo: „U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 30. maja 2009. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 82/09 od 20. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), budući da se navedena odluka Ustavnog suda na koju se apelant poziva ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje koje je postavljeno u ovoj apelaciji. Naime, u navedenom slučaju je sporna nekretnina bila registrovana kod nadležnog suda na ime apelanta, što u ovom slučaju nije“.

11. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović