Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2436/09 (R. Đ.)

Odluka donesena 23. 02. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Stanarsko pravo
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Pojam doma
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Miješanje u porodični život
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2436/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2012. godine, u predmetu broj AP 2436/09, rješavajući apelaciju Radmile Đajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Đajić, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 052504 09 Gž od 11. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 052504 02 P od 30. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmila Đajić (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 29. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 052504 09 Gž od 11. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 052504 02 P od 30. januara 2009. godine. Apelantica je 23. novembra 2010. godine i 18. novembra 2011. godine dopunila apelaciju. U dopuni apelacije od 23. novembra 2010. godine je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio sve radnje u izvršnom postupku u predmetu broj 71 0 I 065995 09 I do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2436/09 od 8. juna 2011. godine, kojom je odbio apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 052504 02 P od 30. januara 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 0525404 09 Gž od 11. maja 2009. godine, apelantica je obavezana da tužitelju Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu. tužitelj), preda u posjed ispražnjen stan, pobliže označen u dispozitivu presude, u roku od 30 dana od dana donošenja presude (stav I izreke), odbačena je tužba tužitelja u dijelu kojim se traži utvrđenje ništavosti odluke Komisije tužitelja za rješavanje stambenih potreba korisnika penzije Opštine Banjaluka broj 02-411/1-902 od 2. oktobra 1992. godine o dodjeli spornog stana apelantici na privremeno korištenje, te ugovora o privremenom korištenju koji je apelantica zaključila sa SIZ-om stanovanja Banjaluka kao pravnim prednikom Zavoda za izgradnju a.d. Banjaluka, broj 03/03-1585/92 od 24. novembra 1992. godine (stav II izreke). Istom presudom odbijen je apelantičin protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana i da se suprotna strana obaveže da s njom zaključi ugovor o zakupu stana i omogući joj njegov otkup (stav III izreke), odbijen je zahtjev da se preinači protivtužba označavanjem kao tužene Republike Srpske (stav IV izreke), prihvaćeno je učešće Miroslave Mehić kao umješača na strani tužitelja (stav V izreke), obavezana je apelantica da tužitelju naknadi troškove postupka (stav VI izreke), te je odbijen zahtjev umješača da se naknade troškovi parničnog postupka (stav VII izreke).

4. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud nakon provedenog postupka na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je na osnovu Odluke o dodjeli stana na privremeno korištenje od 2. oktobra 1992. godine apelantici, kao pripadnici Vojske Republike Srpske, dodijeljen sporni stan iz Stambenog fonda korisnika penzije Opštine Banjaluka, da je apelantica na osnovu ove odluke sa SIZ-om stanovanja zaključila ugovor o privremenom korištenju spornog stana 4. novembra 1992. godine, da je nalogom nadležnih organa tužitelja od 5. septembra 2001. godine zatraženo od stručnih službi tužitelja da mu se vrate stanovi koje koriste lica koja nisu korisnici penzije, odnosno nisu radnici tužitelja; da se kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banjaluka, vodi postupak za povrat stana po zahtjevu Miroslave Mehić, kao člana porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava Amalije Zovko, da se Miroslava Mehić prijavila na adresi predmetnog stana 12. februara 1992. godine, da je prije toga bila prijavljena na drugoj adresi počevši od 1975. godine; da je u braku koji nije prestao s Dušanom Mehićem, koji je nosilac stanarskog prava na drugom stanu; da upravni postupak po navedenom zahtjevu za povrat predmetnog stana još nije okončan, da je apelantica u sporni stan uselila 24. juna 1992. godine, što je utvrđeno na osnovu apelantičinog iskaza saslušane u svojstvu parnične stranke, da je sve vrijeme u posjedu spornog stana i da nije ostvarila stanarsko pravo na drugom stanu; da je imala pravni osnov da privremeno koristi stan sve do ostvarivanja uslova za raskid, tj. apelantičine demobilizacije, kada su se ostvarili uslovi da tužitelj podnese tužbu za predaju u posjed predmetnog stana.

5. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da tužitelj u pogledu zahtjeva za utvrđivanje ništavosti odluke i ugovora o korištenju stana nema pravnog interesa kao procesne pretpostavke dopuštenosti utvrđujuće tužbe, s obzirom da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi za primjenu odredbe člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnike RS“broj 38/98 do 96/03). Dalje, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana osnovan, jer je raniji nosilac stanarskog prava Amalija Zovko umrla 18. decembra 1991. godine i apelantica nije ostvarila pravo na nadovjeru spornog ugovora u skladu s propisom određenim Uputstvom o provjeri zakonitosti korištenja stanova nakon 1. aprila 1992. godine i postupku utvrđivanja prava na obnovu ugovora o korištenju stana („Službeni glasnik RS“ broj 11/02). S obzirom da je apelantica sporni stan koristila na osnovu privremenog ugovora o korištenju stana koji je bio na snazi do povratka apelantice s ratišta nije osnovan apelantičin protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da je stekla stanarsko pravo na spornom stanu protekom roka od osam godina od useljenja zbog nastupanja prekluzije prava tužitelja na zahtjev za predaju stana u posjed, jer od jula 1996. godine kada je demobilisana i od kada je tužitelj mogao da podnese zahtjev za predaju u posjed stana do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova nije protekao rok od osam godina.

6. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je istakao da je prvostepena presuda u pobijanom dijelu pravilna, ali ne iz razloga koje je dao prvostepeni sud. Naime, Okružni sud je smatrao da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini, već da se u konkretnom slučaju za rješenje predmetnog spora mogu primijeniti samo odredbe Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 14/84-prečišćeni tekst, broj 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, u daljnjem tekstu: ZSO). Naime, odredbom člana 27. stav 2. navedenog zakona propisano je da se ugovor o korištenju stana može zaključiti na određeno vrijeme samo u dva slučaja: ako se stan dodjeljuje do obezbjeđenja drugog ugovornog stana ili ako se nalazi u zgradi koja se ima rušiti u roku koji nije duži od tri godine od dana zaključenja ugovora. Osim u navedenim slučajevima ugovor o korištenju stana zaključen na određeno vrijeme je ništav kao protivan prinudnom propisu, u skladu s odredbom člana

103. Zakona o obligacionom odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 39/03 i 74/04). U konkretnom slučaju, s obzirom da je apelantici predmetni stan privremeno dodijeljen za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti kao mobilisanom borcu do povratka s ratišta, sporna odluka o dodjeli stana na privremeno korištenje i ugovor o privremenom korištenju stana su protivni zakonu i samim tim ništavi u smislu odredbe člana 103. ZOO. Imajući u vidu da je posljedica zaključivanja ništavog ugovora uspostava ranijeg stanja prema odredbi člana 104. ZOO, te da se u ovom slučaju radi o ništavim pravnim aktima, zahtjev za predaju stana u posjed je osnovan kraj nesporne činjenice da je tužitelj davalac stana na korištenje i da apelantica nema pravnog osnova za njegovo korištenje. Ovakva pravni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Srpske u sličnoj pravnoj situaciji u svojoj Odluci broj Rev-19/05 od 19. decembra 2006. godine. Konačno, Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelantičini navodi da je stekla pravo na korištenje predmetnog stana na osnovu člana 30. ZSO kojim je propisano da je, u slučaju nezakonitog korištenja stana, moguća da stambeni organ izvrši deložaciju u roku od tri godine, ili u daljnjem roku od pet godina, koji rok se odnosi na vlasnika stana. Naime, apelantica je u predmetni stan uselila na osnovu odluke davaoca stana na korištenje i na osnovu tog akta je zaključila ugovor o korištenju stana. Znači, u vrijeme useljenja u predmetni stan tužitelj je kao davalac stana na korištenje raspolagao tim stanom na navedeni način i nije mogao prije završetka rata 19. juna 1996. godine podnijeti zahtjev za apelantičino iseljenje iz stana, a od prestanka rata 19. juna 1996. godine do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova nije protekao rok od osam godina propisan odredbom člana 30. ZSO. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi u skladu sa odredbom člana 30. ZSO da se utvrdi da je protekom roka od osam godina bespravnog korištenja stana apelantica stekla pravo trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana.

7. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, tj. odredbi ZSO. Ističe da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi propisani odredbom člana 30. ZSO. Naime, apelantica je u predmetni stan uselila 1992. godine, na osnovu ugovora o privremenom korištenju stana. S obzirom da je odredbom člana 27. stav 2. ZSO propisano da se ugovor o korištenju stana može zaključiti na određeno vrijeme samo u dva slučaja: ako se stan dodjeljuje do obezbjeđenja drugog ugovornog stana ili ako se nalazi u zgradi koja se ima rušiti u roku koji nije duži od tri godine od dana zaključivanja ugovora, to je ugovor o privremenom korištenju „do povratka apelantice sa ratišta“ ništav kao protivan prinudnom propisu, u skladu s odredbom člana 103. ZOO, te je u tom slučaju apelantica bespravni korisnik od 1992. godine, a ne od 19. juna 1996. godine (dan prestanka ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti). S obzirom da je apelantica od 1992. godine bespravni korisnik predmetnog stana, to je do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova (28. jula 2001. godine) protekao rok od osam godina propisan odredbom člana 30. ZSO. Također, apelantica je u dopuni apelacije od 18. novembra 2011. godine ukazala na to da je Okružni sud u svojoj Presudi broj 71 0 P-032767 10 Gž od 27. decembra 2010. godine odlučio potpuno suprotno u odnosu na apelantičin predmet, a apelantica smatra da se radilo o identičnom činjeničnom stanju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno, treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud), Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluku broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u suštini, odnose na tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je, zapravo, apelant već isticao i u postupku po žalbi.

12. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Apelantičine navode o tome da je Okružni sud u drugom slučaju odlučio drugačije nego u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim, s obzirom na to da apelantica nije učinila niti vjerovatnim da eventualno drugačije odlučenje Kantonalnog suda, u slučaju koji je navodno identičan njenom, može imati bilo kakvog uticaja na kršenje njenih ustavnih prava.

14. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelantica dalje smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.

16. Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i zabranjuje miješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definisani stavom 2. ovog člana. Prije svega, potrebno je utvrditi da li se u konkretnom predmetu pravo, za koje apelantica navodi da je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu s ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definisao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

17. Ocjenjujući da li se sporni stan može smatrati apelantičinim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da se apelantica u sporni stan uselila 1989. godine na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju s Emom Čaček, koja je umrla 1991. godine, te da od tada apelantica, kao nezakoniti korisnik, živi u predmetnom stanu sa svojom porodicom. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantičinim «domom» u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

18. Dalje, Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje u apelantičin dom bilo «u skladu sa zakonom», odnosno u skladu s članom 8. stav 2. Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, miješanje u apelantičino pravo na dom bilo je u skladu sa zakonom čija primjena nije bila proizvoljna u konkretnom slučaju. Naime, u toku postupka je utvrđeno da je apelantica do 1996. godine predmetni stan koristila na osnovu ugovora o privremenom korištenju, a od 1996. godine je bespravni korisnik stana, te da do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, 28. jula 1998. godine, nije protekao rok od osam godina za koje vrijeme bi apelantica zbog nastupanja prekluzije protekom navedenog roka stekla pravo iz člana 30. ZSO, odnosno ne bi se mogao voditi postupak za njeno iseljenje kao lica koje se nezakonito uselilo u stan. Što se tiče transparentnosti i preciznosti odredaba ZSO, Ustavni sud je u više svojih odluka naveo kako smatra da su odredbe tog zakona u skladu sa standardima koje propisuje Evropska konvencija, te Ustavni sud zaključuje kako odredbe ZSO ispunjavaju tražene kriterije. Također, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, i da nije narušen ni princip proporcionalnosti.

19. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi s kršenjem prava na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su i ovi njeni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2436/09 (R. Đ.) | Sudska praksa | Aktio