Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-700/09 (M. J.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Šta se ne smatra domom
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-700/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 700/09, rješavajući apelaciju Mladena Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Jovanovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1122/03 od 25. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Jadranka Arnautović, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1122/03 od 25. decembra 2008. godine. Apelant je 13. aprila i 7. augusta 2009. godine, te 10. februara, 23. i 26. juna 2011. godine dopunio apelaciju.

2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) broj 23-04/II-23-239/99 od 9. februara 2001. godine, donesenim na apelantov zahtjevu za prijenos stanarskog prava i donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i zahtjevu TP „Univit“ – Konjic (u daljnjem tekstu: vlasnika stana) za apelantovo iseljenje, apelant je određen za nosioca stanarskog prava na stanu u ulici Marka Marulića broj 19/3, u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a nakon smrti nosioca stanarskog prava Mirjane Majhrovski, apelantove tetke. Stavom II navedenog rješenja je utvrđeno da će se, umjesto Ugovora o korištenju stana koji je apelant dužan da zaključi s JS „Sarajevostan“, primjenjivati navedeno rješenje tako da sva prava koja je imala Mirjana Majhrovski ostaju na snazi, samo će glasiti na apelantovo ime, dok se ne zaključi Ugovor o korištenju stana. I konačno, istim rješenjem je odbijen kao neosnovan zahtjev vlasnika stana za iseljenje apelanta kao bespravnog korisnika stana (stav III).

3. Vlasnik stana je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu, pa je Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo Rješenje broj UPII/05-2-23-

5-259/01 od 19. oktobra 2001. godine kojim je poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak. Ministarstvo je navelo da ne vidi na osnovu čega je prvostepeni organ na nesporan način zaključio da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje tetke - ranijeg nosioca stanarskog prava. Naime, prilikom odlučivanja da li nekom licu pripada pravo na prenos stanarskog prava u smislu člana 6. stav 2. i čl. 21, 22. i 28. Zakona o stambenim odnosima potrebno utvrditi da li je postojala faktička zajednica života i stanovanja nosioca stanarskog prava i člana porodičnog domaćinstva, kao i namjera takvog življenja za života i u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava. Kako je navelo Ministarstvo, bilo je neophodno da se utvrdi da li je apelant živio sa svojom tetkom u ekonomskoj zajednici više od deset godina ili više od pet godina, ako je uselio u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju.

4. Nakon toga, Uprava za stambena pitanja je u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 23-

04/II-23-239/99 od 4. novembra 2002. godine kojim je odbila apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana. Istovremeno je rješenjem u stavu II naloženo Bogdanu Jovanoviću, apelantovom ocu, da u roku od 15 dana od prijema ovog rješenja iseli iz stana te da ga, slobodnog od ljudi i stvari, preda na korištenje Upravi za stambena pitanja radi pečaćenja.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u ponovnom postupku Uprava za stambena pitanja, uvidom u izjave apelantovog punomoćnika, punomoćnika vlasnika stana, izjavu svjedoka i ostalu dokumentaciju u spisu predmeta utvrdila da predmetni stan koristi samo Bogdan Jovanović sa suprugom (apelantovi roditelji), a ne i apelant sa svojom porodicom. Navedeno je da to proizlazi iz izjave svjedoka Ševale Đip od 13. maja 2002. godine, koja je izjavila da kao lice zaduženo za vođenje evidencije o broju stanova tačno zna da su poslije smrti Mirjane Majhrovski predmetni stan nastavili koristiti Bogdan Jovanović i supruga, a ne i apelant s porodicom. Kao dokaz u spis predmeta je uložila obračun za komunalne troškove zajedničkih prostorija za decembar 1999, maj 2000, januar i februar 2001. i 2002. godine iz kojeg se nesporno može utvrditi da je korisnik stana Bogdan Jovanović, a ne apelant. Također je uložena lista iz koje se može utvrditi da je evidentiran datum smrti Mirjane Majhrovski, a da su Bogdan i Marica Jovanović upisani kao novi stanari predmetnog stana. Također je Bogdan Jovanović u KJKP "Vodovod i kanalizacija" evidentiran kao potrošač (prijavljeno dva stanara). Uprava za stambena pitanja je navela da ponovna prijava u PU Novo Sarajevo i Mjesnu zajednicu također nisu mogli uticati na donošenje drugačijeg rješenja, jer je ovaj organ nakon okončanog postupka cijenio sve dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, te nesporno utvrdio da apelant nije nastavio koristiti predmetni stan ni do danas iako mu je omogućen ulazak u posjed stana koji trenutno koriste samo njegovi roditelji.

6. Rješenjem Ministarstva broj UPII/05-23-765/02 od 27. februara 2003. godine apelantova žalba je odbijena. Razmotrivši apelantovu žalbu, ožalbeno rješenje i ostale priloge u spisu Ministarstvo je riješilo kao u dispozitivu rješenja zbog toag što je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Mirjana Majhrovski, apelantova tetka, a po Ugovoru o korištenju stana broj MB-05-1- 1786/90, zaključenog sa nadležnim organom 22. novembra 1990. godine. Mirjana Majhrovski je trajno prestala koristiti stan smrću 30. novembra 1998. godine, što je dokazano po izvodu iz MKU broj 1832 od 9. marta 1999. godine. Ministarstvo se pozvalo na član 6. Zakona o stambenim odnosima, kojim je u stavu 2. propisano da se članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatra i lice koja s nosiocem stanarskog prava živi u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina, a obaveza je stambenog organa da to svojstvo utvrđuje u svakom konkretnom slučaju. Kako je nesporno utvrđeno da u konkretnom slučaju nije proteklo više od 10 godina od momenta sticanja svojstva nosioca stanarskog prava Mirjane Majhrovski pa do njene smrti, to se nije moglo udovoljiti apelantovom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Kako je Ministarstvo zaključilo, sve i da su apelant i tetka živjeli u faktičkoj ekonomskoj zajednici, bez prekida, radi se o osam godina ekonomske životne zajednice.

7. Presudom Vrhovnog suda broj U-1122/03 od 25. decembra 2008. godine, donesenom u upravnom sporu po apelantovoj tužbi za poništenje Rješenja Ministarstva broj UPII/05-23-765/02 od 27. februara 2003. godine, koju je apelant primio 29. januara 2009. godine, apelantova tužba je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da su organi uprave u ovoj upravnoj stvari pravilno i potpuno utvrdili sve odlučne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Vrhovni sud je utvrdio da su zaključci upravnih organa pravilni i da se apelant ne smatra članom porodičnog domaćinstva umrle tetke Mirjane Majhrovski kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, pa nema pravo da nakon njene smrti trajno i nesmetano koristi taj stan u smislu član 28. Zakona o stambenim odnosima. Navedeno je da se u konkretnoj stvari tužba zasniva na apelantovoj tvrdnji da je na adresi predmetnog stana bio prijavljen od 1985. godine, da je 1987. godine bio bodovan kao član porodičnog domaćinstva tetkinog prednika, da je stan nastavio koristiti i kad je njegova tetka bila nosilac stanarskog prava na predmetnim stanu budući da je u ugovoru o korištenju stana koji je ona zaključila 22. novembra 1990. godine bio evidentiran kao član njenog domaćinstva. Budući da je sa svojom tetkom živio u porodičnoj zajednici, apelant je u tužbi tvrdio da je time stekao status člana porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, jer da je prema uvjerenju o evidenciji prebivališta i boravišta građana na adresi predmetnog stana bio prijavljen od 1985. godine. Sud je dalje naveo da je, u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, utvrđeno da je apelantova tetka Mirjana Majhrovski, koja je bila nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu po Ugovoru o korištenju stana broj MB/05-1-1786/90 od 22. novembra 1990. godine, umrla 30. novembra 1998. godine, kako to proizlazi iz izvoda iz Matične knjige umrlih u spisima predmeta. Tek momentom njene smrti apelant je postao pretendent za sticanje svojstva stanarskog prava na stanu kao potencijalni član njenog porodičnog domaćinstva u smislu člana 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Međutim, sud je istakao da je članom 6. Zakona o stambenim odnosima propisano da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nositelja stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskogprava. Sud je dalje naveo da, kako u smislu odredaba član 21. istog zakona apelant ne spada u ovaj krug lica (što nesporno proizlazi iz podataka spisa predmeta), on u trenutku tetkine smrti nije mogao imati svojstvo člana porodičnog domaćinstva, pa mu, zbog toga, ne pripada pravo iz člana 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima da nastavi sa korištenjem stana kao novi nosilac stanarskog prava. Vrhovni sud je zaključio da okolnost da je apelant živio u porodičnoj zajednici sa svojom tetkom najmanje osam, a ne deset godina i pod pretpostavkom da je tačna, nije bitna sa stanovišta primjene materijalnog prava u ovoj upravnoj stvari. Ovdje se, kako je zaključio Vrhovni sud, ne radi o stečenom pravu kako se navodi u tužbi, budući da je tužitelj isključen iz kruga članova porodičnog domaćinstva svoje tetke, tako da poslije njene smrti nije mogao steći stanarsko pravo, pošto za to ne ispunjava uslove iz zakona.

8. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je, navedenim upravnim rješenjima i Presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno pravo na dom odnosno pravo na imovinu. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da se apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje Ugovor o korištenju stana odbija kao neosnovan, pa shodno tome i tužba zbog tumačenja člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Apelant je naveo da je živio u ekonomskoj zajednici u istom stanu s Mihajlom Jovanovićem od 1985. godine, koji je u vrijeme zasnivanja ekonomske zajednice bio nosilac stanarskog prava, i nastavio živjeti u ekonomskoj zajednici u istom stanu s nosiocem stanarskog prava Mirjanom Majhrovski, svojom tetkom, a kćerkom ranijeg nosioca stanarskog prava. Smrću nosioca stanarskog prava Mirjane Majhrovski apelant je smatrao da je jedini pretendent za sticanje svojstva stanarskog prava na stanu kao član njenog porodičnog domaćinstva u smislu člana 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Zbog činjenice da mu je osporeno pravo da nastavi koristiti predmetni stan svoje tetke jer nije ispunio zakonske uslove, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu..

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na dom

11. Apelant se žali i da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Preduslov za utvrđivanje da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije jeste utvrđivanje da li sporni stan predstavlja apelantov „dom“ u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu prema kojoj je domen člana 8. Evropske konvencije proširen i na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99), kao i na stav da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se taj stan smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

12. Iz dostupne dokumentacije spisa se vidi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Mirjana Majhrovski, apelantova tetka, a po Ugovoru o korištenju stana broj MB-05-1- 1786/90, koji je sa nadležnim organom zaključila 22. novembra 1990. godine, koja je trajno prestala koristiti stan smrću 30. novembra 1998. godine. U toku postupka su organi uprave u ovoj upravnoj stvari potpuno utvrdili sve odlučne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili materijalno pravo, odbivši apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Nakon toga, Vrhovni sud je utvrdio da su zaključci upravnih organa pravilni i da se apelant ne smatra članom porodičnog domaćinstva umrle tetke Mirjane Majhrovski kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Iz svega navedenog upravni organi i Vrhovni sud su zaključili da apelant u trenutku tetkine smrti nije mogao imati svojstvo člana porodičnog domaćinstva, što nesporno proizilazi iz podataka spisa predmeta, pa mu, zbog toga, ne pripada pravo iz člana 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, da nastavi sa korištenjem predmetnog stana kao novi nosilac stanarskog prava. Konačno, u konkretnom slučaju se, kako je zaključio Vrhovni sud, ne radi o stečenom pravu kako je smatrao apelant, budući da je apelant isključen iz kruga članova porodičnog domaćinstva svoje tetke, tako da poslije njene smrti nije mogao steći stanarsko pravo, pošto za to ne ispunjava uslove iz Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan ne može smatrati apelantovim „domom“ u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Iz tih razloga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi s povredom prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su njegovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

13. Apelant se, također, žali i da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj „imovina“ u smislu člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).

14. Ustavni sud zapaža da se apelantov zahtjev u konkretnom slučaju ne tiče njegove „postojeće imovine“, nego se on pojavljuje samo kao lice koje je tražilo da se donese rješenje koje bi zamijenilo ugovor o korištenju predmetnog stana, pa Ustavni sud smatra da apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će sa svojim zahtjevom uspjeti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelantovu „imovinu“ koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani budući da apelant nema «opravdan zahtjev»u vezi s pozivanjem na povredu ovog prava.

15. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-700/09 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio